Alfred Edward Housman (1859–1936), ki je kasneje postal angleški pesnik in eden največjih filologov svojega časa, je svoj zafrkantski »fragment« objavil pri triindvajsetih, leta 1883, v reviji ...Bromsgrovian. Revijo je izdajala Bromsgrove School, kjer se je šolal kot najstnik (1870–77); na šolo, ki je prva prepoznala njegov jezikovni in pesniški talent, se je za kratek čas (1881–82) vrnil kot pomožni učitelj po nepričakovanem študijskem porazu na Oxfordu. Kot ugotavlja Ralph Marcellino, ni naključje, da besedilo parodira predvsem Ajshila, ki je bil Housmanov najljubši pesnik. V njem odzvanja Oresteja, zlasti drami Agamemnon in Prinašalke pitnih darov, verjetno zato, ker so ju dijaki na šoli, kjer je poučeval, pri pouku največ brali. Prav ta ciljna publika je znala ceniti norčevanje iz retoričnih figur ter sintaktičnih konstrukcij, ki jim jih je njihov pomožni učitelj vbijal v glavo.
Razprava obravnava literarno ustvarjanje Andreja Šusterja - Drabosnjaka (1768-1825) in njegov ne povsem pojašnjeni konflikt z oblastmi v začetku 19. stoletja, ki je koroškega bukovnika močno prizadel ...tako gmotno kot ustvarjalno. Izkaže se, da je Drabosnjak utegnil biti za cenzuro problematičen, ker je prevajal in razpečeval prepovedane ali nezaželene knjige, še zlasti pa bi znala biti sporna kritična mesta v njegovih ilegalno tiskanih brošurah Svovenji obace in Latania.
V članku avtorica analizira roman gvinejskega pisatelja Tierna Monénemba Les Écailles du ciel (Luske neba). Preučuje, v čem lahko imamo ta roman za komično sintezo afriških romanov, ki so pred njim ...nastali, zlasti romanov o polpretekli zgodovini Gvineje. Avtorica ugotavlja, da sintezo avtor doseže s pomočjo dveh različnih komičnih literarnih žanrov: z burleskno travestijo in s parodijo.
Središnja tema ovoga rada jest grčki pjesnik Arhestrat iz Gele (4. st. pr. Kr.) i njegova gastronomska pjesma u heksametrima, koja nam je ostala fragmentarno sačuvana u Atenejevom djelu Gozba ...sofista. S namjerom da se približi književni kontekst u kojem je pjesma nastala, u radu se daje kratak pregled motiva hrane u grčkoj književnosti u razdoblju do Arhestratovog vremena te se navode dodirne točke s nekim drugim vrstama književnosti, primjerice epskom parodijom i didaktičnom poezijom. Središnji dio rada sačinjava osvrt na sadržaj očuvanih fragmenata. Arhestrat u svojim stihovima pojedinu vrstu hrane uglavnom obrađuje na sličan način: govori gdje i u koje doba godine je najbolje nabaviti određenu namirnicu, ističe njezina posebna svojstva te daje upute za pripravu. Ovaj karakterističan obrazac kao i još neki motivi koji se provlače kroz pjesmu ilustrirani su na primjeru nekoliko fragmenata, koji se donose na jeziku izvornika i u proznom prijevodu. U završnom dijelu rada nalazi se sažet prikaz recepcije Arhestratove pjesme u antici: dok su neki bili zgroženi njezinom prizemnom temom i promicanjem bestidnog uživanja u površnim užicima, drugi su je s oduševljenjem hvalili, a imamo i svjedočanstva o tome da se često citirala na gozbama.
Članak proučava odnos između sakralne i profane umjetnosti te filma koji proizlazi iz njihova sukoba. Na primjeru određenih scena iz filma objašnjava se njegova parodijska i satirična narav, ...blasfemičnost i heretičnost. Na samome početku rada objašnjava se dihotomija religija–kultura iz koje zapravo proizlaze moguće nedoumice oko žanrovske odredivosti samoga filma i njegove kategorizacije
kao heretičnoga ili blasfemičnoga. Govori se o njihovu međuodnosu, interakciji i produkciji. U drugome se dijelu rada govori o religijskim filmovima i njihovoj produkciji, a u trećem dijelu film se žanrovski određuje te se tumače elementi koji ga smještaju u te okvire. Objašnjava se što su parodija i satira te se nakon toga, u četvrtome dijelu, objašnjava što su hereza i blasfemija. Na kraju se sintetiziraju raščlanjene spoznaje koje Life of Brian određuju kao parodijsko–satiričan film s povijesno–biblijskim elementima.
Razvili smo dugotrajnu praksu ismijavanja svojih kulturnih ikona, simbola te javnih i slavnih osoba. Parodija nastaje kada netko oponaša ozbiljno djelo, poput literarnog, glazbenog ili umjetničkog ...djela, a s ciljem postizanja humorističnoga ili satiričnoga efekta. Parodija, kao oblik kritike, predstavlja sredstvo koje je vrlo popularno među autorima, zabavljačima i oglašivačima i pomoću kojega javnosti prenose određenu poruku ili stajalište, ali se često i koristi kod označavanja proizvoda i usluga. Zbog toga što predstavlja metodu kritike, parodija se mora neizbježno koristiti drugim stvaralačkim radom. Ovime se inherentno stvara sukob između autora djela koje se parodira,s obzirom da nitko ne voli biti predmetom kritike, šale ili ismijavanja, i autora parodije. Također je vrlo malo vjerojatno da će titular djela zaštićenoga autorskim pravom, odnosno žigovnim pravom, izdati svojevrsnu licenciju ili dati dopuštenje autoru parodije da upotrebi njegovo autorskim odnosno žigovnim pravom zaštićeno djelo prilikom stvaranja parodije, odnosno da parodira njegov ranije zaštićeni žig. Stoga je nužno razmotriti preptostavke pod kojima određena parodija može predstavljati autorsko djelo, odnosno može vrijeđati raniji zaštićeni žig. Ovisno o autorskopravnoj i žigovnopravnoj tradiciji, rješenja u nacionalnim zakonodavstvima i sudskoj mogu biti različita. Poželjno je da se ove pretpostavke urede zakonom, kao što je to slučaj u novoj hrvatskoj autorskopravnoj legislativi. Ukoliko izostane zakonsko uređenje parodije kao autorskog djela odnosno razloga za uskratu registracije znaka odnosno razloga za usdsku zaštitu radi povrede žiga, na sudskoj praksi je, da ovisno o posebnosti slučaja i autorskopravnoj i žigovnopravnoj doktrini i kulturološkim zasadama, donese rješenje u svakom pojedinom prijepornom slučaju.
Poznat prvenstveno kao začetnik talijanskoga magičnog realizma, talijanski književnik Massimo Bontempelli (1878. – 1960.) u užim književnim i kritičkim kuloarima 20. stoljeća pamti se i po istančanoj ...humorističkoj veni koja će kroz ironiju, parodiju, satiru, pa čak i grotesku, pratiti cijeli njegov književni i publicistički rad. Počevši od prve zbirke kratkih priča Socrate moderno (1908.), pa sve do zrelijih književnih ostvarenja između dvadesetih i tridesetih godina, Bontempelli će njegovati i usavršavati svoj humoristički izraz. U prilog tomu govori ne samo njegov književni opus iz toga razdoblja, panoramski izložen kroz prizmu humorizma, već i vrlo rijetka i od kritike zaboravljena zbirka kratkih priča L’Eden della tartaruga (1926.) s kojom je sudjelovao u zanimljivome izdavačkom eksperimentu, biblioteci Umorismo italiano. Serie del fauno giallo Giuseppea Zucce. Zbirka se u drugome dijelu članka detaljno opisuje i smješta unutar njegova opusa otkrivajući da iza nje stoji Bontempellijev izdavački pothvat: spajanje objavljenih i neobjavljenih kratkih priča u svrhu povezivanja prethodnih i sljedećih književnih djela u svojevrsni makrotekst.
»Sinovi domovine« i »očevi književnosti« u književnim i scenskim adaptacijama Slobodana Šnajdera, Branka Brezovca i Zlatka Pakovića uprizoreni su protiv homogene ideologije kanonskih autora ili ...»domovinskih prvaka« hrvatske književnosti. Šnajder tako uprizoruje Matoša, Brezovec – Cvetnića, Paković – Krležu. Sva trojica suvremenih autora (Šnajder, Brezovec, Paković) kazališnim sredstvima i parodijskim tehnikama svjedoče u prilog domovini kao osobitoj vrti apokaliptičke lokacije i prateće joj literature, u kojoj »stariji pisci« ne mogu mirno zaspati, već nastavljaju »prigovarati« sustavnim nepravdama iz pozicije svojevrsnih »zombija« (ni živih, ni mrtvih protagonista).
Interpretiraju se izdvojeni primjeri višeosjetilnih metafora u spotovima i naslovnicama albuma kojima su predstavljeni rap uradci Kreše Kulašina, poznatog pod umjetničkim imenom Krešo Bengalka, te ...skupine Kiša metaka. Proučavanim se višeosjetilnim metaforama društveni kriticizam ukalupljuje u spektakl kao tipično obilježje gangsta žanra. Analizom izdvojenih primjera upućuje se na konceptualnu integraciju kao jedan od važnih mehanizama proizvodnje parodijskoga odmaka koji je vidljiv u izobličenju konvencionalnih prikaza eksterijera i interijera, statičnosti i dinamičnosti, kao i u kontrastiranju osjetilnih senzacija (auditivnih, vizualnih i verbalnih).
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- The aim of this thesis is to answer to the following question: how the zombie
argument affects explanatory gap problem in philosophy ...of mind? Author gives
the following answer: the zombie argument is valid and sound, and it leaves
the explanatory gap problem (and, moreover ontological gap problem) unsolved.
The author provides new arguments that support this way of thinking. The
zombie argument is an instance of the conceivability argument in modal
epistemology, which starts with a premise that zombies (our physical
duplicates, who unlike us lack phenomenal consciousness) are conceivable, and
concludes that zombies are metaphysically possible. The argument challenges
physicalism in philosophy of mind, a view according to which everything is
physical (in the sense that the physical is a sufficient condition for the
mental), and/or a complete physical description of the universe suffices in
explaining its nature. Physicalists deal with the zombie argument in various
ways. Some of them think that zombies are not conceivable in any relevant
sense; others think that conceivability does not entail metaphysical
possibility; there are also physicalists who are willing to redefine their
view in a way which avoids consequences of the zombie argument. In this
thesis, all these attempts are assessed, and it is shown that they are not
capable of rejecting the zombie argument. Bearing in mind that David Chalmers
offers the most elaborated version of the zombie argument, which is still in
a great focus among philosophers, the author provides a detail exegesis of
Chalmers’ argument. Special attention is given to objections to which
Chalmers has not provided an answer or, according to the author’s opinion, he
has not answered successfully. The author lays out the key notions of
Chalmers’ zombie argument as well as explicit and implicit premises on which
the argument rests. Chalmers bases his argument on an elaborated version of
modal rationalism in modal epistemology, as well as on the application of
epistemic two-dimensional semantics (E2-D). Therefore, in Chapter 1, the key
notions of Chalmers’ argument are articulated, such as conceivability and
possibility as well as Kripke’s explanation of modal illusions,
two-dimensional semantics (2-D), and Chalmers’ E2-D. Special attention is
dedicated to the notion of ideal positive primary conceivability (IPPC). The
author interprets Chalmers’ work and finds at least two readings of IPPC:
“idealized” sense (IIPPC), in which we conceive of a scenario (epistemically
possible world), and “non-idealized” sense (NIPPC), in which we conceive of a
situation (a part of a scenario). The author also makes distinction between
IPPC and some other notions, like intuition, imagination, and understanding.
Using some examples, the author emphasizes that IPPC should not be identified
with intuition (whatever sense of this notion we use) as well as that
intuitions are not necessary condition for IPPC. In Chapter 2, physicalism is
presented in detail. The aim of this chapter is to show that, contrary to
what most physicalists believe, it is not clear at all that physicalism is
the default position that should be accepted in the absence of
counterarguments. Such a thesis is defended by using Hempel’s dilemma, which
is strengthened with Chalmers’s “the hard problem of consciousness”, and
Descartes’ physics, which is used as an example of a physical theory that was
in accordance with a non-physicalistic world view. In Chapter 3, Chalmers’
zombie argument is presented and one of its new premises is elaborated. Also,
it is shown how Chalmers turns the table to his opponents (physicalists and
critics of modal rationalism). In Chapter 4 (“Objections and Responses”), the
author, using the results from previous three chapters, assesses the most
representative challenges to the zombie arguments in order to show that they
do not refute it. The distinction between IPPC and intuitions is used against
the objection that the conceivability of zombies requires antiphysicalistic
intuitions. The IIPPC/NIPPC distinction is used against a new version of
parody of the zombie argument (so called “the anti-zombie argument”). First,
the author notices that there is an important asymmetry between the zombie
argument, in which we can choose between the IIPPC or the NIPPC, and the
parody in which we are restricted only by the IIPPC. Then the author
introduces “the incompleteness objection” against the IIPPC and shows how the
NIPPC reading can render the zombie argument plausible. It is also shown that
the conceivability of zombies is sufficient for explanatory gap, because the
example, which is usually offered in order to show that conceptual analysis
is not necessary for reductive explanation in science, is not quite
convincing. The author then explores a view according to which modal
rationalism is not able to explain some relevant examples (so called “strong
necessities”). The first thesis is that physical laws are metaphysically
necessary. The author shows that this view is circular in the context of the
debate. The second example is an interpretation of Kripke’s “the essentiality
of origin” case. The author shows that such an example can be accommodated
within modal rationalism, and that this move does not undermine our ordinary
views on the relation between epistemology and metaphysics. The author then
explores so called “phenomenal concept strategy”, according to which
explanatory gap exists, but it is not seen as a threat for physicalists, for
they believe that they can explain this fact by appealing to a special nature
of phenomenal concepts. It is shown that such a strategy at best can provide
merely an illustration of their view, but not an argument for it. Another
attempt to defend physicalism, which is explored, is the claim that there are
sorts of explanations of phenomenal consciousness, other than causal
explanation, which are relevant in science too. Using topological
explanations as an example, the author argues that topological explanation of
phenomenal consciousness, even if it works, is not good enough for
physicalists, for they cannot provide us an appropriate criterion of
individuation of mental states and physical states. Last, ceteris absentibus
physicalism is explored as an example of an alternative formulation of
physicalism. The author shows that the zombie argument can easily be
reformulated in a way in which ceteris absentibus physicalism is challenged
as well as that an attempt to make a ceteris absentibus parody of the
modified zombie argument does not stand a chance, for the conceivability of
ceteris absentibus physicalism is not the relevant sort of conceivability
that can be used in the conceivability arguments.- Cilj ovog rada je da se odgovori na sledeće pitanje: na koji način argument
na osnovu zamislivosti zombija utiče na rešavanje problema ekplanatornog jaza
u filozofiji duha? Odgovor na ovo pitanje je sledeći: argument na osnovu
zamislivosti zombija je validan i zdrav, i ostavlja problem eksplanatornog
jaza, i još više, problem ontološkog jaza između fizičkog i mentalnog,
nerešenim. U ovom radu se nude novi argumenti koji ovoj tezi idu u prilog.
Argument na osnovu zamislivosti zombija instanca je argumenta na osnovu
zamislivosti, kojim se bavi modalna epistemologija, i u kome se iz
zamislivosti zombija (našeg fizičkog dvojnika koji, za razliku od nas, ne
poseduje subjektivna svesna iskustva) izvodi da je metafizički moguće da
takva bića postoje. Ovim argumentom se dovodi u pitanje fizikalizam u
filozofiji duha, kojim se tvrdi da je čitava stvarnost fizičke prirode (u
smislu da je fizičko dovoljan uslov za mentalno) i/ili da je potpuni fizički
opis univerzuma dovoljan za objašnjenje celokupne prirode univerzuma. S
obzirom na to da je Dejvid Čalmers ponudio najrazvijeniju verziju argumenta
na osnovu zamislivosti zombija, koja je i danas predmet velikih diskusija
među filozofima, u ovom radu se vrši detaljna egzegeza njegove verzije
argumenta. Posebna pažnja se pridaje prigovorima koje mnogi filozofi upućuju
Čalmersovom argumentu, a na koje sam Čalmers nije odgovorio ili, po mišljenju
autora, nije odgovorio na zadovoljavajući način. Fizikalisti na različite
načine pokušavaju da ospore argument na osnovu zamislivosti zombija. Jedni
smatraju da zombiji nisu zamislivi u relevantnom smislu; drugi smatraju da su
zombiji zamislivi, ali da zamislivost ne povlači metafizičku mogućnost; neki
su pak spremni da redefinišu fizikalizam tako da izbegnu neželjene posledice
argumenta. U ovom radu se razmatraju svi ovi pokušaji i pokazuje se da oni ne
uspevaju da ospore Čalmersov argument. Čalmers je svoj argument zasnovao na
elaboriranoj verziji modalnog racionalizma u modalnoj epistemologiji, i
primeni epistemičke verzije dvodimenzionalne semantike (E2-D). U poglavlju 1
detaljno se artikulišu pojmovi koje Čalmers koristi u odbrani modalnog
racionalizma, kao i implicitne i eksplicitne premise na kojima je njegov
argument zasnovan. Artikulišu se pojmovi zamislivost, mogućnost, Kripkeovo
objašnjenje modalnih iluzija, prikazuju se dvodimenzionalni semantički okvir
(2-D) i Čalmersov E2-D okvir. Posebna pažnja je posvećena Čalmersovom pojmu
idealna pozitivna primarna zamislivost (IPPZ). Autor, vršeći egzegezu
Čalmersovih tekstova, uočava da je IPPZ moguće koristiti u dva smisla: u
„idealizovanom” smislu idealne pozitivne primarne zamislivosti (IIPPZ), u
kome zamišljamo scenario (epistemički mogući svet), i u „neidealizovanom”
smislu idealne pozitivne primarne zamislivosti (NIPPZ), u kome zamišljamo
situaciju (deo scenarija). TakoĎe se pojam IPPZ razgraničava od sličnih
pojmova kao što su intuicija, imaginacija, i razumevanje. Navođenjem primera,
autor smatra da IPPZ ne treba poistovećivati sa intuicijama, kao i da
intuicije nisu nužan uslov za IPPZ. U poglavlju 2 se detaljno prikazuje
pozicija fizikalizma (physicalism). Ukazuje se da je „minima