Teorija recepcije u središte svojeg proučavanja postavlja čitatelja odnosno publiku u odnosu na autora i književno djelo. Dakle, temelji se na književnom komunikacijskom procesu između autora i ...čitatelja koji komuniciraju putem književnog djela. Temeljno polazište teorije recepcije sadržano je u mišljenju kako bi se cjelokupno proučavanje povijest književnosti trebalo orijentirati prema čitatelju kao glavnom akteru književne komunikacije. Takva je komunikacija ostvarena unutar obzora očekivanja odnosno spremnosti čitatelja da na temelju prethodno usvojenog čitateljskog iskustva prihvati novo djelo te u postojanju mjesta neodređenosti koje čitatelj upotpunjava svojom recepcijom djela. U kontekstu teorije recepcije, možemo reći da se emocije razvijaju unutar komunikacijskog procesa, a mogu biti ostvarene unutar događaja ili kao unutrašnji svijet pojedinca. U tom pogledu, jezik je temeljno sredstvo čitateljeve recepcije emocija u književnosti s obzirom na to da se u književnosti emocije razvijaju u jeziku. Recepcija emocija te njihovo razumijevanje utječe na razumijevanje čitateljeva vlastitoga emocionalnoga života.
This article aims to deliver a new and methodologically modified view of representation and propaganda strategies in the late 18th century. In the Josephine era, emphasis was placed less on the ...glorification of a single regent. Instead, the focus was more on complex, multi-layered propagations of a new system of governance and self-image in the context of reform efforts that were intended to permeate all areas of life. In general, the contents of prints dealing with the confessional issue range from the image of the ruler (for example, Joseph as a ‘new’ Diogenes) to satire. The Protestants acclaimed the monarch with demonstrations of gratitude in words, writings and images, which ultimately made the piety of the Emperor a subject in itself. On that bases, I will try to apply a multipolar model that encapsulates the exercise of power as a system of communicative processes with many divergent participators. This view is in line with recent methodological approaches which regard communication as simultaneously a prerequisite and a function of domination. Hence the fundamental question here is how state reforms, particularly those concerning ‘Religious Tolerance’, could be communicated and (finally) carried out in words and images.
Temeljna metoda razvojno-integrativne supervizije je profesionalni dijalog koji zahtijeva razvijene komunikacijske vještine kod supervizora i supervizanta. U radu je prikazano kvalitativno ...istraživanje čiji je osnovni cilj stjecanje uvida u iskustva i promišljanja licenciranih supervizora o njihovom viđenju značaja komunikacijskih procesa u superviziji. Odgovarajućim pitanjima željelo se saznati koje vještine i znanja supervizori smatraju neophodnima za kvalitetan supervizijski rad, njihov doživljaj vlastitog komunikacijskog stila u superviziji te s kojim dilemama se suočavaju tijekom supervizije. U istraživanju je sudjelovalo 8 licenciranih supervizora s dugogodišnjom praksom. Podaci su prikupljeni metodom polustrukturiranog intervjua, a u obradi je korištena kvalitativna analiza sadržaja. Intervjuirani supervizori opisali su svoje viđenje značaja komunikacijskih procesa i stilova u superviziji na različite načine definirajući pri tome svoj vlastiti komunikacijski stil. Svaki supervizor u svoj rad unosi dio svog životnog iskustva, sustava vrijednosti i osobnog stila na koje se nadograđuje obrazovanje iz različitih psihoterapijskih pravaca kao i edukacija za supervizora. Integracijom tih elemenata supervizori razvijaju svoj specifičan supervizorski stil.
Kada diskutiramo o načinu provedbe i upravljanju procesima, diplomaciju shvaćamo kao organizaciju koja omogućuje provođenje vanjskopolitičke djelatnosti. Medu tim procesima izdvajaju se ...informacijsko-komunikacijski, koji putem vanjskopolitičkih informacija omogućavaju dobivanje, selekciju, obradu i pripremu odgovarajućih podloga za nositelje vanjskopolitičkog odlučivanja. Ti procesi su dvosmjerni i pokazuju se u stalnom instruiranju diplomatske mreže i njenog izvještavanja centrali. Struktura te komunikacije je dvojne prirode i obuhvaća unutarnju i vanjsku razinu, i u velikoj je mjeri ovisna o strukturi diplomatske sredine. Sa stajališta diplomacije kao zanimanja, najzahtjevnija je komunikacija s predstavničkom mrežom, koja se provodi u obliku depeša. Stil diplomatske komunikacije proizlazi iz općih karakteristika dobrog stila i prilagođen je posebnim područjima diplomacije kao djelatnosti
(posebno suhoparnost, jezgrovitost, parcijalnost i kontinuiranost komunikacije).
PDF
