Za metropolita Anthonyja Blooma, kenoza Isusa Krista doživljava svoj vrhunac njegovim napuštanjem od strane Boga na križu. Upravo taj aspekt kenoze nastoji se u ovom članku obraditi i dodatno ...produbiti. Ključni element bit će značenje pojma „a-teistički“ Krist – izraza kojeg je skovao Bloom – te kako njegov status kao utjelovljenog Sina može biti temelj naše identifikacije i solidarnosti s današnjim ateistima. Budući da inkarnacija, na osnovi kenoze, spaja u jednu hipostazu božansku i ljudsku narav, ta stvarnost daruje našoj naravi i stvorenom poretku važnost. Ovaj članak istražuje mogućnosti koje proizlaze iz te važnosti i kako to može poslužiti
kao sredstvo dijaloga s humanistima i materijalistima. To može otvoriti dijalog sa sekularnim svijetom i, kao što Bloom predlaže, kršćani mogu preuzeti određenu odgovornost za proces sekularizacije. Svrha je ovog članka pokazati da Bloomova kontroverzna ideja a-teističkog Krista može postati točka poveznica s „drugom stranom“ i ogledalo u kojem zapadni kršćani mogu promotriti neke od svojih antropoloških nedostataka koji sprječavaju njihovu solidarnost i dijalog s onima koji ne dijele njihovu vjeru u Boga.
Niniejsza praca stanowi przekład VII homilii Jana Chryzostoma dotyczącej cyklu homilii do Listu do Filipian. Jest to pierwszy polski przekład wspomnianej homilii. Tekst poprzedzony został krótkim ...wstępem, w ramach którego omówione zostały kwestia czasu i miejsca powstania omawianej mowy, a także jej przedmiot. Wyróżnione zostały również główne zagadnienia podejmowane przez Złotoustego w obrębie homilii. Część wstępu stanowi opis struktury tekstu Chryzostoma, będący analizą elementów wskazujących na retoryczny kunszt autora. Przekład opatrzony został krótkim komentarzem w formie przypisów, dotyczących passusów, które mogą stanowić problem interpretacyjny.
Ovo je drugi od dva članka ovoga autora, koji istražuju doktrinu pobožavanja, ponekad također zvanu teoza, deifikacija ili divinizacija. Prvi je članak predstavio pobožavanje kao biblijsku i ...povijesnu doktrinu. Ovaj članak predstavlja pobožavanje kao novozavjetnu i evanđeosku doktrinu. Prvi dio ovog članka obrađuje pobožavanje u novozavjetnoj teologiji. Drugi dio ovog članka daje prijedlog za oblikovanje evanđeoske doktrine o pobožavanju. Zbog svoje novozavjetnosti, pobožavanje bi trebalo zauzeti puno istaknutije mjesto u evanđeoskoj teologiji.
This is the second one of the two articles by this author, which examine the doctrine of theosis, sometimes also called deification or divinization. The first article presented theosis as a biblical and historical doctrine. This article presents theosis as a New Testament and evangelical doctrine. The first part of this article deals with theosis in New Testament theology. The second part of this article gives a proposal for articulating an evangelical doctrine of theosis. Because of its New Testament support, theosis should occupy a much more prominent place in evangelical theology.
U središtu istraživanja ovoga rada je odnos između »slabe misli« Giannija Vattima i teološkog pokreta poznatog pod nazivom »radikalna teologija« ili »teologija Božje smrti«. Prvi dio donosi pregled ...glavnih predstavnika radikalne teologije, koja nastoji raskinuti s klasičnom teologijom za koju smatra da polazi od transcendentnog i dalekog Boga. Zatim se, u drugom dijelu, iznosi pregled triju Vattimovih tema iz područja filozofije religije koje se podudaraju s glavnim temama radikalne teologije: nereligiozno kršćanstvo, kenoza i Crkva. Nereligiozno kršćanstvo kao oslobođenje od svakog oblika autoriteta fungira kao proširenje teze radikalne teologije o oslobođenju od klasičnog pristupa Bogu. S druge strane, za Vattima kenoza kao samoispražnjenje Boga Oca potvrđuje oslabljivanje jakih priča moderne, kao i klasičnog modela Crkve, dok unutar radikalne teologije kenoza potvrđuje smrt Boga.
Svrha je ovoga članka promišljanje o Božjem povijesnom dolasku među ljude i dragovoljnom podvrgavanju patnji i smrti, začudnom događaju dohvatljivom isključivo očima vjere, mnogo puta pretočenom u ...raznovrsne umjetničke medije. U nastavku članka bit će istražen odraz ove temeljne vjerske istine na vjerničku i umjetničku svijest talijanskog romantičara Alessandra Manzonija u Svetim hvalospjevima (Inni sacri), kao i američkog redatelja Mela Gibsona u filmu Pasija (The Passion of the Christ), a njihove će osebujne vizije biti sagledane kroz prizmu katoličke teologije. Dok Manzonijeva umjetnička vizija ima za polazište teologiju satisfakcije sv. Anselma od Canterburyja, tijekom stoljeća obremenjenu iskrivljenim predodžbama kad je riječ o odnosu između božanskog milosrđa i pravde, te – unatoč tome – kulminira u pouzdanju u Božje milosrđe, naslućeno u dragovoljnom samopredanju, Gibsonov je vizualno-narativni stil tendenciozno prilagođen tradicionalnoj katoličkoj pasionskoj pobožnosti, uključujući i utjecaje mističke prakse razmatranja vlastite grešnosti naspram požrtvovne Božje ljubavi, promatrane u prolivenoj Krvi. U ključu teoloških soterioloških tumačenja, međutim, raskrinkava se opasnost iskliznuća u ritualizirani govor o potrebi krvavog zadovoljenja božanske pravde, kojim je promašen istinski smisao neopozive dobrohotnosti Božje ljubavi očitovane u kenotičnom samopredanju.
The author of the paper discusses Christian testimony as a fundamental position from which a believer and Christian community start the proclamation of the Truth that is recognized as fundamental for ...life. Testimony is examined from biblical positions and put in the context of modern society and the context of Christ’s Paschal Mystery in order to develop a reflection on the form and content of contemporary witnesses. In reflecting on the testimony, the author leans on the thought of the Swiss theologian Hans Urs von Balthasar and, based on his insights, the author develops some elements of testifying that stem from the Cross of Christ. From the Cross, which represents kenosis, we can read the form of testifying as well as the contents of the testimony, which involves every act of humility of Christian life. The author concludes with some specific expressions of the form and contents of Christian testimony in the contemporary context from the position of contemplating the Cross, all with the aim to present this thought out testimony as a dialogical and integrating element of the Church and the contemporary society.
Slika Hansa Holbeina Tijelo mrtvoga Krista u grobu imala je snažan utjecaj na refleksiju o mogućnosti uskrsnuća u kasnom djelu Fjodora Mihajloviča Dostojevskoga. Tom se slikom posve izravno i ...intenzivno bave likovi romana Idiot, a rasprava o Holbeinovoj slici u djelu Dostojevskoga najčešće se ograničava na taj roman. Usuprot tomu, autor u članku istražuje mogućnost da Dostojevski u romanu Idiot nije zaključio raspravu o Holbeinovoj slici. Usporedna analiza tekstova dvaju romana ostavlja mogućnost da je rasprava o mrtvom tijelu starca Zosime u romanu Braća Karamazovi zapravo nastavak rasprave Dostojevskoga o Holbeinovoj slici Tijelo mrtvoga Krista u grobu.
Hans Holbein’s painting The Body of the Dead Christ in the Tomb greatly influenced Dostoevsky’s reflections on the possibility of the Resurrection in his late works. The painting is the subject of direct and intense reflection in the novel The Idiot, and the discussion on Holbein’s Dead Christ is usually limited to this novel. In the article, however, the author examines the hypothesis that Dostoevsky did not conclude his discussion on Holbein’s Dead Christ in the Tomb in The Idiot. A comparative analysis of the two novels seems to allow for the possibility that Dostoevsky’s discussion on Elder Zosima’s dead body is in fact a continuation of Dostoevsky’s discussion on Holbein’s Dead Christ.
Hans Urs von Balthasar prikazuje teologiju križa kao događaj Boga (kenoza), koji se mora shvatiti kao otkrivenje cjelokupnoga Trojstva. Trojstvena drama, koja se ostvaruje u razlikovanju božanskih ...hipostaza i njihovom unutartrojstvenom predanju snagom unutarbožanskih izlaženja (prakenoza), uvjet je mogućnosti teodrame svijeta, odnosno kenoze Sina na križu. Zbog te razlike, koja je ujedno i suodnos između bezvremenskoga procesa hipostaza u Bogu i procesa svijeta u kojem Isus kao zastupnik uzima na sebe sve ljudske grijehe postajući tako sam »grešnik«, Trojstvo u događaju križa očituje neprekidnu bol i umiranje u Bogu samom. I upravo zato jer su bol i smrt prisutni u Njemu, i to kao tekući oblik ljubavi, On može pobijediti smrt i bol po svojoj smrti i svojem uskrsnuću. Bol i smrt nisu nadvladani pomoću neke vječne nepromjenjivosti Njegova bića, već zato što su vječan izraz Njegove slave.
Disertacija je podijeljena u dva dijela. U prvom poglavlju prvog, uvodnog dijela služeći se relevantnim studijama autorica smješta djelo De Trinitate Hilarija iz Poitiersa u kontekst arijanske ...kontroverzije pedesetih godina IV. stoljeća pri čemu se razviđa kako je njegov nastanak neposredno potaknut “blasfemnom” vjeroispoviješću sinode u Sirmiju 357. godine, te da je prvotni cilj De Trinitate pobijanje arijanskoga nauka izlaganjem vjere Crkve. U drugom poglavlju autorica na temelju recentnih studija prikazuje kronologiju i strukturu nastanka djela i Hilarijevu teološku metodu. U Drugom, središnjem dijelu rada autorica rekonstruira, analizira i sustavno prikazuje nauk o utjelovljenju – njegovu narav, svrhu i učinke – na temelju dogmatsko-polemičkog Hilarijevog djela De Trinitate, polazeći od neposrednog povijesno-teološkog konteksta. U prvom poglavlju autorica kao primarne Hilarijeve oponente u polemici vezanoj uz utjelovljenje identificira (homejske) arijance, dočim on također pobija nauke Fotina iz Sirmija i Marcela iz Ancire/sabelijanizam. U drugom poglavlju autorica utvrđuje da se prema Hilariju Sin Božji utjelovio uzevši od onoga što je čovjekovo jednu konkretnu i cjelovitu ljudsku narav – dušu i tijelo, kojoj je on sam jedino počélo. U ostalim poglavljima ovoga dijela rada autorica analizira Hilarijevo shvaćanje utjelovljenja s formalnog aspekta te potom nastoji utvrditi kako je Hilarije pojmio njegove učinke. Tako u trećem poglavlju autorica zaključuje kako je po Hilariju utjelovljenje rezultiralo jednim subjektom, naime da se sjedinjenje Sina Božjega i ljudske naravi ostvarilo u jednoj osobi, te da je neodijeljeno odnosno neodjeljivo za svu vječnost. U četvrtom poglavlju autorica pokazuje da je Isus Krist nakon utjelovljenja za Hilarija i Bog i čovjek. U petom poglavlju autorica utvrđuje da se po Hilariju sjedinjenje božanskog i ljudskog ostvarilo u božanskoj osobi Isusa Krista, koja je za Hilarija istovjetna preegzistentnoj osobi Sina Božjega. U šestom poglavlju autorica je pokazala da Hilarije eksplicitno tvrdi i dokazuje Kristovu opstojnost u dvije cjelovite i zbiljske naravi, božanskoj i ljudskoj, te ih jasno razlikuje uočavajući i razlikujući njihove vlastitosti i različita djelovanja kojima su one počéla. Božanska narav Isusa Krista, argumentira autorica, po Hilariju nije pretrpila nikakvoga umanjenja – promjene. Nakon utjelovljenja – koje je za njega kenoza, snishodljivost, ali nipošto gubitak po božansku narav – Krist, ostajući u božanskoj naravi, po Hilariju posjeduje i cjelovitu ljudsku narav – dušu i tijelo. Isusa Krista Hilarije, pokazuje autorica, prepoznaje kao pravoga Boga i “savršenoga” čovjeka. Zbog svojega počéla koje je u njemu samome Krist, po Hilariju, utvrđuje autorica, nije uzeo grešne mane naše naravi te je stoga, iako pravi čovjek, bezgrešan i nesagrješiv, izvan naše grešne/manjkave (uitiosa) slabosti i mana ljudskih trpnji (passionum). Prema Hilariju, stoga, valja reći – pokazuje autorica – da je Isus Krist rođen i u ljudskoj naravi i u sličnosti ljudskoj naravi, kao čovjek no i čovjeku sličan. Autorica na poslijetku utvrđuje da je za Hilarija ljudska narav Isusa Krista, iako prava ljudska, jedinstvena i iznad naše, te on zato nije podložan ograničenjima i nužnostima ljudske naravi, niti osjećaju bola/patnji.
The dissertation is divided into two parts. In the First Chapter of the First, introductory Part the author has contextualised, by using the relevant studies, Hilary’s work De Trinitiate within the Arian controversy of the fifties of the fourth century. This shows that the ‘blasphemous’ creed of the synod in Sirmium in 357 was the immediate cause of the work’s appearance, while its main aim is to refute the Arian teaching by presenting the faith of the Church. In the Second Chapter the author presents, by using the recent studies, the chronology of and the structure according to which the work has been written, as well as Hilary’s theological method. In the Second, main Part of the thesis, the author tried to reconstruct, analyse, and systematically present Hilary’s doctrine on Incarnation – its nature, purpose, and effects – according to his work De Trinitate and starting with the work’s immediate historical-theological context. In the First Chapter of this part the author has identified (Homoian) Arians as Hilary’s primary polemical opponents as regards the teaching on the Incarnation, while he also engaged in refutation of Photinus of Sirmium and Marcellus of Ancyra (Sabellianism). In the Second Chapter of this part the author presents Hilary’s doctrine of Incarnation as the Son of God’s assumption of one concrete and complete human nature – that is, a soul and a body, to which the Son of God is the only and exclusive principle. In the remaining chapters of this part of the thesis the author analysed Hilary’s thought on Incarnation from the formal aspect while trying to establish its immediate effects. Therefore, in the Third, main Chapter of this part, the author concludes that according to Hilary the Incarnation resulted in one subject, that is, that the unification of the Son of God and a human nature happened in one person and is, hence, undivided and inseparable for eternity. In the Fourth Chapter the author presents Jesus Christ as – according to Hilary – at once, incarnated God and a human being. In the Fifth Chapter the author establishes that Hilary argues that unification of the Divine and the human happened in the Divine person of Jesus Christ and that this person is the same as the pre-existent person of the Son of God. In the Sixth Chapter the author has shown that Hilary explicitly argues for and proves Christ’s existence in the two complete and real natures, the Divine and the human. These two are clearly distinguished in Hilary’s thought, which is evident from their traits and their distinctive activities that proceed from these traits. It is shown that the Divine nature has not suffered any diminishment or change. After the Incarnation – which is seen by Hilary as kenosis, but not as a diminishment of his Divine nature – and while being in the Divine nature, Christ assumed the human nature – a soul and a body. Christ is for Hilary, the author claims, the true God and the ‘perfect’ human being. Because of his source that remains in him, Christ did not assume the sinful flaws of our nature. Therefore, he is, although a true human being, sinless and flawless, that is, beyond our sinful/wanting (uitiosa) weakness and flaws of human passions (passionum). Hilary will, hence, state that Christ has been born with a human nature and in similarity to the human nature, as a human being and as similar to the human being. This means that his human nature is, although truly human, also unique and beyond ours and, therefore, not subjected to limitations and necessities of the human nature nor the feeling of suffering/pain.
Disertacija je podijeljena u dva dijela. U prvom poglavlju prvog, uvodnog dijela služeći se relevantnim studijama autorica smješta djelo De Trinitate Hilarija iz Poitiersa u kontekst arijanske kontroverzije pedesetih godina IV. stoljeća pri čemu se razviđa kako je njegov nastanak neposredno potaknut “blasfemnom” vjeroispoviješću sinode u Sirmiju 357. godine, te da je prvotni cilj De Trinitate pobijanje arijanskoga nauka izlaganjem vjere Crkve. U drugom poglavlju autorica na temelju recentnih studija prikazuje kronologiju i strukturu nastanka djela i Hilarijevu teološku metodu. U Drugom, središnjem dijelu rada autorica rekonstruira, analizira i sustavno prikazuje nauk o utjelovljenju – njegovu narav, svrhu i učinke – na temelju dogmatsko-polemičkog Hilarijevog djela De Trinitate, polazeći od neposrednog povijesno-teološkog konteksta. U prvom poglavlju autorica kao primarne Hilarijeve oponente u polemici vezanoj uz utjelovljenje identificira (homejske) arijance, dočim on također pobija nauke Fotina iz Sirmija i Marcela iz Ancire/sabelijanizam. U drugom poglavlju autorica utvrđuje da se prema Hilariju Sin Božji utjelovio uzevši od onoga što je čovjekovo jednu konkretnu i cjelovitu ljudsku narav – dušu i tijelo, kojoj je on sam jedino počélo. U ostalim poglavljima ovoga dijela rada autorica analizira Hilarijevo shvaćanje utjelovljenja s formalnog aspekta te potom nastoji utvrditi kako je Hilarije pojmio njegove učinke. Tako u trećem poglavlju autorica zaključuje kako je po Hilariju utjelovljenje rezultiralo jednim subjektom, naime da se sjedinjenje Sina Božjega i ljudske naravi ostvarilo u jednoj osobi, te da je neodijeljeno odnosno neodjeljivo za svu vječnost. U četvrtom poglavlju autorica pokazuje da je Isus Krist nakon utjelovljenja za Hilarija i Bog i čovjek. U petom poglavlju autorica utvrđuje da se po Hilariju sjedinjenje božanskog i ljudskog ostvarilo u božanskoj osobi Isusa Krista, koja je za Hilarija istovjetna preegzistentnoj osobi Sina Božjega. U šestom poglavlju autorica je pokazala da Hilarije eksplicitno tvrdi i dokazuje Kristovu opstojnost u dvije cjelovite i zbiljske naravi, božanskoj i ljudskoj, te ih jasno razlikuje uočavajući i razlikujući njihove vlastitosti i različita djelovanja kojima su one počéla. Božanska narav Isusa Krista, argumentira autorica, po Hilariju nije pretrpila nikakvoga umanjenja – promjene. Nakon utjelovljenja – koje je za njega kenoza, snishodljivost, ali nipošto gubitak po božansku narav – Krist, ostajući u božanskoj naravi, po Hilariju posjeduje i cjelovitu ljudsku narav – dušu i tijelo. Isusa Krista Hilarije, pokazuje autorica, prepoznaje kao pravoga Boga i “savršenoga” čovjeka. Zbog svojega počéla koje je u njemu samome Krist, po Hilariju, utvrđuje autorica, nije uzeo grešne mane naše naravi te je stoga, iako pravi čovjek, bezgrešan i nesagrješiv, izvan naše grešne/manjkave (uitiosa) slabosti i mana ljudskih trpnji (passionum). Prema Hilariju, stoga, valja reći – pokazuje autorica – da je Isus Krist rođen i u ljudskoj naravi i u sličnosti ljudskoj naravi, kao čovjek no i čovjeku sličan. Autorica na poslijetk
PDF
