V luči poudarjenega pluralizma raziskovalnih metod in perspektiv v sodobni humanistiki sta v članku prikazana in problematizirana postkritični pristop in metodologija ter njuna relevantnost v ...preučevanju književnosti. Na podlagi tez Rite Felski in ob upoštevanju nekaterih drugih predstavnikov postkritične prakse (Christopher Castiglia, Matthew Mullins) posebno pozornost namenjamo interpretaciji književnosti oz. predpostavkam njenega razumevanja v tej raziskovalni perspektivi: »sumničava interpretacija«/»odpiranje« besedilu, »hiperkritični analitični stil«/»afektivna hermenevtika«, »zadovoljstvo v kritiki«/»zadovoljstvo v branju«.
Cilj. Cilj istraživanja bio je analizirati sličnosti i razlike u publikacijskim praksama autora iz društvenoga i humanističkoga područja u Republici Hrvatskoj s obzirom na područje znanosti u kojem ...djeluju i akademski status kojem pripadaju. Specifični ciljevi ovog rada bili su ispitati povezanost publikacijskih praksi i pritiska za objavljivanje te razlike među razlozima za objavljivanje radova kod autora iz društvenog i humanističkog područja te u odnosu na pripadnost različitom akademskom statusu.
Metodologija. Istraživanje je provedeno od srpnja do rujna 2021. godine. Anketnom upitniku pristupilo je 319 ispitanika iz društvenog i 292 ispitanika iz humanističkog područja znanosti u Republici Hrvatskoj u različitim akademskim zvanjima.
Rezultati. Rezultati analize publikacijskih praksi pokazuju da ispitanici iz humanističkog područja više objavljuju uredničke knjige te poglavlja u knjigama, dok ispitanici iz društvenog područja objavljuju više radova u časopisima i zbornicima skupova. Ispitanici u višem akademskom statusu objavljuju sve vrste publikacija više od ispitanika u nižem akademskom statusu. Razlike u razlozima za objavljivanje nisu velike, ali u prosjeku su malo više izraženi intrinzični razlozi za objavljivanje radova kod ispitanika u humanističkom području: rado prihvaćaju nove znanstvene izazove i uživaju u istraživanju i pisanju. Autorima u obama područjima podjednako je važna afirmacija kao samostalnog znanstvenika. Ispitanicima u višem akademskom statusu nešto su važniji ekstrinzični razlozi objavljivanja radova: suradnici su na projektu u sklopu kojega se očekuje objavljivanje rezultata istraživanja te zbog mogućnosti financiranja budućih projekata. Razlog objavljivanja zbog povećanja plaće nešto je viši kod ispitanika nižeg akademskog statusa. Ispitanici višeg akademskog statusa percipiraju manji pritisak nego mlađi kolege. Prosječni percipirani pritisak za objavljivanje podjednak je kod ispitanika iz društvenog i humanističkog područja.
Originalnost. Rad doprinosi razumijevanju publikacijskog ponašanja autora iz društvenog i humanističkog područja i u različitom akademskom statusu. Rezultati ovog istraživanja pridonose razumijevanju obrazaca i razloga za objavljivanje radova te uvidu u percipirani pritisak za objavljivanje radova zbog ispunjavanja uvjeta za napredovanje.
The implementation of new technologies in healthcare leads to the emergence of new practices that diverge from traditional medical procedures. Existing scientific literature observes that new ...technologies often contradict conventional treatment methods, thereby posing a threat to existing divisions of labor and responsibilities among healthcare professionals and their medical domains. It is expected that tensions and conflicts arising from these contradictions hinder the implementation of new technologies and procedures in healthcare organizations. However, this article challenges such assumptions, arguing that conflicts between old and new practices or among practices of different medical domains are actually one of the main drivers of innovation. Cultural-historical activity theory (Engeström, 1987; 2001; Blackler, 2009) promotes a dialectical approach to researching the implementation of new technologies in organizations. It contends that consensus between old and new, or between domain-specific practices is not necessary for new technologies to be successfully implemented, provided there is a shared goal of activity. On the contrary, contradictions and tensions between different ways of working are considered regular characteristics of activity systems during the introduction of new technologies in organizations. This article presents the results of a long-term case study on a hospital’s implementation of a new technology called Transcatheter Aortic Valve Implantation (TAVI) which is a minimally invasive cardiac procedure. The newly introduced procedure enables the treatment of previously inoperable patients suffering from aortic valve stenosis. During the five-year ethnographic study of its implementation, numerous contradictions and difficulties in the progress of this innovation were documented. By applying cultural-historical activity theory to the case, various contradictions initially thought to impede its progress were identified. However, it turns out that the expansion of doctors' activities and the transformation of aortic stenosis treatment arose precisely from these contradictions. Although generalizations cannot be drawn from case studies, this example demonstrates the utility of using cultural-historical activity theory in researching the modernization of healthcare organizations. Therefore, this article contributes to the development of new theoretical approaches and methods, urging researchers and theorists of technology implementation to re-examine the current understandings of these processes.
Implementacijom novih tehnologija u zdravstvu stvaraju se nove prakse, različite od tradicionalnih medicinskih postupaka. Znanstvena literatura smatra da su nove tehnologije često u suprotnosti s uobičajenim načinima liječenja te postaju prijetnja postojećim podjelama rada i odgovornosti između zdravstvenih djelatnika i njihovih medicinskih domena. Nadalje, smatra da tenzije i sukobi koji proizlaze iz tih kontradikcija usporavaju implementaciju novih tehnologija i procedura u zdravstvenim organizacijama. Ovaj članak, međutim, dovodi u pitanje takve pretpostavke, tvrdeći da su sukobi starih i novih praksi ili između praksi različitih medicinskih domena zapravo pokretači inovacija. Kulturno-povijesna teorija aktivnosti (Engeström, 1987; 2001; Blackler, 2009) promiče dijalektički pristup istraživanjima implementacije novih tehnologija u organizacije te tvrdi da nije nužan konsenzus između starih i novih, kao ni između domenski specifičnih praksi kako bi se uspješno implementirale nove tehnologije, uz uvjet zajedničkog cilja aktivnosti. Naprotiv, kontradikcije i napetosti između različitih načina rada smatraju se redovitim karakteristikama sustava aktivnosti pri uvođenju novih tehnologija u organizacije. U ovom članku predstavljaju se rezultati dugogodišnje studije slučaja bolnice koja je uvela novu tehnologiju imena TAVI (transkateterska ugradnja aortnog zaliska) u svoje kardiokirurške postupke. Novonastalom procedurom omogućeno je liječenje dotad inoperabilnih pacijenata koji boluju od stenoze aorte srčanog zaliska. Tijekom petogodišnjega etnografskog istraživanja njezine implementacije zabilježene su mnogobrojne kontradikcije i poteškoće u napretku ove inovacije. Primjenom kulturno-povijesne teorije aktivnosti na slučaj, uočene su različite kontradikcije za koje se isprva činilo da usporavaju njezin napredak. Međutim, ispostavlja se da je upravo iz njih nastala ekspanzija aktivnosti liječnika i transformacija liječenja stenoze aorte. Iako se iz studija slučaja ne mogu postavljati generalizacije, ovim se primjerom pokazuje korisnost upotrebe kulturno-povijesne teorije aktivnosti u istraživanjima modernizacije zdravstvenih organizacija. Stoga ovaj članak pridonosi razvoju novih teorijskih pristupa i metoda, pozivajući istražitelje i teoretičare implementacija novih tehnologija da preispitaju postojeća razumijevanja tih procesa.
Pojmovi pandemijskih društvenih praksi, kapitala i ekonomije brige uokviruju ovaj
rad koji se bavi osjećajima, mislima i praksama žena tijekom karantene u prvom valu pandemije
bolesti COVID-19 u ...travnju 2020. godine u Hrvatskoj. Temelji se na uvidima dobivenima
online istraživanjem u kojem je sudjelovalo 213 visokoobrazovanih žena različite dobi.
Postavljena pitanja bila su otvorena i omogućavala prikupljanje osobnih narativa: tražene su
ključne riječi za koje sudionice smatraju da dobro opisuju svijet, njihovu obitelj i prijatelje te
njih same za vrijeme pandemije kao i iskustva svakodnevnice i razmišljanja o vlastitom životu
i budućnosti u kontekstu pandemije. Nalazi ovog istraživanja pokazuju da responzivne pandemijske
prakse prožimaju svakodnevnicu žena u karanteni, da su njihovi životi u karanteni
rutinirani, emotivno kompleksni, kao i da su žene s malom djecom premorene i preopterećene
te da karantena naglašava rodne nejednakosti. Odgovori sudionica također ilustriraju otpornost
u kriznoj situaciji zahvaljujući dostupnim materijalnim resursima, ali i kako su neke od
njih u prekarnim pozicijama i zabrinute za moguću nepovoljnu promjenu svog ekonomskog
statusa. Otpornosti nekih od njih doprinose i kvalitetni odnosi s drugima kao i njihovi hobiji,
koji uključuju vježbanje online joge ili pak online kulturne sadržaje. Učinci pandemije prema
našim sugovornicama mogu uključivati ekonomsku krizu, produbljivanje nejednakosti, ograničenja
ljudskih sloboda te otuđenost među ljudima, ali i veću brigu za prirodu, politički i
ekonomski zaokret prema održivijem društvu te jačanje solidarnosti.
Kakovost v visokem šolstvu je relativna in funkcionalna. Razpeta je med različne interese in hkrati vse manj zavezana univerzi lastnemu jeziku, logiki in vrednotam. Empirična raziskava evalvacijskih ...praks v Sloveniji prikazuje občutljivost kakovosti za razlike med stopnjami in vrstami študijskih programov ter disciplinami, v katere so študijski programi vpeti. Intrinzična raznoličnost študija je izpeljana tako iz pristopov v visokošolskem izobraževanju, specialnih didaktik in razlik med disciplinami kot iz razlik, ki jih opredeljujejo področni predpisi. Rezultati raziskave na podlagi analize vrednostnih sodb o kakovosti v končnih evalvacijskih poročilih strokovnjakov v postopkih podaljšanja akreditacije študijskih programov sporočajo, da kritičnost in pogostost kvalitativnih poudarkov strokovnjakov slabo sledita nujnostim intrinzičnih posebnosti vrst in stopenj študijskih programov, še posebej pa njihove vpetosti v različne discipline. Ker tudi področna primernost skupin strokovnjakov pri tem skorajda ne nadoknadi neobčutljivosti področnih predpisov za intrinzične posebnosti študija, kakovost ogroža svojevrstnost praks in procesov v visokem šolstvu.
Kakovost je uzakonjen instrument nadzora in transformacije visokega šolstva z vzvodi kulture, ki je bolj organizacijska kot akademska. Ne opira se na univerzi lastne koncepte tega, kaj je dobro, ...torej na jasno strukturirane ideale in vrednote, temveč na funkcionalnost po sebi. Esencialistična opredelitev se ne zdi mogoča, ker je funkcionalna kakovost pomensko relativna in razrahljana – služi heterogenim, partikularnim interesom. Tako na sistemski in regulatorni ravni kot v praksi ni enotnega esencialističnega koncepta kakovosti z univerzalnim sistemom vrednot, ki bi odkrito usmerjal presoje kakovosti v akreditacijskih in evalvacijskih postopkih v delih, ki presegajo ugotavljanje skladnosti z objektivističnimi predpisi in se opirajo na izrekanje vrednostnih sodb. Instrument česa je torej kakovost v praksi? Odgovor poskuša ponuditi empirična raziskava evalvacijskih praks v Sloveniji, ki kaže, da kakovost ne zasleduje višjih idealov univerze, temveč sistematično pomaga visoko šolstvo preseliti v polje ekonomsko-pravnih razmerij in ga prilagoditi ekonomskim interesom.
V članku so raziskane in predstavljene perspektive udeleženih v različnih emancipatornih praksah, porajajočih se znotraj visokošolskega prostora, konkretno na ljubljanski Pedagoški fakulteti. Prek ...emancipatornih praks se udejanjajo nekatera ključna načela socialne pedagogike, kot so pedagogika srečevanja, delovanje v življenjskem prostoru, poskus potopitve v resničnosti ljudi, ki nas zanimajo, ter preseganje ločnic »mi-oni« s praksami zabrisovanja. Empirični del izhaja iz pripovedi in refleksij študentov in študentk, udeleženih v petih tovrstnih praksah, ter nam približa, kako oni koncipirajo tovrstno udejstvovanje in kaj to zanje pomeni. Komponente, ki jih udeleženi v tovrstnih praksah omenjajo kot ključne, so: avtonomija, ustvarjanje povezane in horizontalno delujoče skupine, poskusi preseganja institucionalnih omejitev ter omogočanje prostora za kritični razmislek in ustvarjanje sprememb; glavni omejitvi, ki ju pri tovrstnih praksah zaznavajo, pa sta začasnost in z njo omejen domet tovrstnih praks v smislu vidnih družbenih sprememb.
PDF
