SAŽETAK
Adultne deformacije kralježnice značajno pridonose morbiditetu, napose starije popupacije. Iako je spektar uzroka raznolik najčešće se radi o novonastalim deformacijama na temelju ...degenerativnih promjena kralježnice. Osim bolova, osjećaja napetosti i drugih neugodnih simptoma, adultne deformacije rezultiraju biomehaničkim poremećajima, smanjenom pokretljivosti, a ponekad i neurološkim deficitima. Sveukupno, deformacije kralježnice u odraslih osoba uzrokuju značajnu onesposobljenost i lošiju kvalitetu života (fizičku i psihičku), dok su s druge strane u svakodnevnoj kliničkoj praksi relativno zanemarena patologija odrasle dobi. Stoga u ovom radu dajemo natativni pregled najnovijih spoznaja o etiopatogenezi, kliničkoj slici, slikovnoj dijagnostici, liječenju (konzervativnom i kirurškom) i postoperativnoj rehabilitaciji bolesnika s adultnim deformacijama najčešćih uzroka.
Od 2012. u nas se uspješno provode procedure endokardijalne ablacije u bolesnika sa strukturnom bolesti srca i ventrikularnim aritmijama. Riječ je o kompleksnim elektrofiziološkim procedurama kojima ...se koristimo u liječenju električne oluje ili pri repetitivnim uključivanjima kardioverterskog defibrilatora. Međutim, kod dijela bolesnika endokardijalna ablacija nije uspješna budući da se ključni supstrat aritmije nalazi subepikardijalno. Prikazujemo 20-godišnjeg bolesnika koji je preživio izvanbolnički arest, uzrokovan ventrikularnom fibrilacijom (VF) u sklopu preboljenog miokarditisa. Širokom kardiološkom obradom isključen je drugi uzrok aritmije, a magnetskom rezonancijom utvrđen je supstrat u obliku subepikardijalnih ožiljnih zona u lijevom ventrikulu. Bolesniku je ugrađen kardioverterski defibrilator, no usprkos većem broju linija antiaritmičke terapije i dalje su bili učestali recidivi VF-a. Stoga je učinjena kombinirana perkutana endokardijalna/epikardijalna procedura, nakon koje bolesnik više nije imao recidiva aritmije. Zbog velike kompleksnosti epikardijalne ablacije dosad smo ovakve bolesnike morali referirati kolegama u inozemnim centrima, što odsad više nije nužno.
Primjena lasera male snage u liječenju akutne i kronične boli datira unatrag 30 godina. Cilj su ovog članka opis spoznaja o mehanizmima djelovanja lasera na bol te upute za njegovu učinkovitiju ...primjenu u terapiji pojedinih bolnih stanja.
Prema zadanim ključnim riječima, pregledali smo literaturu na engleskom i hrvatskom jeziku objavljenu od 1988. do 2018. godine u bazama Scopus, Medline, Embase, Web of Science i Cochrane Library. Izdvojeni su i citirani radovi primjereni ciljevima ovoga kratkog pregleda.
Iako patofiziološki učinci laserske zrake na oštećeno tkivo nisu potpuno poznati ni danas, dosadašnje spoznaje upućuju na biostimulativne efekte koji potiču brže saniranje i regeneraciju oštećenih tkiva poboljšanjem dopreme energenata i kisika u stanice, smanjenje upalne komponente i edema, a time i smanjenje boli te oporavak funkcije. Velik je broj objavljenih kliničkih studija koje dokazuju djelotvornost lasera u terapiji različitih bolnih stanja, ali brojne dobro dizajnirane randomizirane studije pokazale su da su ti učinci često na razini placeba ili usporedivi s učinkom drugih metoda u fizikalnoj terapiji. Poseban problem u istraživanju čini velika paleta laserskih uređaja čije sonde isporučuju zrake različitih valnih duljina, od 600 do 1000 nm, u širokom rasponu snage od 5 do 500 mW te različitih modaliteta emitiranja, od kontinuiranoga do pulsirajućega. Da bismo postigli biostimulativno djelovanje na oštećeno tkivo, ono mora primiti odgovarajuću količinu energije od 1 do 2 J/cm2 pri akutnim stanjima odnosno od 4 do 8 J/cm2 kod kroničnih stanja.
Da bi primjena lasera bila djelotvorna komplementarna metoda liječenja boli, moraju se optimizirati parametri valne duljine, snaga sonde i modalitet emitiranja.
Pregledom recentne literature prikazali smo nove spoznaje u patofiziologiji, simptomatologiji, dijagnostičkim i terapijskim metodama zbrinjavanja bolesnika s laringofaringealnim refluksom (LPR-om). ...Iako se broj istraživanja LPR-a značajno povećao posljednjih nekoliko godina, i dalje ne postoje zlatni standardi niti standardizirani protokoli dijagnosticiranja i liječenja LPR-a te je neophodan interdisciplinarni pristup u rješavanju ove problematike. Upitnici za samoprocjenu težine simptoma i skale kliničkih znakova trebali bi uključivati i simptome i znakove gastroezofagealne refluksne bolesti i respiratornog sustava, a objektivna dijagnostika trebala bi se temeljiti na lako dostupnom i jednostavnom testu određivanja razine koncentracije pepsina u slini. Nejasne slučajeve treba uputiti na daljnju dijagnostičku obradu: višekanalnu impendaciju s pH-metrijom, koja omogućuje određivanje tipa refluksa (kiselinski, mješoviti i nekiselinski) te provođenje personalizirane terapije. Prema najnovijim spoznajama kod blagih oblika bolesti primjena bihevioralnih mjera bila bi metoda izbora liječenja. Kod umjerenih i teških oblika lijek izbora ili kombinacija lijekova ovisi o tipu refluksa. Medikamentnu terapiju treba provoditi minimalno osam tjedana, a optimalno tri mjeseca, nakon čega slijede kontrolni pregledi i revizija simptoma i kliničkih nalaza te u slučaju značajnog poboljšanja smanjivanje medikamentne terapije, a u slučaju blagog poboljšanja pojačanje doze i produljenje terapije dodatna tri mjeseca. U slučajevima bez promjene ili eventualnog pogoršanja bolesnike treba uputiti na dodatnu gastroenterološku obradu i eventualno kirurško liječenje. Preporučuje se strogo pridržavanje bihevioralnih mjera, dok se dugotrajna primjena inhibitora protonske pumpe ne preporučuje s obzirom na dokazane brojne nuspojave lijeka.
Funkcionalne vrtoglavice ističu se svojom učestalošću i drugi su najčešći uzrok vrtoglavica u općoj populaciji, dok su u dobnoj skupini od 30 do 50 godina i najčešći. Klasični dijagnostički proces ...usmjeren je na pronalaženje medicinske ili kirurške dijagnoze, a ako se ona ne pronađe, obično kažemo da je uzrok bolesti „psihogen“. Posljednjih desetljeća, napuštanjem uvriježenoga dihotomnoga dijagnostičkog pristupa i primjenom novog, integrativnog načina dijagnostičkog razmišljanja došlo se do spoznaje o postojanju funkcionalnih vestibularnih poremećaja. Oni su uvijek posljedica loše readaptacije posturalnog sustava na neku vestibularnu, neurološku, strukturnu ili psihijatrijsku bolest. Uzrok tomu leži u uskoj povezanosti živčanih projekcija u mozgu odgovornih za kontrolu pokreta i položaja tijela u prostoru s onima odgovornima za opasnost i strah. Odbor za klasifikaciju vestibularnih poremećaja Bárányjeva društva nedavno je utemeljio dijagnostičke kriterije za perzistentnu posturalno-percepcijsku vrtoglavicu (PPPD). Riječ je o najčešćem funkcionalnom vestibularnom poremećaju, koji obuhvaća prije uspostavljene entitete: fobičnu posturalnu vrtoglavicu, vizualnu i kroničnu subjektivnu vrtoglavicu. Dominantni simptomi PPPD-a jesu: vrtoglavica koja kontinuirano traje najmanje 3 mjeseca i uvijek je povezana s držanjem tijela, a nije kružnog tipa. Javljaju se preosjetljivost na pokretne podražaje, uključujući i vlastite pokrete, ali i kretanje velikih vizualnih objekata ili kompleksnih vizualnih podražaja u širokome vidnom polju, kao i teškoće pri izvođenju preciznih vizualnih radnja. Kod blažih i umjerenih smetnja poželjno je provesti vestibularnu rehabilitaciju, jer većina pacijenata ima provokativne čimbenike vezane uz vid i kretanje. Indicirano je i farmakoterapijsko liječenje selektivnim inhibitorima ponovne pohrane serotonina i noradrenalina. Dobri rezultati postižu se i primjenom kognitivno-bihevioralne psihoterapije, mijenjanjem negativnih automatskih misli, refokusiranjem pažnje, reatribucijom, sustavnim i postupnim izlaganjem ili, pak, izlaganjem odjedanput i dr. Prognoza bolesti znatno je bolja kod pacijenata bez komorbiditeta u odnosu prema onima s njime.
Disfunkcija ošita se javlja kod 60 – 80% bolesnika koji su podvrgnuti mehaničkoj respiracijskoj potpori u jedinicama intenzivnog liječenja. Patofiziološki procesi koji dovode do disfunkcije toga ...najvažnijeg respiracijskog mišića započinju već nakon 24 sata mehaničke ventilacije. Disfunkcija ošita značajno doprinosi otežanom odvajanju bolesnika od ventilatora, produljenju mehaničke ventilacije, povećanju morbiditeta i mortaliteta bolesnika. Etiologija disfunkcije ošita uzrokovane mehaničkom ventilacijom (engl. ventilator induced diaphragm dysfunction – VIDD) složena je i ovisna o više čimbenika, uključuje neusklađenost disanja između bolesnika i ventilatora, višednevnu vazopresornu potporu, ali i metaboličke i upalne promjene u mišićnom tkivu kod kritično oboljelih. Uz liječenje osnovnog uzroka zatajenja disanja, temelj uspješne prevencije i liječenja VIDD-a predstavlja pravilno titriranje sedativa i mišićnih relaksansa, praćenje udjela spontane respiracijske aktivnosti, odabir proporcionalnih modaliteta ventilacije čija potpora spontanom disanju u odnosu na konvencionalne modalitete nije konstantna, već je propocionalna spontanoj respiracijskoj aktivnosti. S ciljem prikaza najnovijih spoznaja iz područja patofiziologije i liječenja VIDD-a stručnoj javnosti, elektronički su pretraživane baze podataka PubMed, Medline i Google Scholar. Naše pretraživanje je bilo ograničeno na randomizirana klinička istraživanja i na pregledne radove na engleskom jeziku koji su uključivali bolesnike starije od 18 godina, a koji su bili publicirani u razdoblju od 2016. do 2021., korištenjem rječnika MeSH (engl. medical subject headings). Zaključak: Pandemija virusa SARS-CoV2 posebno je aktualizirala tematiku mehaničke ventilacije kao „life saving“ metode liječenja koja može uzrokovati i značajne nuspojave poput disfunkcije ošita. Neprestano se razvijaju i usavršavaju nove strategije i modaliteti mehaničke ventilacije s ciljem zaštite pluća, ali i ošita. Provođenjem mehaničke ventilacije s ciljem zaštite ošita smanjuju se vrijeme trajanja mehaničke ventilacije, incidencija komplikacija poput višestrukoga organskog zatajenja te posljedično i mortalitet.
Patofiziologija osteoporoze Tičinović Kurir, Tina
Medicus (Zagreb, Croatia : 1992),
01/2023, Letnik:
31, Številka:
2 Osteoporoza
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Osteoporoza je metabolička bolest koštanog sustava koju karakterizira smanjena koštana masa i poremećena mikroarhitektura kosti. Temeljni patofiziološki mehanizam nastanka osteoporoze je poremećaj ...pregradnje kosti. Neravnoteža između procesa razgradnje i stvaranja kosti dovodi do gubitka koštane mase, poremećene strukture kosti s posljedičnom povećanom lomljivošću. Na proces koštane pregradnje i nastanak osteoporoze utječu brojni hormoni, imunološki sustav, geni i mehanički poticaji. Poremećaj aktivacije RANK/RANKL/OPG sustava je osnovica imunopatofiziologije osteoporoze, ali točni mehanizmi nastanka osteoporoze još uvijek se proučavaju. Osteoporoza i sarkopenija često su zajedno prisutni i značajno doprinose morbiditetu i mortalitetu starijih osoba. Razumijevanje patofiziologije osteoporoze i osteosarkopenije je vrlo važno radi odabira učinkovitih preventivnih i terapijskih opcija.
Etiologija preeklampsije Vulić, Marko
Gynaecologia et perinatologia (Zagreb, Croatia),
01/2019, Letnik:
28, Številka:
1-2
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Preeklampsija (PE) je najčešći oblik hipertenzivne bolesti u trudnoći, a javlja se s učestalošću od 2–7% te značajno doprinosi perinatalnom mortalitetu i morbiditetu. Klinički se manifestira kao ...pojava hipertenzije nakon 20. tjedna trudnoće u prethodno normotenzivnih žena, s vrijednostima sistoličkog i dijastoličkog tlaka većim od ≥18,7 kPa (≥140 mmHg) i ≥12 kPa (≥90 mmHg) u dva mjerenja u razmaku većem od 6 sati te proteinurijom. Točna patofiziologija bolesti nije jasna, ali se najčešće smatra da je riječ o poremetnji placentacije koja u konačnici dovodi do disfunkcije endotela. Jedina konačna terapija preeklampsije je porođaj.
Sindrom kubitalnog kanala susrećemo relativno često te on predstavlja značajan javnozdravstveni problem. Specifičnost tijeka ulnarnog živca niz ruku, a napose anatomski međuodnosi s koštanim i ...mekotkivnim strukturama u području lakta čine ga vrlo podložnim vanjskim utjecajima, ponajviše silama kompresije. Progresija parestezija na ulnarnoj strani četvrtog prsta i na čitavom petom prstu zahvaćene šake uz pojavu motoričke slabosti i atrofije mišića šake uvelike ograničava bolesnike, najčešće one koji se bave aktivnostima koje zahtijevaju da im je lakat duže vremena u fleksiji, da neometano obavljaju svakodnevne aktivnosti. Stoga je iznimno važno pravovremeno dijagnosticiranje sindroma koje se zasniva na iscrpnoj anamnezi i detaljnom kliničkom pregledu uz pomoć niza specifičnih testova koji su detaljno opisani u radu. Elektromioneurografijom možemo utvrditi stupanj kompresije ulnarnog živca te pratiti uspješnost daljnjeg liječenja. Blaži oblici sindroma kubitalnog kanala uspješno se liječe konzervativnim načinom, dok teže oblike sindroma te one koji su neosjetljivi na provedeno konzervativno liječenje treba liječiti kirurški. Metode kirurškog liječenja sindroma možemo podijeliti na one koje ostavljaju živac u ležištu u kubitalnom kanalu poput in situ dekompresije i medijalne epikondilektomije te na one tijekom kojih se živac premješta u novo ležište ispred i iznad medijalnog epikondila, što nazivamo antepozicijom ulnarnog živca. Sve opisane metode pokazale su se gotovo jednako uspješnima, no usprkos tomu istraživanja pokazuju da se u današnje vrijeme kao metoda izbora kirurškog liječenja sindroma kubitalnog kanala najčešće koristi in situ dekompresija.
PDF
