Granične situacije ljudske egzistencije nadilaze isključivo individualnu perspektivu te često ukazuju na šire socijetalne dinamike koje su hostilne za nesmetan razvoj osobnih i kolektivnih realnosti. ...U prvom dijelu rada granične situacije će biti analizirane unutar teorijskog okvira koji donosi Karl Jaspers. Antinomije koje karakteriziraju granične situacije promatrat ćemo iz perspektive odnosa znanstvenog i životnog svijeta. Husserlovo shvaćanje krize znanosti, posebice u vidu »gubljenja smisla« promatrat ćemo iz perspektive intersekcije znanstvenog optimizma i socijetalne krize. Na tragu navedene intersekcije razvijamo hipotezu kako su granične situacije dodatno potencirane unutar kriznog konteksta unutar kojeg znanstveni optimizam gubi stabilizirajuću funkciju te izaziva širu društvenu krizu. Drugi dio rada daje obrise jedne alternativne diskurzivne prakse. »Periferije ljudske egzistencije«, sintagma pape Franje poslužit će nam kao svojevrstan metodološki okvir promatranja graničnih situacija. Pluralitet i raznovrsnost graničnih situacije s jedne strane, a dinamizam životnog svijeta i društvenih okolnosti s druge, zahtijeva jednu multidisciplinarnu metodologiju koja nadilazi česte autoreferencijalne pristupe pojedinačnih znanosti. Donosimo kritički pregled fenomena autoreferencijalnosti te dajemo obrise jedne inkluzivne metode koja je u stanju potencirati povjerenje u društvenom okviru (Niklas Luhmann) stvarajući tako pogodan kontekst za ostvarenje tangibilne nade.
The boundary situations of human existence transcend an explicitly individual perspective and often point towards wider social dynamics that are hostile to the undisturbed development of personal and collective reality. In the first part of the article, such boundary situations will be analysed within the theoretical frame offered by Karl Jaspers. Antinomies that characterise boundary situations will be scrutinised within the relation between the scientific and existential world. Husserl’s understanding of the crisis of science, especially in the perspective of »loss of meaning« will be investigated from the point of view of the intersection of scientific optimism and societal crisis. On the basis of that intersection, the author develops a hypothesis that boundary situations gain additional momentum in the context of crisis, within which the scientific optimism loses its stabilising function and causes a wider social crisis. The second part of the article sketches an alternative discursive practice: The syntagm of Pope Francis, »Peripheries of Human Existence«, will be used as a kind of methodological framework within which boundary situations can be observed and analysed. Plurality and diversity of boundary situations, on the one hand, and dynamism of the living world and social circumstances, on the other, demands a multidisciplinary methodology that transcends autoreferential approaches often encountered in individual sciences. Thus, the author offers a critical analysis of the phenomenon of autoreferentiality and sketches the contours of an inclusive method that would be capable of strengthening trust in the social framework (Niklas Luhmann), thereby creating a conducive context of realising tangible hope.
Članak je podijeljen u tri dijela. U uvodnom dijelu autorica uspoređuje/suprotstavlja dva konteksta djelovanja s kojima povezuje poslanje vjeroučitelja i župnika. Riječ je o školi i župi. Jedna i ...druga doživljavaju promjene koje su u dubokoj korelaciji s promjenama u društvu. U prvom poglavlju analizira se suradnja vjeroučitelja i župnika u kontekstu evangelizacije, osobito evangelizacije kulture. Autorica tematizira taj odnos polazeći od temeljnih čimbenika u pastoralu: župnika, katehete (župne kateheze) i vjeroučitelja (vjeronauk u školi), ističući osobito važnost nazočnosti vjeroučitelja u javnim školama. U drugom poglavlju autorica analizira djelovanje župnika i vjeroučitelja polazeći od promjena koje se događaju u suvremenom društvu i kulturi, a koje se duboko reflektiraju na religioznost i vjernički život. Tradicionalna župa postupno mijenja svoje lice i dobiva nove obrise. Suradnja škole i župe promatra se kroz prizmu teritorija koji dijele i koji im je zajednički. Iako škola i župa dijele isti teritorij, gledano iz pastoralne perspektive, moglo bi se u nekom smislu govoriti o školi kao prostoru »egzistencijalnih periferija«, o kojima govori papa Franjo. Župnik (župa) i vjeroučitelj (škola) pozvani su ići ususret svima koji su dio tih periferija. U trećem dijelu autorica, oslanjajući se na učiteljstvo zadnjih trojice papa (Ivan Pavao II., Benedikt XVI. i papa Franjo), kratko naznačuje doprinos školskog vjeronauka u evangelizaciji kulture. Na kraju članaka donosi se promišljanje o suradnji župnika i vjeroučitelja iz perspektive župnika.
U prvom poglavlju autorica ukazuje na novu sliku Crkve pape Franje, misionarski usmjerenu Crkvu. Misionarsko djelovanje Crkve usmjereno je na suvremene periferije koje snažno obilježavaju čovjekovu ...egzistenciju. Periferije su novi izazov za Crkvu. A temeljno poslanje Crkve je učiniti vidljivijim znakove Božje prisutnosti i blizine u svijetu koje se najvećma očituje u življenju i svjedočenju milosrđa. Misionarski izlazak na suvremene periferije postaje imperativ koji papa Franjo stavlja pred Crkvu. Milosrđe postaje danas više nego ikada temeljni kriterij vjerodostojnosti Crkve. Vizija Crkve pape Franje je Crkva koja izlazi, koja je na putu, koja nije usmjerena na sebe, nego na Božju slavu i spasenje ljudi. U drugom poglavlju definira se pojam periferija i detektiraju različite periferije koje obilježavaju egzistenciju suvremenog čovjeka. Među brojnim periferijama osobito mjesto zauzimaju siromašni i isključeni. Oni ne žive samo na rubnim dijelovima velikih metropola nego i u razvijenim društvima. Prakticiranje milosrđa jedini je put da se suprotstavi kulturi isključivanja i odbacivanja a promovira kultura integriranja. U trećem poglavlju autorica se među brojnim periferijama fokusira na grešnike, označavajući ih kao privilegirane naslovnike Božjeg milosrđa. Na temelju crkvenih dokumenata, osobito novozavjetnih prispodoba, autorica ukazuje na nužnost promjene stava prema grešnicima koji su bili privilegirani adresati u Isusovu djelovanju. U zadnjem poglavlju autorica ukazuje na zaboravljena djela milosrđa kao mogući odgovor na suvremene periferije. Duhovna i tjelesna djela milosrđa aktualizira pod vidom Matejeva izvješća o posljednjem sudu. Milosrđe se nameće ne samo kao temeljni kriterij vjerodostojnosti Crkve nego i kao temeljni kriteriji prepoznavanja na posljednjem sudu.
Since the wide spreading of the European Union (EU) crisis begun, the research papers have been providing different definitions such as currency crisis, competitiveness crisis, banking crisis, ...balance of payment crisis, but the most frequent notion of EU crises is the sovereign debt crisis. In this paper, the researchers agree that the current European crisis can be identified as sovereign debt crises at its surface, but in order to search for solutions of EU problems, we must look deeper into the sources of this crisis. Through this paper, the multiplication of crisis is explained, whereby it is being concluded that one type of crisis led to another, while staying on the point that the Eurozone current crisis is basically a combination of two core crisis: balance of payment crisis and banking crisis. In order to support the hypothesis that sovereign debt crisis is deeply connected with balance of payment crisis, we have analysed the trade and capital flows of European countries. It was discovered that periphery countries mostly financed their current account deficit, trade deficits and public deficit through external borrowing from creditor countries. Further, the periphery countries have been cumulating not only trade deficit in trade activity with other European partners, but also in trade with the rest of the world. The key source of imbalances between the European countries seems to be a different level of competitiveness caused by different level of productivity. As the second face of EU crises, we recognised a banking crisis. We found that sovereign debt crisis and banking crisis are interconnected but banking crisis usually precedes the debt crisis. With the fast growth of international capital flows, financial integration was strongly regionally concentrated and became especially important within the EU. Through the analysis of the international investment position of creditor countries, it was concluded that these countries are more integrated within the euro area through financial flows than through real economic flows. Additionally, it was discovered that creditor countries’ banks were among the biggest investors in bonds of periphery countries such as Greece. In other periphery countries such as Ireland, banking crisis and subsequent measures for the rescuing of banking system led to the increase of public debt. In the other countries, banks were faced with solvency problems due to bad debt holdings. Having in mind that we found interconnection of the debt crisis with balance of payment crisis on the one side, and with the banking crisis on the other side, the conclusion is that sovereign debt crisis in the Eurozone is a result of two-core crisis: balance of payment crisis and bank crisis. Reckoning on the European Union history where each crisis usually led to the stronger integration, maybe the current crisis is a step further towards better and deeper integration.
U članku se predstavljaju radovi niza autora koji posljednjih godina, uglavnom oslanjajući se na koncepte preuzete i prilagođene iz postkolonijalne teorije, pokušavaju kritički promotriti odnos ...Istoka i Zapada Europe ili, u drugim slučajevima, odnos Europske unije prema zemljama koje još uvijek nisu njezine članice. Polazna točka rada je tvrdnja kako u Hrvatskoj postoji prilično čvrst društveni konsenzus koji ulazak u Europsku uniju smatra neupitnim političkim prioritetom, a pitanje koje se postavlja jest mogu li neki od postojećih teorijskih koncepata pomoći u tumačenju tog prešutnog sporazuma o "povratku Europi".
PDF
