Grisogono na španjolskom Martinović, Ivica
Prilozi za istraživanje hrvatske filozofske baštine,
12/2022, Letnik:
48, Številka:
2 (96)
Journal Article, Paper
Odprti dostop
Theatrum mundi et temporis
(1588) Giovannija Paola Galluccija ima iznimno mjesto u sklopu europske recepcije Grisogonove rasprave
Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris
, jer je Gallucci ...u dvanaesto poglavlje prve knjige svoga djela uvrstio svoju transkripciju petnaest Grisogonovih zaključaka o uzroku morskih mijena, i to 60 godina nakon jedinoga tiskanoga izdanja te rasprave u drugom Grisogonovu zborniku
De modo collegiandi, pronosticandi, et curandi febres, necnon de humana felicitate, ac denique de fluxu et refluxu maris
(1528). U latinskim i španjolskim izdanjima Galluccijeva djela između 1588. i 1617. Grisogonova rasprava o tumačenju morskih mijena, zajedno s instrumentom koji služi za kvantifikaciju elevacije mora, doživjela je osam ili, još preciznije rečeno, bar osam izdanja ili pseudoizdanja: četiri latinska (1588, 1589, 1603, 1605) i četiri španjolska u prijevodu Miguela Péreza (1606, 1611, 1614, 1617). Među tim izdanjima sporna je samo datacija izdanja iz 1611. godine: ono sadrži posvetu potpisanu »u studenom 1614.«, pri čem nije bilo moguće ustanoviti gdje se nalazi pogreška – na naslovnici ili u dataciji posvete. Izdanja Galluccijeva djela objavljivana su pod različitim naslovima pa je i to utjecalo na to da je samo jedno izdanje, prvo iz 1588. godine, bilo dosad uključeno u Grisogonovu bibliografiju. Prva dva latinska izdanja naslovljena su
Theatrum mundi et temporis
, a sljedeća dva svojim su naslovom Coelestium corporum, et rerum ab ipsis pendentium accurata explicatio per instrumenta, rotulas, et figuras upozoravala čitatelja na osobitost Galluccijeva djela: pomične sprave i slike. Privrženost zornom prikazivanju astronomskih i morskih pojava ponukala je Galluccija da u svoje djelo uvrsti Grisogonovu raspravu koja je također na posljednjem listu sadržavala računar za određivanje elevacije mora s tri pomična kruga. Prva dva španjolska izdanja vjerno prenose prvi talijanski naslov
Theatro del mundo y de el tiempo
, u trećem je naslov proširen:
Theatro y descripcion del mundo y del tiempo
, a u četrtvom iznova promijenjen:
Theatro y descripcion universal del mundo
. U svim je tim izdanjima Galluccijeva djela izostavljen Grisogonov uvod, koji prethodi zaključcima, ali je latinskim izdanjima Gallucci pridodao svoj uvod i zaključnu napomenu, a španjolskim izdanjima Pérez i svoj vlastiti zaključak s primjerima. S pomoću osam proučenih izdanja Galluccijeva djela
Theatrum mundi et temporis
i njegova španjolskoga prijevoda
Theatro del mundo y de el tiempo
, pri čem je istraživanje ograničeno samo na izdanja koja je bilo moguće ogledati, Grisogonova se bibliografija, prvi put objavljena u Grmekovoj
Hrvatskoj medicinskoj bibliografiji
(1955), uvećava za sedam bibliografskih jedinica, a područje čitanosti i utjecaja Grisogonove rasprave o uzroku morskih mijena proširuje i na područje španjolskoga jezika u prvim dvama desetljećima 17. stoljeća. Od hrvatskih renesansnih filozofa i prirodoznanstvenika jedino se Grisogonu posrećilo da mu je djelo bilo tiskano na španjolskom jeziku, a to znači da je pola stoljeća nakon njegove smrti ne samo u Italiji nego i u Španjolskoj uočena i priznata kakvoća njegova rješenja za problem morske plime i oseke. Stoga je bilo važno objaviti transkripciju prvoga španjolskoga izdanja Grisogonove rasprave. Gallucci je pri transkripciji Grisogonove zaključke mjestimice kratio i proširivao, čak i prerađivao, a potkrale su mu se i neke pogreške. Tim je izmjenama utjecao na smisao nekih Grisogonovih tvrdnja, što je najočitije u transkripciji desetoga zaključka, ali nije ugrozio Grisogonovo rješenje za problem morske plime i oseke. U svojoj je zaključnoj napomeni Gallucci svoju transkripciju Grisogonovih zaključaka popratio astrološkim komentarom koji odudara od Grisogonova strogoga astronomskoga pristupa u raspravi o morskim mijenama, ali je u skladu s temeljnim pristupom koji prožima drugi Grisogonov zbornik. U španjolskom prijevodu Galluccijeve transkripcije, što ga je sâm nazvao »dopunjenim izdanjem«, Pérez je često posezao za istoznačnicama za temeljne nazivke i to bezrazložno proveo u cijelom svom prijevodu, mučio se sa superlativima latinskih pridjeva i priloga, ponekad propustio prevesti jednu riječ koliko god ona Grisogonu bila važna. Neke od njegovih brojnih amplifikacija pokazale su se uspješnima, tj. doprinijele su boljem razumijevanju Grisogonovih lapidarnih izričaja. Budući da je Grisogonovu raspravu prevodio samo iz Galluccijeve knjige, Pérez je preuzeo gotovo sve pogreške iz Galluccijeve transkripcije. U svom zaključku španjolski je prevoditelj pribjegao naknadnoj aristotelizaciji Grisogonove rasprave, i to u smjeru suprotnom izvornim Grisogonovim nakanama. Ovom je članku priložena transkripcija poglavlja »Del fluxo y refluxo del mar, y quantas oras crece y mengua en cada dia.« iz prvoga španjolskog izdanja Galluccijeva djela
Theatro del mundo y de el tiempo
(1606). Potpuna dokumentacija o osobitostima Galluccijeve transkripcije i Pérezova prijevoda Grisogonove rasprave
Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris
nalazi se u kritičkom aparatu transkripcije.
Theatrum mundi et temporis
(1588) by Giovanni Paolo Gallucci has earned an exceptional place in the European reception of Federik Grisogono’s
Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris
, owing to the fact that Gallucci in the twelfth chapter of Book I of his work included his transcription of Grisogono’s fifteen conclusions on the cause of tides, sixty years after the until then only lifetime edition of Grisogono’s treatise in Grisogono’s second book
De modo collegiandi, pronosticandi, et curandi febres, necnon de humana felicitate, ac denique de fluxu et refluxu maris
(1528). In the Latin and Spanish editions of Gallucci’s work published between 1588 and 1617 Grisogono’s treatise on the explanation of sea tides, together with his instrument for determining the elevation of sea, witnessed eight or, to be more precise, at least eight editions or pseudo-editions: four Latin (1588, 1589, 1603, 1605) and four Spanish editions translated by Miguel Pérez (1606, 1611, 1614, 1617). Of the mentioned eight editions only the datation of the 1611 edition is disputable: namely, the edition contains a dedication subscribed “in November of 1614,” whereby it was impossible to locate the misprint – on the title-page or in the datation of the dedication. The editions were published under different titles, which may account for the fact that only one, the first from 1588, was included in Grisogono’s bibliography. The first two Latin editions are titled
Theatrum mundi et temporis
, while the following two entitled Coelestium corporum, et rerum ab ipsis pendentium accurata explicatio per instrumenta, rotulas, et figuras warned the reader about Gallucci’s distinctive approach: inclination to movable instruments and figures. His inclination towards vivid presentation of astronomical and sea phenomena prompted Gallucci to include into his work Grisogono’s treatise, whose last page also contained a calculator for determining elevation of sea with three movable circles. The first two Spanish editions faithfully follow the first Italian title
Theatro del mundo y de el tiempo
, while in the third the title is expanded:
Theatro y descripcion del mundo y del tiempo
, and in the fourth rephrased again:
Theatro y descripcion universal del mundo
. In all the mentioned editions Grisogono’s introduction was omitted, but to the Latin editions Gallucci added his own introduction and final note, and to the Spanish editions Pérez also added his own conclusion with examples. Based on the analysis of eight editions of Gallucci’s work
Theatrum mundi et temporis
and its Spanish translation
Theatro del mundo y de el tiempo
, Grisogono’s bibliography, first published in Grmek’s
Bibliographia medica Croatica
(1955), is being expanded by seven bibliographical items, while the scope of the study and influence of Grisogono’s treatise on the causes of sea tides spread to the Spanish-speaking territories in the first two decades of the seventeenth century. Among Croatian Renaissance philosophers and scientists Grisogono was the only one to have his work printed in Spanish, which implies that half a century after his death the quality of his solution for the problem of the sea tides was acknowledged in Italy and Spain. Despite Gallucci’s efforts to transcribe Grisogono’s conclusions as faitfully as possible, he abridged or amplified them in places, or revised even. By altering Grisogono’s text, Gallucci interfered with the meaning of Grisogono’s conclusions, which is most evident in the transcription of the tenth conclusion. In the Spanish translation of Gallucci’s transcription, which he himself referred to as “appended,” Pérez often used synonyms for Grisogono’s basic terms, employing them ungroundedly throughout his translation, battled with the superlatives of Latin adjectives and adverbs, and occasionally omitted to translate a word or two regardless of its importance to Grisogono the author. Some of his numerous amplifications contributed to a better understanding of Grisogono’s lapidary expressions. Considering that Pérez’s translation of Grisogono’s treatise is based entirely on Gallucci’s book, he thus adopted almost all the errors from Gallucci’s transcription. In his conclusion Pérez resorted to additional Aristotelization of Grisogono’s treatise, in a direction contrary to Grisogono’s original intentions. This article is accompanied by the transcription of chapter »Del fluxo y refluxo del mar, y quantas oras crece y mengua en cada dia.« from the first Spanish edition of
Theatro del mundo y de el tiempo
(1606). Full documentation on the peculiarities of Gallucci’s transcription and Pérez’s translation of Grisogono’s treatise
Tractatus de occulta causa fluxus et refluxus maris
is comprised in the critical apparatus of the transcription.
The analytical framework for this discussion of the opposition, dissidents, and activities of opponents of the communist regime in Yugoslavia is derived from the typologies of the historian and ...political theorist Erhart Neubert.
U radu se nastoji osvijetliti specifičnost Guardinijeva dijalektičkog mišljenja o čovjeku, kojeg on razumijeva kao biće koje dozrijeva ili se ostvaruje kao autentična osoba ukoliko uspijeva ...uspostaviti adekvatnu mjeru u oscilacijama polarnosti kroz njegove duhovne i tjelesne te unutar–individualne i vanjske društvene dimenzije samoga sebe. U cilju razotkrivanja te dijalektičke niti koja bi se protezala kroz sve bitne dimenzije ljudskog »ja«, na početku se iznosi način na koji Guardini uopće misli o dijalektičkom ustroju stvarnosti, da bi se nadalje smjeralo konkretizaciji te iste dijalektičnosti u primjerima koji se tiču »strukture« čovjeka
i njegovih individualno–socijalno–razvojnih sposobnosti. Tako se obrađuju polarni momenti u odnosima duše i tijela, slojeva ljudske osobe, kao i u osnovnim crtama, razvojna dinamika ljudskog dozrijevanja od djetinjstva do odrasle dobi. Na kraju se govori o krepostima kao duhovnim vrijednostima koje upućuju na razvoj onih sposobnosti s kojima bi se s jedne strane omogućilo čovjekovo unutarnje i vanjsko uravnoteženje, kao i, s druge strane, otvorenost prema Apsolutu.
The essay strives to cast a light on the specificity of Guardini’s dialectical reasoning involving man whom he understands as a being whose maturation or authentic self–realization occurs insofar as the oscillations of polarity are achieved through the spiritual and corporeal internal–individual and external–social dimensions of
his self in adequate measure. With the aim of discovering the dialectical thread that runs through all principal dimensions of the »I«, the beginning of the essay describes the manner in which Guardini sees the dialectical structure of reality. The author
continues by seeking to make tangible the same dialecticity in examples pertaining to the »structure« of man and his individual–social–developmental capacities. Thus, polar moments are elaborated in regard to the relationship between the soul and the
body, the strata of being, and briefly also the developmental dynamics of human maturation from childhood to adulthood. Finally, virtues are discussed as spiritual values which may direct the course of development of those capabilities which, on the one hand, would make possible man’s internal and external equilibrium, and on
the other hand, an openness toward the Absolute.
U radu se analiziraju izvješća kotarskih načelnika o ponašanju katoličkog klera za vrijeme parlamentarnih izbora u svibnju 1935. godine u Savskoj banovini. Službeni nositelji vlasti govore o »teroru ...katoličkog klera«. No, analiza samih njihovih izvješća pokazuje da je riječ o teroru ideologije »jedinstvenog naroda i države«, u ime koje su provedeni ti izbori na kojima su pogažena sva demokratska prava naroda predvođenog opozicijom, koju su sačinjavale, doduše
zabranjene, ali nikada ugašene predšestosiječanjske stranke: Seljačko-demokratska koalicija (HSS i SDS), Srpska zemljoradnička stranka Jovana Jovanovića, Demokratska stranka Ljube Davidovića i Jugoslavenska muslimanska organizacija Mehmeda Spahe.
Vlada na čelu s kancelarom Konradom Adenaurom proglasila je 21. rujna 1949. osnivanje Savezne Republike Njemačke. Kao odgovor na taj potez Sovjetski je Savez transformirao svoju okupacijsku zonu u ...zasebnu državu, proklamacijom Vijeća njemačkog naroda 17. listopada 1949, nazvavši tu državu Njemačkom Demokratskom Republikom (DDR). Ta zemlja, koja je uključivala mali dio teritorija Njemačke, nije mogla postati nacionalna država njemačkog naroda, no postala je isturenom zemljom “sovjetskog bloka”, s visokom koncentracijom ruskih vojnih snaga. Podjela Njemačke na dva dijela, s nečim poput Berlinskog zida, bilo je nešto doista jedinstveno. Poljski narod i narod Istočne Njemačke živjeli su jedan do drugog, u istome “bloku”. Ritam njihovih života u toj poslijeratnoj realnosti/povijesti nije se previše razlikovao. Članak ukazuje na slične probleme, pro-teste i konflikte. Književnost je u DDR-u, jednako kao i u Poljskoj, bila temeljna snaga duhovnih i političkih promjena. Komunistička vlast okončana je 1989. godine, no ključan trenutak u stvaranju političke oporbe zbio se 1976. godine. Mirna revolucija u DDR-u i strukturne/konstitucionalne promjene u Poljskoj donijele su novu kvalitetu u suradnji i susjedskim odnosima između dviju zemalja.
Od počeka 1880-ih među sve brojnijim sljedbenicima i članovima Stranke prava istaknuto mjesto pripadalo je katoličkim svećenicima. Među župnicima koji pristupaju Stranci prava isticao se Juraj ...Žerjavić, župnik u Mariji Bistrici koji od početka 1890-ih zauzima i istaknuti položaj u stranci. Iako se čvršća povezanost između Jurja Žerjavića i Stranke prava do sada na osnovu dokumenata i onodobnog tiska pratila od sredine 1880-ih., njegove prve kontakte sa Strankom prava, odnosno s Eugenom Kvaternikom pomičemo još u vrijeme kada se kao bogoslov u Rimu 1867. godine dopisivao s potonjim. Nakon raskola Stranke prava 1895. Žerjavić ostaje uz maticu Stranke prava koja dobiva naziv domovinaši. Premda je o Žerjaviću u dosadašnjoj literaturi bilo govora, ovaj rad smjera prvenstveno razjasniti njegovo saborsko djelovanje, na osnovu Stenografičkih zapisnika sabora, a posljedično prikazati djelovanje domovinaša u sabornici. U radu je prvo predstavljena izborna djelatnost Udružene opozicije, koje je i Žerjavić bio član preko domovinaša, te njihov proglas biračima. Potom su na osnovu onodobne periodike raščlanjeni saborski izbori iz 1897. godine na kojima je Žerjavić izabran u izbornom kotaru s biralištem u Krapini. U središtu istraživanja je djelovanje svećenika, njihova disperzija unutar različitih političkih opcija te različiti vidovi djelatnosti prije i tijekom samih izbora. Rezultati izbora su jasan dokaz nastavka trenda, koji je počeo 1880-ih, podrške svećenika pravaškoj državno-pravnoj ideji i radikalnoj kritici režima. Naime, među 44 kandidata Udružene opozicije bilo je 14 svećenika što je u profesionalnoj strukturi kandidata činilo 31%. Da je obzoraško-domovinaška koalicija uživala veliku podršku svećenstva, uz rezultate saborskih izbora 1897. na kojima je ukupno izabrano sedam katoličkih svećenika među kojima dvojica obzoraša i trojica domovinaša, potvrđivao je i oporbeni tisak koji je nakon izbora upućivao pohvale svećenstvu te isticao da Udružena opozicija dobar izborni rezultat duguje katoličkom kleru. Glavni dio članka se odnosi na Žerjavićev parlamentarni rad koji je u najvećoj mjeri bio prožet političkim temama. Žerjavić je tijekom svoga saborskog mandata dosljedno zastupao gledište da je uzrok gospodarskih i svih drugih problema hrvatskog naroda državnopravni položaj Hrvatske utvrđen Nagodbom te da ni na kojem planu napredak i preporod nije moguć dok se Hrvatska politički ne oslobodi.
U radu se prikazuje proslava posvete zastave i 25. obljetnice rada Hrvatskoga pjevačkog društva „Davor“ u Brodu na Savi. Proslava je nadišla po svom značenju lokalni karakter. Ovaj kulturni događaj u ...Brodu, u kojemu su sudjelovala mnoga hrvatska pjevačka društva, pokazao je važnost doprinosa tih društava za jačanje nacionalne svijesti. Na toj proslavi prvi puta je izvedena Hrvatska himna jedinstveno po preporuci Hrvatskoga pjevačkog saveza. Susret biskupa Strossmayera, posvetitelja zastave, kao stvarnoga vođe stranke obzoraša, i baruna Jurja Rukavine, predsjednika kluba zastupnika stranke domovinaša, rezultirao je stvaranjem Koalirane opozicije za izbore 1897., koju su stvorile ove dvije stranke. Ta se koalicija fuzionirala 1903. u jednu stranku pod imenom Hrvatska stranka prava. Ova stranka bila je najvažniji stup Hrvatsko-srpske koalicije kad je ona stvorena u prosincu 1905.
Lietuvos nepriklausomybės atgimimo akto plakatas. 1989 metais jau didino juos ir platino, dalyvavo su jais mitinguose.
Europeana 1989 - Vilnius, 9-10.08.2013
PDF
