Tijekom završne faze raspada Jugoslavije, u okolnostima koje vode državnom osamostaljenju njenih republika i koje u bitnome označava srpska velikodržavna agresija na Hrvatsku, dolazi i do konačne ...kristalizacije političkih ciljeva triju bosansko-hercegovačkih naroda. Tako krajem 1991. Srbi pristaju uz opciju stvaranja srpske državne tvorevine na dvije trećine bosansko-hercegovačkog teritorija s perspektivom njenog priključenja Srbiji. Nasuprot tome, druga se dva naroda zalažu za neovisnost BiH. No, dok je Hrvati vide kao složenu (kon)federativnu državu triju nacionalno-teritorijalnih jedinica, pri čemu bi hrvatska jedinica zauzimala oko trećine njena teritorija, Muslimani/Bošnjaci teže transformaciji BiH u unitarnu tvorevinu. Takvu koja bi u uvjetima, skoro očekivane muslimanske/bošnjačke apsolutne brojčane nadmoći faktično funkcionirala kao muslimanska/bošnjačka nacionalna država. S ciljem usuglašavanja političkih ciljeva triju bosansko-hercegovačkih naroda i harmonizacije njihovih međusobnih odnosa međunarodna je zajednica početkom 1992. otpočela svoj direktan angažman u BiH u sklopu kojeg je oblikovan i međunarodni/Cutileirov plan njenog unutrašnjeg uređenja. Riječ je bila o jedinom planu međunarodne zajednice koji je kreiran u ozračju koje nije bilo određeno ratnim prilikama (travanj 1992 – studeni 1995.) te traumatičnim iskustvima koja determiniraju bosansko-hercegovačku postratnu političku zbilju. Stoga je međunarodna zajednica prilikom kreacije Cutileirovog plana bila u mogućnosti u znatno većoj mjeri uvažiti i ustavno određenje (Socijalističke Republike) BiH, po kojem je ista imala biti državom triju konstitutivnih, suverenih i jednakopravnih naroda (Hrvata, Srba, Muslimana/ Bošnjaka) i djelovati na rješenju koje bi se temeljilo na etički opravdanom principu podjednakog uvažavanja i zakidanja
triju bosansko-hercegovačkih naroda. Sve u svemu, djelovanje u takvim okolnostima dovelo je međunarodnu zajednicu na pozicije da kreira i podrži plan po kojem je u interesu harmonizacije međunacionalnih odnosa BiH imala funkcionirati, kako iz analize sadržaja samog plana proizlazi – kao izrazito integrirana konfederativna tvorevina.
Za ratnih sukoba 1992.-1995. godine unutar Bosne i Hercegovine formirana su tri samoupravna teritorija: jedan pod kontrolom Republike Srpske, drugi pod Hrvatskim vijećem obrane i treći pod Armijom ...BiH. Krajem rata 1995. godine te manjim dijelom tijekom 1996., provedenim prostornim razmjenama tim je teritorijima konačno određena veličina i prostorni smještaj. Do tada je svaki od njih praktički postao etnički monolitan s obzirom na to da su pripadnici manjinskih etničkih grupacija u najvećoj mjeri ili izbjegli tijekom ratnih operacija ili su bili protjerani ili su ‘’svojevoljno’’ iselili. Što je posebice bitno, u mirnodopskim prilikama tek se manji dio takvih raseljenika vratio u svoje nekadašnje sredine. U priloženom smo radu istražili koliko je prema popisu iz 1991. godine na svakom od naznačenih prostora živjelo ukupno stanovnika te kakva je bila njihova etnička struktura. Na temelju tih podataka analizirane su dimenzije ratom uzrokovanih etno-prostornih promjena u samoj Bosni i Hercegovini, kao i na svakom od naznačenih teritorija te kako su pritom ‘’prošli’’ pripadnici triju bosansko-hercegovačkih naroda. Na temelju stečenog uvida date su i prosudbe o nacionalno-protekcijskoj učinkovitosti vodećih politika koje su ti narodi vodili tijekom rata.
U povijestima hrvatske dječje književnosti nerijetko ćemo naći podatak da hrvatski dječji povijesni roman započinje tek 1937. s Jašom Dalmatinom Ivane Brlić-Mažuranić. Ovaj rad pokazuje kako je Jaša ...Dalmatin tek jedan od dječjih povijesnih romana koji se već odavno bave temom odnosa Hrvata i muslimana. Pokazuje se da korpus hrvatskih dječjih romana s temom odnosa Hrvata i muslimana nije jednostavno skup povijesno-pustolovnih djela sa sličnom tematikom već se kroz odnos junaka i protivnika te junaka i “divljine” ustanovljava razvoj pristupa temi muslimana od radikalne suprotstavljenosti do tolerancije i uvažavanja. Iz romana u roman odnos junaka i protivnika se mijenja i to u ovisnosti o definiciji protivnika. Tematski luk se proteže od jednostavne vjerske isključivosti u Štitonoši (1844) Ljudevita Vukotinovića, preko sve većeg ustuka vjerske nesnošljivosti pred nacionalnim i socijalnim odnosima u Maci (1880) Vjencelava Novaka te daljnjeg usložnjavanja odnosa kroz uvođenje etičkih i moralnih komponenti do pokušaja revalorizacije islamske kulture u Jaši Dalmatinu (1937). Odnos Hrvata i islama pokazuju se ne samo kao najstarija tema hrvatskog povijesnog dječjeg romana već i kao trajna inspiracija koja ne prestaje zaokupljati i hrvatske autore i hrvatsku čitateljsku publiku.
Na reprezentativnom uzorku odraslog stanovništva Hrvatske provedeno je istraživanje s ciljem mjerenja socijalne distance prema Crnogorcima, Bošnjacima, Slovencima i Srbima u 2002., 2005. i 2008. ...godini. Rezultati istraživanja prikupljeni Bogardusovom skalom pokazali su da je socijalna distanca prema svim narodima velika i da se značajno razlikuje od naroda do naroda. Građani najveću socijalnu distancu izražavaju prema Srbima, a najmanju prema Slovencima. Te su razlike ponajviše uzrokovane ratnim sukobima prilikom raspada Jugoslavije. Sa Srbima Hrvati su bili u najvećem sukobu, dok sa Slovencima nisu bili u ratnom sukobu. Pored toga, rezultati pokazuju da se socijalna distanca s vremenom smanjuje. U 2008. godini uočava se smanjenje socijalne distance prema pripadnicima crnogorskog i bošnjačkog naroda. Utvrđen je i značajan pad u socijalnoj distanci prema pripadnicima srpskog naroda u 2008. godini u odnosu na 2002. godinu. Međutim, suprotni trend uočava se u izraženosti socijalne distance prema Slovencima koja je 2008. godine veća nego 2005. godine. Razlog tome su neriješena granična pitanja koja Slovenija želi riješiti u svoju korist otežavanjem ulaska Hrvatske u EU.
Pismu 138 muslimanskih poglavara i znanstvenika od 13. listopada
2007. papi Benediktu XVI. i drugim kršćanskim poglavarima
prethodila su tri dokumenta u kojima su jordanski kralj Abdulah II.
i neki ...muslimanski znanstvenici kao podlogu dijalogu između muslimana i kršćana nagoviještali ljubav prema Bogu i bližnjemu; jedan je iz 2004., drugi iz 2005., a treći je dokument Pismo 38 znanstvenika od 25. rujna 2006. Papi u povodu njegova govora u Regensburgu.
Pismo 138 polazi od propisa Kur’ana u 3,64 o podložnosti Bogu te
u 2,256 o zabrani nasilja u vjeri i od Muhamedove izreke: “Nitko
od vas neće biti istinski vjernik dok ne bude želio svome bratu ono
što želi samome sebi.” Navode niz kuranskih citata o potrebi ljubavi
prema Bogu, koja se pokazuje u bezrezervnoj podložnosti Stvoritelju
i eshatonskom Sucu te pomaganju siromasima i svima u potrebi.
Vide u tim odredbama sličnost s Isusovim odgovorom na pitanje o
najvećoj zapovijedi i zovu kršćane na dijalog radi podupiranja pune
religijske slobode u današnjem svijetu, ljudskih prava i izgradnje
međunarodnog mira. Autor navodi odgovore pojedinaca i institucija
anglikanaca, protestanata, pravoslavaca i katolika. Posebno se zaustavlja na prvome katoličko-muslimanskom seminaru održanom u
Rimu od 4. do 6. studenog 2008., na kojem je utemeljen Katoličkomuslimanski forum, a sudionici su se obvezali na daljnju suradnju.
Papa ih je u audijenciji podsjetio kako se može surađivati temeljem
zlatnog pravila, premda nam se razilaze teološka obrazloženja te
univerzalne etičke norme. Autor vidi u Pismu i dosadašnjim odgovorima kršćana nov impuls dijalogu i suradnji.
Prvi međunarodni model unutrašnjeg uređenja BiH, čije je prihvaćanje predstavljalo jedan od preduvjeta priznanju njene neovisnosti bio je Cutileirov plan (18. ožujka 1992). Po njemu je BiH imala biti ...(kon)federativnom tvorevinom triju, primarno na etničkom principu zasnovanih teritorijalno-samoupravnih jedinica. No tijekom ljeta iste godine došlo je do korijenite promjene međunarodnog odnosa prema pitanju unutrašnjeg uređenja. Rezultat te promjene očitovao se i u pojavi novog, Vance-Owenovog plana (2. siječnja 1993.) po kojem je BiH imala biti unitarnom decentraliziranom državom. U priloženom radu analiziraju se razlozi koji su doveli do radikalne promjene međunarodnog pristupa unutrašnjem uređenju BiH, političko-idejna osnova iz kojeg je proizišao Vance-Owenov plan te u kolikoj je mjeri taj plan, unatoč svojoj propasti krajem svibnja 1993. sačuvao svoj značaj za bosansko-hercegovačke odnose.
Od sredine 1991. sve veću ulogu u kontekstu strukturiranja nacionalnih statusa i odnosa u BiH dobivaju promišljanja o njezinoj (unutarnjoj) političkoj podjeli na etničkom načelu. U sklopu tih ...promišljanja, pozivajući se na veličinu “vlastitih” etničkih prostora, vodstva su triju bosansko-hercegovačkih naroda formulirala i odgovarajuće, međusobno krajnje suprotstavljene, etno-teritorijalne zahtjeve. Tako su Srbi tvrdili da im pripada dvije trećine, Hrvati su zahtijevali trećinu, dok su Muslimani/Bošnjaci, u nemogućnosti artikulacije projekta uređenja BiH kao unitarne države, tražili polovinu BiH. Nakon svoga izravnoga uključivanja u pokušaje razrješenja bosansko-hercegovačke problematike, do čega dolazi početkom veljače 1992. međunarodna je zajednica poduprla mogućnost da neovisna BiH bude uređena kao složena država koju bi konstituirale, primarno na etničkom načelu, utemeljene teritorijalne jedinice. No, ispravno doživljavajući navedene zahtjeve kao pretjerane, pokušala je na što objektivniji način odrediti veličinu pojedinačnih etničkih teritorija kako bi i opseg predviđanih jedinica bio određen na što pravičniji način. U tom se smislu poslužila, uvjetno rečeno, etničkom kartom nastalom na temelju brojčanih većina pojedinih naroda po općinama BiH. Ta će karta nakon izbijanja rata u BiH (1992-95) imati sve manje značenje prilikom kreacije zemljovida unutarnje podjele BiH koje je međunarodna zajednica “nudila” zajedno sa svojim mirovnim planovima. No, kod većine promatrača bosansko-hercegovačke problematike upravo je spomenuta karta, umnogome zahvaljujući popularizaciji od strane međunarodne zajednice, doživljavana kao politički korektna osnova za određivanje opsega “nacionalnih jedinica” te kao prikladno mjerilo etno-teritorijalnih rezultata rata u BiH. Ti su pak doživljaji imali svoga utjecaja na međunacionalne odnose u BiH, na geopolitičke relacije unutar nje te čak i na onaj segment međunarodnih odnosa koji je bio determiniran bosansko-hercegovačkim prilikama. U priloženom radu, na temelju uvida u veličine pojedinačnih etničkih teritorija kako na razini bosansko-hercegovačkih općina tako i na razini cjelokupne BiH, autor konstatira da su (inicijalni) zahtjevi triju naroda po pitanju veličine njihovih samoupravnih područja uistinu bili pretjerani, ali i da je karta kojom se rukovodila međunarodna zajednica pružala pogrešan uvid u stvarnu veličinu pojedinačnih etničkih prostora u BiH. Sukladno tomu, niti se ta karta mogla opravdano doživljavati kao “politički korektna osnova” pri kreaciji etno-teritorijalnih cjelina niti se tu kartu može držati “adekvatnim mjerilom” etno-teritorijalnih rezultata rata u BiH.
Doprinos etničkih i religijskih manjina povijesti arapske i islamske medicine i znanosti bio je velik, ali i rijetko prepoznat. Čak i tamo gdje je prepoznat, često se u izvorima pogrešno poziva na ...“arapski”, odnosno “islamski”, bez obzira na njegov etnički i religijski identitet, odnosno podrijetlo. Cilj je ovog ispitivanja bio vidjeti je li ova podzastupljenost etničkih i religijskim manjina, promatranih zasebno ili svih zajedno, posljedica pojedinačnih ispada, neznanja i/ili planske marginalizacije. Ispitivanje obuhvaća računalni pregled svih akademskih, recenziranih članaka indeksiranih u bazi PubMed, a koji se odnose na medicinu i znanost Bliskoga istoka u razdoblju od V. do XII. stoljeća, kada je arapsko i islamsko carstvo doseglo svoj vrhunac. Podatke smo analizirali s pomoću binominalnoga modela vjerojatnosti. Naši podaci upućuju na slabu vjerojatnost da je podzastupljenost etničkih i religijskih manjina u doprinosima arapskoj i islamskoj medicini i znanosti posljedica pojedinačnih ispada. Vjerojatniji je razlog neznanje i/ili planska marginalizacija, što potvrđuje da je prevladavao negativni stav prema etničkim i religijskim manjinama Bliskoga istoka i prema njihovom doprinosu medicini i znanosti.
Članak razmatra položaj muslimana u Sloveniji, posebno se osvrčući na njihove potrebe pri prakticiranju islamskoga načina života: Iznoseći nove empirijske podatke, članak se oslanja na intervjue s ...predstavnicima muslimanske zajednice. Slovenski muslimani nalaze se u specifičnoj situaciji: s jedne strane, oni su tolerirani, dugujući to naročito zajedničkim južnoslavenskim povijesnim vezama s većinskim katoličkim stanovništvom, dok se, s druge strane, suočavaju s diskriminacijom i predrasudama. Istraživanje pokazuje da – kao što i islam uglavnom ostaje izvan javnoga diskursa i tako izložen stereotipima, bremenitim krivim predodžbama i predrasudama – muslimani u Sloveniji ostaju ispostavljeni predrasudama i izloženi diskriminaciji u vezi s prakticiranjem svoje religije.
Nakon kratka i jezgrovita opisa opće situacije u Bosni i Hercegovini za
vrijeme turske vladavine, autor promatra političko organiziranje Hrvata
u Hercegovini od preuzimanja vlasti Austrougarske ...Monarhije u BiH do
Prvoga svjetskog rata. S ciljem što jasnijega osvjetljavanja toga problema,
razmatra širi kontekst u kojemu je BiH postala poprištem sukoba različitih
političkih, nacionalnih, gospodarskih, religijskih, staleških i drugih
interesa. S tim u vezi ponajprije konstatira da je dolaskom Monarhije
u ovu u svim segmentima zaostalu provinciju unesena liberalistička ideja
koja je omogućila organiziranje drukčijih oblika socijalnoga, ekonomskog i
kulturnoga života. To su u hrvatskom korpusu iskoristili franjevci koji su
se nametnuli kao nezaobilazan činitelj društvenoga organiziranja, što će se
kasnije očitovati i na političkom planu. No, politički život u BiH bio je pod
snažnim utjecajem Mađara koji su ovu državu smatrali svojom interesnom
sferom. Njima je pak odgovaralo da se umjesto nacionalne nastavi tradicija
religijske identifikacije jer su se bojali snažne hrvatske strane u BiH koja bi
zagovarala ujedinjenje s drugim hrvatskim zemljama. Na drugoj su strani
Srbi radili na pripojenju BiH Srbiji. Muslimani su se tako našli u apsurdnoj
situaciji, osobito oni koji su prije uživali sve privilegije i koji su uzaludno
čekali povratak Osmanskoga Carstva.
