notranjsko-kraška skupina se na osnovi vseh dosedanjih arheoloških raziskav, zlasti najnovejših (arheološka izkopavanja, lidarska snemanja s terenskimi preverjanji), kaže kot izredno kompleksno ...strukturirana socialna tvorba, kar zadeva tako značilnosti njene poselitve kot družbeno sfero. Svojo vlogo so zagotovo igrale geografska razgibanost prostora in naravne danosti za poselitev, kot so na eni strani notranjska polja in podolja s svojimi obrobji ter na drugi strani Kraška planota, kar je pogojevalo boljšo ali slabšo povezanost posameznih lokalnih skupnosti v okviru celotne kulturne skupine. novejše raziskave so pokazale, da so bile skupnosti teritorialno dobro organizirane in so svoj teritorij nadzorovale in varovale, kar najbolj jasno nakazujejo obrambne zapore na severnem kraškem robu. Glede na različnost v načinu pokopavanja ter na specifičnosti v nošnji/nakitu pridejo do izraza tudi druge fasete njene identitete, njene družbene strukturiranosti. Po samosvojem kulturnem izrazu se jasno razlikuje od sosednjih kulturnih skupin.
Avtorica v razpravi predstavi različne dejavnike, ki so mogli poleg narodnopolitičnih spodbud močneje vplivati na oblikovanje mreže čitalnic v 60.letih 19. stoletja, ter premišljuje, kakšne so ...povezave med njimi in organizacijo prostorske distribucije čitalnic na slovenskem etničnem ozemlju. Ozavestiti skuša pomen součinkovanja demografskih značilnosti posameznih naselij in širših območij, kjer se je razvijalo čitalništvo, pri čemer se naslanja na prvi popolnejši popis prebivalstva iz Avstro-Ogrske, ki je bil izveden leta 1869. Med dejavniki posebno pozornost nameni politični in sodni organiziranosti območij s čitalnicami, njihovi občinsko- upravni razdelitvi inrazprostranjenosti šolske infrastrukture, sestavljene iz srednjih in višjih šol. Na tej podlagi prihaja do nekaj možnih vzorcev, ki kažejo, kako so obravnavani dejavniki povezani med seboj z ozirom na vzpostavljanje in razporeditev čitalnic na različnih koncih slovenskega etničnega ozemlja.
V nadaljevanju si bomo pogledali, kako je bilo v ustavni dobi z razvitostjo solske mreze33 na Slovenskem, kako se povezuje s prostorsko razmestitvijo citalnic in ali je mogoce dognati povezave z ...drugimi obravnavanimi dejavniki. Obstojeco in na novo oblikujoco se solsko mrezo so sestavljale trivialne, glavne sole in normalke, na katerih so potekali tecaji za ucitelje, ki jih najdemo med drustveniki, nizje in visje srednje realne sole in gimnazije ter redkejse visje (tehnicne) in visoke sole (univerze) s studijem filozofije, teologije, prava in medicine. Ponekod so bile (obrtne) sole, na katerih so se izobrazevali za poklice. (Medves 1999: 86) Trgovci in obrtniki so predstavljali eno od pomembnejsih plasti drustvenikov, ki so se jim pridruzili posestniki in gospodarstveniki, veliko je bilo intelektualcev ali polintelektualcev, kot so solniki (ucitelji, profesorji), uradniki, duhovniki, pravniki in politiki in nekateri clani so bili iz umetniskih poklicev (knjizevniki, kulturniki, slikarji). Na Primorskem je bilo v 60. letih, ki so najplodovitejse obdobje citalniske dejavnosti, mozno solanje na mescanskih solah, realkah in gimnazijah. Solska dejavnost je bila v tem prostoru na vec stopnjah in smereh dobro razvita ze v letih pred citalniskim obdobjem (konec 18. stoletja), kar ni bilo brez pomena za intelektualni razvoj primorskega zivlja. Kmalu po sprejetju splosnega solskega reda 1774, ki je prinesel obvezno solanje od sestega do trinajstega leta, so v trzaskem zaledju, tj. v Skednju (1780), na Katinari (1791), v Devinu (1793), na Proseku (1795) in Opcinah (1798), zrasle trivialke. Solska mreza se je od 19. stoletja izpopolnjevala (babiska sola 1815, kmetijska sola 1842, mosko uciteljisce, realna in navticna akademija 1817). V 60. letih je v Trstu naprej delovala gimnazija,34 ki je bila od 1851 osemrazredna z nemskim ucnim jezikom. Leta 1852 je na njej slovenscina - za razliko od nizje realke,35 kjer ni bila obvezna - postala obvezni predmet za slovenske dijake. Poleg realne in navticne akademije je bilo med solami visje stopnje semenisce s teoloskim studijem, iz katerega je izhajala duhovscina in ki je bilo ustanovljeno po letu 1849. Delovalo je do leta 1875, ko je bilo mogoce studirati na semeniscih v Ljubljani in Gorici. V Trstu je bilo tudi uciteljisce, ki so ga 1875 preselili v Koper, tako da so bile na Primorskem sole za poklicno usposabljanje uciteljev v Kopru, Trstu in Gorici. V dobi razmaha citalnistva, v letih 1864/65, je bila v Trstu odprta moska pripravnica za ucitelje. V Gorici se je slovenscina na nizji soli oz. normalki uporabljala od zacetka 19. stoletja (1808) oz. od 1815/16, ko so bili odprti slovenski oddelki in se je zacel pouk odvijati v nemscini in slovenscini,36 kar ni veljalo za vse sole. Na srednji in visji stopnji solanja je vlogo pri uveljavljanju slovenscine odigrala visja realka v Gorici, na kateri slovenscina se v 50. letih ni bila obvezna in je to postala v sredini 60. let (1865), ko se je sola preoblikovala v popolno visjo osemletko. 37 Tacas je v Gorici ze delovala citalnica, ki je bila odprta leta 1862 in se ji je leta 1864 pridruzila citalnica v Ajdovscini. So pa vse ostale citalnice v Gorici-okolici nastale po letu 1865, ko se je vsaj formalno izboljsal polozaj slovenscine v solah, in sicer v letu 1867 v Solkanu, Kanalu, Braniku in Crnicah, 1868 v Vrtojbi, 1869 v vaseh Standrez in Prvacina. V sezanskem in tolminskem okraju so razen v Tolminu, kjer je bila citalnica ustanovljena leta 1862, citalnice povecini nastajale od sredine 60 let; 1866 v vasi Skopo na Krasu, 1867 v Volcah, 1869 v Kobaridu, Cerknem in Komnu. V Trstu z okolico so citalnice odpirale vrata od leta 1861. Z zacetka ustavne dobe (1861 in pred tem 1849) je potrjen odlok o slovenskem pouku za Slovence, ki ga je gubernij izdal ze 1846. Tako kakor v Trstu je med visjimi solami v Gorici delovalo semenisce, katerega ustanovitev sega v leto 1757. Leta 1818 so na njem uvedli dveletni filozofski in teoloski studij in je postal semenisce za vse primorske skofije. Slovensko so na njem poucevali od leta 1869, ceprav je tudi pomembno vedeti, da je bila slovenscina na modroslovnem uciliscu od 1847/48 in na gimnaziji od 1849/50, ko je postala osemrazredna38 in so se morali slovensko obvezno uciti vsi dijaki, katerih materni jezik je bila slovenscina. Kljub mocnemu italijanskemu pritisku in dejstvu, da se je zasebno, poklicno in strokovno solstvo na Trzaskem in Goriskem izraziteje krepilo od 80. in 90. let 19. stoletja, so torej srednje in visje sole, ki so ponujale splosno izobrazbo in so z opravljeno maturo tlakovale pot na visji studij, prispevale tako h krepitvi sloja intelektualcev kot k boljsi povezanosti slovenske skupnosti na robu etnicnega ozemlja in bujenju narodne zavesti, ki je bila pomembno gonilo drustvene dejavnosti. Zato ne cudi, da je bilo citalnistvo na Goriskem in Trzaskem takó bogato.
Autori u ovom radu analiziraju stavove hrvatskih seljaka prema prosvjedima kao načinu borbe za svoje interese te poboljšanje vlastitog ekonomskog i društvenog položaja i uspoređuju ih sa stavovima ...studenata agronomije i poljoprivrednih stručnjaka. Oni
polaze od toga da su seljački prosvjedi odgovor na bitno pogoršanje
njihovog položaja i svojevrsna posebnost na hrvatskoj političkoj sceni. Hrvatsko je seljaštvo, naime, od početka 1990-ih zahvaćeno
značajnim promjenama sveukupnog ekonomskog i društvenog položaja. Te su promjene prouzročili procesi erozije reproduktivne
sposobnosti obiteljskog gospodarstva otpočeli u socijalističkom razdoblju, a mijene su potencirali veliki teret Domovinskog rata i
postsocijalistička tranzicija. Hrvatsko je seljaštvo, primjerice, u
odnosu na druge društvene slojeve podnijelo razmjerno najveci teret
i stradanja u Hrvatskoj nametnutom ratu. Učinak je bio bitno pogoršanje gospodarskog i društvenog položaja te kvalitete života,
jer država nije razvila instrumentarij primjeren za poticanje proizvodnje, ne postoji stimulativan sustav kreditiranja, zajamčen plasman proizvoda, učinkovita zaštita domaćeg tržišta i dr. S druge
strane, iako prošlost hrvatskoga seljaštva obiluje brojnim bunama,
ustancima i drugim oblicima prosvjeda, sadašnje hrvatsko seljaštvo tih iskustava nije imalo. Svoje interese seljaci su prvi put u suvremenosti pokušali organizirano artikulirati i zaštititi kroz Seljački
savez Hrvatske koji se kasnije prometnuo u Udruženje hrvatskih seljaka, ali bez značajnijeg uspjeha. Najviše uspjeha u artikuliranju
interesa seljaka imao je Hrvatski savez seljaka osnovan u veljači
1999. godine inicijativom Hrvatske seljačke stranke. Hrvatski savez
seljaka organizirao je niz prosvjeda od kojih je najveću medijsku
pozornost imao onaj potkraj lipnja i početkom srpnja 1999. kada su
seljaci traktorima zapriječili javne prometnice. Istraživanje na uzorku
seljaka (201 ispitanik) u naseljima u kojima su seljaci traktorima zaprječavali prometnice provedeno je u kolovozu i rujnu 2001. godine, a kako bi što potpunije osvijetlili prosvjede seljaka autori u
ovom radu rabe i podatke iz ankete među studentima agronomije
u prosincu 2000. (N = 217) i poljoprivrednim stručnjacima u veljači
2001. (N = 64). Budući da je broj ispitanika premali za multivarijantnu
analizu, cilj je rada steći - na više deskriptivnoj razini - uvid u ekonomske i socijalne probleme seljaka i spoznati njihove osnovne
motive i uzroke prosvjeda. Rezultati istraživanja, ponajprije, pokazuju
da su u prosvjedima sudjelovali seljaci u naponu snage koji su se u
prosjeku školovali 10 godina (završili su osnovnu školu i dva razreda
srednje) i koriste prosječno 24,9 hektara zemljišta, u čemu zakupljeno zemljište čini 14,6 hektara, te koji su pretežito pristaše
Hrvatske seljačke stranke (potonje je samorazumljivo jer je prosvjed
ta stranka i organizirala). Činjenica da gotovo dvije trećine ispitanika
uzima zemlju u zakup govori o značajnim strukturnim promjenama u
hrvatskoj obiteljskoj poljoprivredi. Drugo, utvrđeno je da seljaci prihvaćaju blokadu prometnica kao metodu prosvjedovanja, za razliku od studenata agronomije i poljoprivrednih stručnjaka. Međutim, postoji gotovo potpuna suglasnost svih triju skupina ispitanika oko toga da je ekonomski položaj seljaka, a poglavito njihov ugled u društvu veoma nepovoljan, da se položaj seljaka relativno pogoršava, kao što rašireno opće nezadovoljstvo s aktualnom agrarnom politikom. Štoviše, Hrvatska nema ruralne nego
samo poljoprivrednu politiku, a i u tom pristupu nije razvila ni poticajan ni zaštitni instrumentarij primjeren aktualnom položaju seljaka i međunarodno otvorenom tržištu poljoprivrednih i prehrambenih proizvoda. Treće, autori su ustanovili da voditelji vitalnih obiteljskih gospodarstava, odnosno seljaci sa srednjom i višom školskom naobrazbom, većim posjedom i višim dohotkom
povoljnije ocjenjuju ekonomski i društveni položaj seljaka ipostojeću
agramu politiku, nego seljaci s nižim obrazovanjem i nižim dohotkom.
Razlog je jednostavan: vitalna obiteljska gospodarstva posjeduju reproduktivnu sposobnost.
Rad polazi od rezultata većeg istraživanja organizacijske klime u hrvatskim organizacijama koji je provela AT Adria Consulting Group d. o. o. iz Zagreba na 230 različitih organizacija u petogodišnjem ...razdoblju (2001.-2005.). Na osnovu dobivenih rezultata i utvrđenih sniženih vrijednosti za pojedine varijable organizacijske klime u hrvatskom organizacijskom prostoru (ocjene od 2,76-3,39 na skali školskih ocjena): razvoj karijere; unutarnje komuniciranje i informiranje; nagrađivanje; stručna osposobljenost i učenje; rukovođenje; organiziranost; poznavanje misije i vizije; unutarnji odnosi; eksplicirani su prijedlozi poboljšanja kritičnih aspekata klime. Ponuđene preporuke temelje se na spoznajama organizacijskih i bihevioralnih znanosti te stoga mogu poslužiti organizacijskim stručnjacima za unapređenje sustava upravljanja humanim resursima organizacije.
Lipicanska pasmina uzgojno je najorganiziranija pasmina konja u Republici Hrvatskoj. Na temu lipicanskog konja u sveukupnom konjogojstvu Hrvatske proveden je najveći broj znanstvenih istraživanja iz ...čega je proizišao veliki broj znanstvenih i stručnih radova. Posljednjih godina vrlo intenzivan razvoj zaprežnog sporta u Hrvatskoj prouzrokovao je velike promjene u uzgoju lipicanske pasmine. Promjene nisu uočene samo u postavljanju uzgojnih ciljeva na uzgoj kvalitetnih konja za zaprežni sport, nego također i u filozofiji uzgoja u kojoj uzgajivači više ne stavljaju najveći naglasak na kulturno-folklorno značenje lipicanske pasmine. U prethodnim godinama grla domaćeg uzgoja zbog dokazanosti kvalitete predmet su izvoza upravo u svrhu uporabe u zaprežnim sportu. Uzgoj lipicanske pasmine dijeli se na uzgoj Državne ergele lipicanaca u Đakovu i zemaljski uzgoj koji je preko udruga organiziran u krovnu nacionalnu organizaciju Hrvatski savez udruga uzgajivača lipicanske pasmine konja – Đakovo. Porast broja lipicanskih konja kontinuiran je kroz godine, istovremeno događaju se i značajne promjene u strukturi uzgoja. Utvrđen je veliki nesrazmjer u omjeru spolova rasplodnih grla i zastupljenosti pojedinih rodova kobila. Uzgajivači teže čistokrvnom uzgoju i nabavci kvalitetnijih grla kojima će prije dostići postavljeni uzgojni cilj uzgoj konja za zaprežni sport. Također je zapažen značajno smanjen interes za lipicancima nepotpunog porijekla (B knjiga) unatoč vrlo često dobroj uporabnoj sposobnosti i nižoj nabavnoj cijeni.
PDF
