Pitanje odgoja staro je koliko i život sâm, a njegovi ključni elementi zaokupljaju i dalje misli brojnih pedagoga, psihologa, filozofa, sociologa itd. Mnogo je stručnjaka različitih profila koji se ...bave temom odgoja, no jedno se ime posebno ističe, ime uz koje se veže pojam suvremenog odgoja i reforme obrazovanja – John Dewey. Cilj ovog rada je prikazati u glavnim crtama njegovu teoriju i primjenu teorije u domeni filozofije odgoja, ističući važnost odgoja kao društvene funkcije u službi civilizacijskog opstanka i napretka. Upravo je društveni i tehnološki napredak potaknuo Deweyja na ideju reforme obrazovanja, u čijem je središtu bio praktični rad i eksperimentalna metoda, s ciljem postizanja ravnoteže između znanja i vještina. Značajan dio Deweyjeve filozofije odgoja posvećen je odgoju i obrazovanju, a uz taj aspekt bit će prikazana i opća promišljanja o odgoju, njegovim ciljevima, svrsi i definiciji, te moralu kao iznimno značajnom odgojno-obrazovnom aspektu.
The question of education is as old as life itself, and its elements, which have been questioned throughout history, still occupy the minds of many pedagogues, psychologists, philosophers and sociologists today. There are many different experts dealing with education, but one name is particularly important, the name that links the notion of contemporary education and education reform – John Dewey. The aim of this paper is to present his theory and its application in the domain of the philosophy of education, emphasizing the importance of education as a social function in the service of civilizational survival and progress. Social and technological advancement prompted Dewey to the idea of education reform, with focus on practical work and experimental method and with the aim of achieving a balance between knowledge and skills. A significant part of Dewey's philosophy of education is devoted precisely to education. This paper presents general reflections on education, its goals, purpose and definition, and morals as a significant educational aspect, all combining pragmatic approach, making experience and knowledge gained with practical work a priority.
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji (SZO) definicija boli glasi: ,,Bol je neugodno osjetno i emocionalno iskustvo povezano uz stvarnu ili moguću ozljedu tkiva ili opisom u smislu te ozljede’’. ...Bolni podražaj može se podijeliti prema duljini trajanja na akutnu i kroničnu bol; prema mehanizmu nastanka na organsku i psihogenu, prema uzroku na nocicepcijsku i neuropatsku bol, prema mjestu nastanka na viscelarnu i parijetalnu te prema općem uzroku na benignu i malignu. Bolni put se na osnovi anatomije neurofiziologije sastoji od četiri procesa, a to su podražaj (transdukcija), kondukcija, prijenos (transmisija), percepcija osjeta boli. Neurotransmiteri u koje ubrajamo noradrenalin i acetilkolin na simpatičnim živčanim završetcima te dopamin u SŽS-u. Drugu, veću skupinu čine prilagođivači (modulatori) transmiterske djelatnosti i to su, primjerice, histamin, glutamat i aspartat, gama-aminomaslačna kiselina (GABA) u SŽS-u. Nociceptivni bihevioralni odgovori koji se promatraju u životinja mogu biti refleksni (povlačenje), dobrovoljni i kronično bolni. Dva glavna alata korištena za procjenu boli u životinja su sustavi bodovanja boli i algezimetri.
Cilj istraživanja: Ispitati informiranost studenata fakulteta sastavnica Sveučilišta Josipa Jurja Strossmayera (JJS) u Osijeku o opt-out zakonu o doniranju organa nakon moždane smrti koji je ...trenutačno važeći u Hrvatskoj. Ispitanici i postupci: U presječnom istraživanju provedenom od 2. do 19. veljače 2023. sudjelovalo je 1.105 studenata Sveučilišta JJS u Osijeku. Podatci su prikupljeni pomoću online upitnika koji su sastavili autori, „snowball“ metodom. Statistički su obrađeni χ2 testom, uz statističku značajnost P < 0,05. Rezultati: Medijan dobi bio je 22 (interkvartilni raspon 21 – 23) godine. 71,6% bilo je ženskog spola. 22,5% studenata mislilo je da zna važeći zakon u Hrvatskoj o doniranju organa nakon moždane smrti, dok je 21% znalo objašnjenje toga zakona.
Objašnjenje moždane smrti znalo ih je 78,3%, stav Katoličke crkve o transplantaciji organa 31%, da je u Hrvatskoj zabranjeno doniranje organa radi stjecanja materijalne koristi 48,9%, a 30,5% da je Hrvatska u europskom i svjetskom vrhu prema broju doniranja i transplantacije organa (na milijun stanovnika). Studenti s medicinskog,
drugoga zdravstvenog i pravnog fakulteta značajno su češće od ispitanika ostalih fakulteta mislili da znaju važeći zakon (P < 0,001), objašnjenje tog zakona (P < 0,001), objašnjenje moždane smrti (P < 0,001), stav Katoličke crkve o transplantaciji organa (P = 0,005), da je u Hrvatskoj zabranjeno doniranje organa radi stjecanja materijalne koristi (P = 0,013) i da je Hrvatska u europskom i svjetskom vrhu prema broju doniranja i transplantacije organa (P < 0,001). Zaključak: Studenti su pokazali slabo poznavanje opt-out zakona o doniranju organa nakon moždane smrti i nedovoljnu informiranost o toj temi te samim time često ni sami ne znaju da su donori nakon moždane smrti ako se za života ne izjasne drukčije. Ipak, studenti medicine, drugih zdravstvenih studija i prava bili su bolje upoznati od ostalih, no, potrebno ih je sve o tome educirati.
Biotehnologija, genetički inženjering, transgeni ili genetički modificirani organizmi (GMO) izazivaju brojne kontroverze širom zemljine kugle u posljednjih dvadesetak godina. Znanstvene studije o ...produkciji i upotrebi GMO-a, premda nemaju jednoznačan aksiološki predznak niti nude simplificirane odgovore na iskazane dileme, pokazuju da GM hrana donosi mogući rizik po ljudsko zdravlje, štetan utjecaj na okruženje i generalno pogoršanje kvalitete poljoprivrednih kultura. Ovome treba dodati i klasična bioetička pitanja u vezi s potencijalno nenadoknadivom štetom koju sadašnjoj, ali i budućim generacijama, može donijeti na ovakav način izmijenjeno biološko nasljeđe. Implementacija ove, kako je njeni pobornici nazivaju, najbrže usvojene biljne tehnologije u modernoj historiji čovječanstva, ugrožava, sa socijalne strane gledano, tradicionalnu poljoprivrednu proizvodnju i produbljuje i onako veliku društvenu nejednakosti između bogatih i siromašnih farmera. Evidentne su, također, intervencije velikih država i biotehnoloških kompanija prilikom donošenja ili korigiranja odgovarajućih zakona i uredbi o GMO-u, koje, iako deklarativno naglašavaju opće potrebe i zajedničku dobrobit, ustvari (ne)vješto prikrivaju vlastite partikularne interese. Analize mnogih znanstvenika i bioetičara, konačno, pokazuju da teza da će „genska revolucija” riješiti problem gladi u svijetu jednostavno nije dokazana u protekla dva desetljeća.
Biotechnology, genetic engineering, transgenic or genetically modified organisms (GMOs) have caused numerous controversies around the globe over the last twenty years. Scientific studies on the production and use of GMOs, although they do not have a uniform axiological sign nor offer simplified answers to expressed dilemmas, show that GM food poses a potential risk to human health, detrimental environmental impact, and general deterioration in the quality of agricultural crops. Classical bioethical questions regarding the potentially irreversible damage the biological heritage altered in this way can bring to the present, but also future generations should be added to this. The implementation of this, as its supporters call it, fastest-adopted plant technology in the modern history of humankind threatens, from the social aspect, traditional agricultural production and deepens the already great social inequalities between rich and poor farmers. There are also apparent interventions by large states and biotechnological companies when adopting or correcting appropriate laws and regulations on GMOs, which, although declaratively emphasizing general needs and the common good, in fact (un)skilfully conceal their own particular interests. Analyses made by many scientists and bioethicists, finally, show that the thesis that a “gene revolution” will resolve the problem of hunger in the world was not justified in the previous two decades.
Dobra proizvođačka praksa (GMP) je skup različitih smjernica, pravila i normi koje jamče učinkovitost, kvalitetu, sigurnost i dosljednost u proizvodnji i kontroli lijekova. Nadzor nad dobrom ...proizvođačkom praksom u Hrvatskoj provodi Agencija za lijekove i medicinske proizvode (HALMED). U svrhu održavanja konzistentnih inspekcijskih standarda, HALMED ima razvijen Poslovnik kakvoće izrađen u skladu s europskim smjernicama. Inspektori Agencije imaju odgovarajuća znanja i iskustvo te se trajno usavršavaju. Po obavljenoj inspekciji, HALMED izdaje proizvodnu dozvolu i potvrdu o provođenje dobre proizvođačke prakse (GMP potvrdu) za proizvođače u Republici Hrvatskoj te GMP potvrdu za proizvođače iz trećih zemalja. S obzirom na nemogućnost izlaska inspektora na teren uslijed pandemijske situacije, sve se češće pribjegava ocjeni na daljinu.
Good Manufacturing Practice (GMP) is a set of different guidelines, rules and standards that guarantee effectiveness, quality, safety and consistency in manufacturing and quality control of medicinal products. To maintain consistency in inspection standards, HALMED has in place a Quality Manual developed according to European guidelines. The Agency inspectors are trained and experienced accordingly, and are permanently educated. After an inspection has been completed, HALMED issues a manufacturing license and a GMP certificate for manufacturers located in the Republic of Croatia or a GMP certificate for manufacturers from third countries. Due to the pandemic situation that prevents inspectors to travel to manufacturing sites abroad, they proceed with the distant assessment of manufacturers.
V prispevku avtorica analizira pedagoško prakso študentov prve generacije pedagoškega študija francoščine na Filozofski fakulteti Univerze v Ljubljani. Uporabljena instrumenta sta dva dela pedagoške ...mape - vprašalnik za študente in končna refleksija. V študijskem letu 2014/15 je pedagoško prakso opravilo vseh 12 študentov pedagoške smeri. Iz analize vprašalnikov in refleksij je razbrati, da so bili z opravljeno prakso večinoma zadovoljni, pokazale pa so se tudi pomanjkljivosti, ki jih bomo v bodoče skušali popraviti. Avtorica opozarja tudi na nekatere pomanjkljivosti na sistemski ravni.
U predmetnom izlaganju pokušava se sagledati nekoliko elemenata: 1. u kolikom opsegu javnopravna tijela mogu prisiliti građane na obvezno cijepljenje; 2. što o obveznom cijepljenju kazuje Ustav ...Francuske Republike, Europska konvencija za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda, nacionalno zakonodavstvo te relevantna sudska praksa.
This presentation examines several elements: 1. to what extent public bodies can force citizens
to undergo compulsory vaccination; 2. what the Constitution of the French Republic, the European
Convention for the Protection of Human Rights and Fundamental Freedoms, national legislation and
relevant judicial practice say about compulsory vaccination.
Uvažavajući činjenicu da su ljudska prava i slobode u najvećoj opasnosti upravo za trajanja kriznih (izvanrednih) situacija, uočavamo da su se mjere izrečene za vrijeme pandemije ponajviše odnosile i ...utjecale na slobodu kretanja. U radu se ukratko propitkuje, kroz ustavnopravne uvjete postavljene u ustavnim člancima, o utjecaju pandemije na ograničavanje slobode kretanja. Nadalje, s upravnopravnog aspekta preispituju se određena postupanja i odluke imenovanog stručnog tijela Stožera, samo u pogledu zabrana i ograničenja koja se odnose na prelaske graničnih prijelaza, a u cilju sprečavanja širenja bolesti COVID-19. Primjenom normativne analize, pozornost se posvećuje važećem zakonskom okviru postavljenom u Zakonu o sustavu civilne zaštite i Zakonu o zaštiti pučanstva od zaraznih bolesti koji se odnosi na ovlasti Stožera i izricanje prije svega sigurnosnih mjera u pogledu zabrana i ograničenja prelazaka graničnih prijelaza. Kratko se daje osvrt na odabranu ustavnosudsku praksu, tzv. „COVID-predmete“, te ističu određeni ustavnopravni argumenti. Završno se navode kritička promišljanja i iznose zaključci o odabranoj problematici.
Cilj: Procijeniti spremnost za racionalno propisivanje antimikrobnih lijekova među diplomantima četiriju hrvatskih medicinskih fakulteta temeljem samoprocjene. Nadalje, ustvrditi i raspraviti ...eventualno prisutne nejednakosti među edukacijskim kurikulumima medicinskih fakulteta. Ispitanici i metode: Svi studenti završne godine studija na svim četirima hrvatskim medicinskim fakultetima (Osijek, Rijeka, Split i Zagreb) mogli su sudjelovati u ovom presječnom istraživanju. Korišten je validirani upitnik radne skupine ESGAP Student-PREPARE. Riječ je o upitniku od 47 čestica, a uključuje pitanja o demografskim odrednicama, samoprocijenjenoj spremnosti za racionalno propisivanje antimikrobnih lijekova, percepciji o korisnosti različitih metoda poučavanja te percipiranoj potrebi za daljnjom edukacijom iz ove tematike. Rezultati: Stopa odaziva po pojedinim fakultetima bila je u rasponu od 15,71% do 31,33%. Razina samoprocijenjene „sveukupne spremnosti“ (engl. global preparedness score, GPS) za racionalno propisivanje antimikrobnih lijekova po fakultetima iznosila je redom: Osijek 48,82; Zagreb 53,56; Rijeka 57,14 te Split 66,28. Prosječni GPS (56,45) u 2019. u Hrvatskoj nije bio statistički značajno različit od vrijednosti u 2015. godini (62,66). Splitski su studenti imali statistički značajno bolje rezultate u 3/27 kurikularnih područja, dok za preostala područja statistički značajna razlika nije pronađena. Većina je diplomanata (73,68% – 100%) izrazila potrebu za dodatnom edukacijom iz ove tematike. Samoprocijenjena dostupnost/korisnost interaktivnijih metoda poučavanja bila je veća na splitskom fakultetu. Zaključak: Hrvatski diplomanti medicine po završetku studija generalno se ne osjećaju dovoljno spremnima za samostalno propisivanje antimikrobnih lijekova koje im predstoji u skorašnjoj kliničkoj praksi. Osjetne interregionalne diskrepancije u spremnosti studenata za racionalno propisivanje antimikrobnih lijekova nisu pronađene, međutim uočene su značajnije razlike po pitanju samoprocijenjene dostupnosti/korisnosti pojedinih metoda poučavanja među fakultetima.
Eine der grundlegenden menschlichen Bestimmungen ist die, dass der Mensch ein sich bildendes Wesen ist. Den Grund dafür findet die philosophische Tradition in seiner geistigen Seele. Für Humboldt und ...seine Universität beispielsweise, ist die Seele der Grund dieses Prozesses. Die zeitgenössische Bildungsphilosophie, namentlich die Pädagogik und die ihr verwandten Wissenschaften, vermeiden jedoch (völlig) die Rede über die Seele hinsichtlich der Erziehung und besonders hinsichtlich der Bildung. Dies führt bereits zur zentralen These des Artikels, welche wie folgt zusammengefasst werden kann: Bildung kann und darf nicht auf die Rezeption von Wissen und Fähigkeiten bzw. Fertigkeiten im Sinne bloßer Qualifizierung reduziert werden, sondern muss zu ihren tiefsten Grundlagen zurückkehren, welche sich gleichzeitig als grundlegende Bestimmungen bzw. Perspektiven der Bildung überhaupt darstellen: Mit der Öffnung zur Ganzheit der Welt kommt die Seele (Person) innerhalb der Bildung bei sich selbst an. Hiermit aber führt sich die Bildung nicht ausschließlich auf die theoretisch-spekulative Art der Annahme und der „Prozessierung“ des Wissens zurück oder zielt ausschließlich auf den moralisch-sittlichen Aspekt; vielmehr wird darauf verwiesen, dass der Mensch in seiner Gesamtheit und Eigenart in ihren Mittelpunkt gestellt wird. Die zentrale These des Aufsatzes wird durch vier tragende Kapitel entfaltet: Im ersten, welches zudem als Ausgangspunkt gilt, wird die griechisch-platonische Denktradition im Hinblick auf die Bildung erörtet, indem dabei die Zwei entscheidenden Begriffe, imago (Bild) und imitatio (Nachahmung), hervorgehoben werden. Im zweiten beziehen wir uns auf zwei – unserer Ansicht nach – Schlüsseltheoretiker, W. v. Humboldt und G. F. W. Hegel, die, jeder auf seine Weise, die „Seele“ der Bildung durch die Begriffe der Universalität in Form der Losreißung vom Partikularen und der Freiheit in Form der Einsamkeit oder Losreißung von der Menge beobachten. Die vorgestellten Darstellungen heben auf keinen Fall eines der wichtigen Merkmale der Bildung auf, die Ausbildung, die im dritten Kapitel erörtert wird, wobei man zur Kenntnis geben möchte, dass sie, wenn sie authentisch sein soll, auch die „Ankunft der Seele bei sich selbst“ berücksichtigen muss. Die abschließenden Ausführungen im vierten Kapitel schildern die Situation derzeitiger Bildung, beispielsweise das Abgleiten in den Funktionalismus und in die reine Praxis sowie das Ausbleiben jeglicher Idee davon, was im Endeffekt die Folge der „Vertreibung des Geistes aus der Bildung“ ist (K. P. Liessmann).
PDF
