S. Gunjača, ubicirajući srednjovjekovna sela oko Doca kod Novigrada spomenuo je i reambulaciju dobara ninskoga plemića pok. Bernardina Pritičevića izvršenih sredinom 16. st. na području Novigrada. ...Autorica na osnovi arhivske građe šire obrađuje rod i ninsku plemićku obitelj Pritičević, njihovo rodoslovlje, posjede i kuće, uzroke spomenute reambulacije, te na koncu ubicira kuću ninskih plemića Pritičevića u Novigradu, a čiji položaj ranije nije bio poznat.
Nedaleko od zaseoka Štalija, istočno od Ervenika, nalaze se ostatci plemićkoga grada Keglja ili Kegaljgrada, koji se u dokumentima prvi put spominje tek 1433. godine. Po svoj prilici sagradio ga je ...Kegalj, rodonačelnik plemićke i kasnije velikaške obitelji Keglević, kao utvrđeno sjedište vlastelinstva na području srednjeg toka rijeke Zrmanje, u sklopu distrikta Unašice Kninske županije. Samo vlastelinstvo nije bilo teritorijalno jedinstvena cjelina, već se sastojalo od niza posjeda raštrkanih duž srednjeg toka rijeke Zrmanje. Osim posjeda Keglja na kojemu je stajao istoimeni plemićki grad, ovo su vlastelinstvo činili još i posjedi Ramljane, Kočevići, Pokorovnici, Prklji, Dobravoda te Poričane, prema kojima su Keglevići nosili plemićki pridjevak Porički (de Porychan, Porechan, Porichan). Stoga ne čudi da su Keglevići, poput brojnih drugih plemenitih obitelji svoga doba, težili njegovom okrupnjavanju i objedinjavanju te se, shodno takvoj politici, sukobljavali sa svojim susjedima. Nema sumnje da im je u vođenju takve politike snažno utvrđeno obiteljsko sjedište davalo veliku prednost u odnosu na njihove suparnike, no u sudaru s nepobjedivim armijama Osmanlija tijekom 1520-ih morali su ga napustiti i povući se u sjeverozapadnu Hrvatsku. Tako napušten Kegalj je ostao do početka XVIII. st. kada su ga kao izvidnicu nakratko zaposjele straže hajduka u mletačkoj službi Zaviše Mitrovića. Ruševine Kegaljgrada nalaze se nedaleko od Mokrog polja, na vrhu strmog kamenog poluotoka koji s tri strane oblikuje rijeka Zrmanja. Sagrađena je u tri visinski različita nivoa, u dužini od približno 42 m pravcem sjever – jug te u širini od oko 34 m smjerom zapad – istok. Na najvišoj točki nalaze se ostatci gradske jezgre sa snažnom branič-kulom, na koju se sa zapadne i jugozapadne strane naslanja utvrđeno predgrađe, obrambenim zidovima podijeljeno u tri zasebne cjeline. Konfiguracija tla na kojemu je podignut Kegaljgrad uvjetovala je njegovu nadasve razvedenu kompoziciju po visini. Iz različite strukture njegovih zidova može se zaključiti kako je taj plemićki kompleks bio izgrađivan u nekoliko građevinskih faza uvjetovanih, kao i kod brojnih drugih utvrda, promjenom vojne doktrine, materijalnim mogućnostima njezinih gospodara, geostrateškim značenjem u određenom povijesnom razdoblju te naposljetku gubitkom obrambene u korist stambene funkcije. Zahvaljujući ranom napuštanju ove utvrde tijekom prve četvrtine XVI. st. te zabitome položaju, koji ju je poštedio od jače devastacije, gotovo ni na jednom hrvatskom plemićkom gradu pojedine građevinske faze nisu tako jasno vidljive kao što je to slučaj kod plemićkoga grada Keglja.
Na krajnjem zapadu Podravine, tik uz rijeku Bednju koja prolazi obližnjim šumarkom, smjestilo se naselje Slanje. Danas pripada Općini Martijanec i zajedno s malim ruralnim naseljima Rivalno i Gornji ...Martijanec zauzima južni dio općine koja prirodno gravitira Ludbregu. Prema zadnjem popisu stanovništva iz 2021. godine, Slanje broji tek 397 žitelja što je najmanji broj popisanih od kada se provode službeni popisi stanovništva. Broj stanovnika u prvoj polovici 20. stoljeća varirao je oko brojke 1000, posebno se to vidi godine 1900. kada u Slanju živi najveći broj žitelja – njih 1095. U to vrijeme, potkraj 19. i početkom 20. stoljeća, Slanje je izgledalo bitno drukčije. U središtu sela nalazio se velikaški dvorac s pripadajućim zgradama, parkom te izgrađenim industrijskim postrojenjima u kojima su radile na desetine radnika. Tu su bile i gostionice, mesnica, mlin, marof. U šumi prema Gabrinovcu sagrađeno je nekoliko kilometara željezničke pruge za prijevoz drvenih trupaca. Slanje je dobilo i svoju razglednicu kojom se rijetki vlasnici itekako ponose. Uspoređeno s današnjim izgledom, Slanje iz 1900. kao da je dio neke bajkovite priče. Iako se mještani i danas sjećaju nekoć velike tvornice, od svega nije ostalo ništa. Nestao je i alodijalni dvor, tvornice, zgrade koje su služile industriji. Od nekoć najvećeg i najrazvijenijeg sela Općine Martijanec ostale su samo uspomene.
Autori rada pozabavili su se plemićkim posjedom Slanje o kojem je dosad bilo spomena te su se pojedini povjesničari dotakli teme, no samostalnih radova nema. Literatura zavičajne tematike spominje posjed, no nitko se nije sustavnije pozabavio uzrocima nastanka, a kasnije i propasti industrijskih pogona koji su, barem na nekoliko godina, Slanje svrstali u industrijska središta kontinentalne Hrvatske. Podatci se mogu pronaći na raznim mjestima, kao npr. u arhivskoj ostavštini obitelji Beroldingen u Državnom arhivu Varaždin, u literaturi o začetcima industrije u Hrvatskoj, zapisima Marije Winter, katastarskim izvadcima, zapisnicima Županije varaždinske. Vrijedan je izvor informacija internetska stranica geni.com. te matice rođenih, vjenčanih i umrlih rkt. župe Martijanec, posebno podatci o podrijetlu stanovnika i njihovim zanimanjima. Za potrebe izrade članka izvršeno je terensko istraživanje na prostoru naselja Slanje. Nažalost, zbog nemogućnosti uvida u župni arhiv u Martijancu, kao i u pisanu građu u Gradskom muzeju Varaždin, ostali smo uskraćeni za neke vrijedne informacije.
Autor u prilogu opisuje poznatu uskočko-plemićku obitelj Hreljanović koja je u životu grada Senja i cijele Hrvatske tijekom povijesti zauzimala važno mjesto. Uskoci i plemići Hreljanovići bili su ...poznate vojvode senjskih uskoka, a mnogi među njima kao časnici austrijske vojske dobili su visoka vojnička zvanja i odlikovanja. Uz povijesne podatke o ovoj plemićkoj obitelji autor također objavljuje grbovnicu cara Leopolda I. o dodjeli plemstva i grba Viktoru (Viktorinu) Hreljanoviću. Također donosi i prijevod grbovnice i opis nekoliko grbova ove plemićke obitelji. Budući da Hreljanovići nisu živjeli samo u Senju, ukratko nas upoznaje i s ograncima ove obitelji u Rijeci (Sušaku), Šibeniku i SAD-u.
