Ovaj rad uspoređuje početne postavke Kantove i Hegelove filozofije te na temelju njih pokušava ustanoviti uzajamnu povezanost i udaljenost Kantova i Hegelova mišljenja antinomija čistoga uma. Rad ...sadrži: (1) uvod u Kritiku čistoga uma s ciljem smještanja antinomija čistoga uma i pokazivanjem njihovog značaja u djelu, (2) uvod u Hegelovu Nauku Logike s ciljem pronalaženja mjesta koje se neposredno tiče problema antinomija te njihovog ontologičkog utemeljenja, (3) osvrt na Kantovo i Hegelovo razlikovanje razuma i uma, kao i na razlikovanje iskustva i pojma, (4) izlaganje samih antinomijskih sukoba te naposljetku (5) Hegelov osvrt na izvore sukoba, sukobe same i njihove rezultate.
Članak obrađuje problem "bitnog pojma čovjeka" koji čini
okosnicu Schelerove antropologije. Različiti antropologijski
sustavi do Schelera um, odnosno razum, postavljaju kao
privilegirano antropološko ...mjesto. U nastojanju za uspostavom
jedne nove antropologije, Scheler u većoj ili manjoj mjeri odbacuje
sve ranije antropološke koncepcije kojima je zajednički promašaj
dohvaćanja posebnog položaja čovjeka u cjelini bitka. Posebna
pozornost posvećena je kritici ideje homo rationalis-a, racionalista,
te kritici ideje homo faber-a, pozitivista. Članak pojašnjava
osnovne ideje u temelju koncepta duha kao bitnog pojma čovjeka
te naposljetku ističe određene probleme vezane uz antropološke i
šire implikacije Schelerova koncepta duha.
Prilog razmatra problem prosvjetiteljskog radikalnog pristupa bitku. On se očituje u «proširenju« uma i »sužavanju« stvarnosti. Riječ je o prosvjetiteljskom bezgraničnom povjerenju u um pri čemu on ...dobiva odriješene ruke u modeliranju, odnosno uvjetovanju stvarnosti prema vlastitim principima. Taj problem autor obrađuje u prvom naslovu, uočavajući pritom da je uzrok takvog sužavanja prosvjetiteljsko (radikalno) formaliziranje uma. Štoviše, takav pristup uvjetuje da um izgubi svoje temeljno svojstvo smislenosti i cjelovitosti te se pretvori u čistu diskurzivnu sposobnost analize te posljedično puke tehničke izvedbe, što se u (radikalnom) prosvjetiteljstvu i dogodilo. Taj problem, odnosno pristup, autor posebno detektira u pristupu ljudskoj osobi, koju (radikalno) prosvjetiteljstvo reducira na visoko funkcionalnu materijalnu danost, što će biti predmet razmatranja u drugom naslovu. Pristup lišen svakog senzibiliteta te oprimjeren na prosvjetiteljskoj rekonstrukciji čovjeka svoju će posljedicu imati u jednako tako ogoljenoj, tehničkim pristupom »iscijeđenoj« i izvornog smisla lišenoj, stvarnosti, što autor donosi u trećem naslovu. Zbog toga će se radikalnom prosvjetiteljstvu, ne bez osnove, pripisivati određena odgovornost totalitarnog pristupa, onog dakle nasuprot čega se ono kao filozofsko‑društveni pokret u početku stavio. Totalitarnog utoliko, što drugi i drukčiji nužno mora biti prosvijetljen, čime ga se u konačnici svodi na puki objekt, odnosno materijalnu, prijemčivu danost. Time je, između ostalog, upravo dijalektika prosvjetiteljstva postala i više nego bjelodana. Razmatranje završava ukazom da su pitanja i odgovor o smislu i svrsi ljudskog života, iako izvan okvira znanosti i znanja, kao takvi smisleni i time utemeljeni i ne mogu se smještati isključivo u subjektivnu, za prosvjetiteljstvo istovremeno varijabilnu sferu. Upravo zbog toga kršćanstvo, koje je prosvjetiteljstvo smatralo dovršenim, a toleriralo ga zbog puke korisnosti za društvo, autor označavam svojevrsnim odgovorom na prosvjetiteljski zahtjev posvemašnjeg tehniziranja i čovjekovih temeljnih pitanja.
Ideja da su mentalne bolesti poremećaji racionalnosti vrlo je stara i uobičajena (Kasanin 1944; Harvey et al. 2004; Graham 2010). No je li istinita? Ovaj članak razmatra dvije ozbiljne mentalne ...bolesti, shizofreniju i poremećaj deluzije, s ciljem utvrđivanja grešaka u racionalnosti. Analizom uspjeha pacijenata na različitim testovima i razmatranjem njihovog tipičnog načina zaključivanja, pokazat ću da mentalne bolesti možemo smatrati manjkavostima socijalnog spoznavanja ili zdravog razuma, ali ne i racionalnosti (Sass 1992; Johnson-Laird et al. 2006; Bergamin 2018). Nadalje, tvrdim da pacijenti u psihopatološkim stanjima u određenim okolnostima pokazuju viši stupanj logičkog zaključivanja od kontrolne skupine (Kemp et al. 1997; Owen et al. 2007). Filozofski gledano, ovi relevantni podaci mogu nam pomoći u preispitivanju same ideje racionalnosti i uobičajenog shvaćanja duševnog zdravlja i mentalnih bolesti.
Autor istražuje Verešovo poimanje čovjeka i njegovu težnju za postojanjem, slobodom, besmrtnošću, vječnošću u odnosu na čovjekovu prolaznost, uvjetovanost i smrtnost; otkriva Verešov ...filozofsko–teološki napor u proučavanju sposobnosti čovjeka da razumskim putom spozna podrijetlo, smisao i svrhu svojega postojanja u odnosu na postojanje iskonskog Pokretača odnosno Stvoritelja koji oduvijek jest i koji se postupno objavljuje preko svojih djela i u čovjekovoj svijesti. Proučava utemeljenost i suvislost Verešova razmišljanja, razložnost i opravdanost njegova promicanja i zagovaranja filozofsko–teološkog dijaloga među filozofsko–
teološkim znanostima, posebno između vjere i razuma.
In the article Tomo Vereš –Promoter and Advocate of Philosophical–Theological Dialogue: The Role and Significance of Faith in Dialogue the author delves into Vereš’s concept of man and his longing for existence, freedom, immortality and eternity in respect to transience, contingency and mortality. He exposes Vereš’s philosophical–
theological efforts in the course of his inquiries into man’s ability to acquire knowledge by means of reason about the origin, meaning and purpose of his existence in relation to the existence of the Prime Mover, or rather, the Creator who always was and who reveals himself gradually throught His works and in man’s consciousness.
The article studies the foundedness and significance of Vereš’s reflections, judiciousness and justifiability of his endorsement and advocacy of philosophical–theological dialogue among the philosophical–theological sciences, particularly between faith
and reason.
U članku se promišlja o doprinosu teologa i pape Josepha Ratzingera (Benedikta XVI.) na području teologije, filozofije te kršćanskog života. Konkretno se promatra situacija vjernika pred izazovima ...pluralnog i sekulariziranog društva koje izbjegava dublja pitanja o smislu života jer tu vjera može „nešto reći“, a čovjek često izbjegava istinu života. Cilj je člankom pokazati kako Ratzinger ulazi u sučeljavanje sa znanstvenicima različita svjetonazora s namjerom da argumentira „razloge nade koja je u nama“ (usp. 1 Pt 3, 15) i koji primjećuje da je u znanosti na pomolu „nova antropologija“ koja lišava čovjeka svakog dostojanstva stvarajući ga prema ljudskim mjerilima i željama. Zato je navještaj Boga danas kušnja teologiji te je teolog pozvan prvenstveno biti osobom molitve, tj. Božjeg iskustva kako bi djelovanje teologa bilo plodno i ljudima privlačno, tj. vodilo Bogu. Ako su djela najbolji „dokaz“ autentična svjedočenja Boga, tada je i govor o kršćanskom iskustvu bitan. Stoga članak razmatra i iskustva svetaca koji su bili osobe prokušane i valjano proživljene vjere. Za Josepha Ratzingera (Benedikta XVI.) vjera je onaj pokretač koji nudi smisao i cjelovitost ljudskog života jer čovjek bez Boga ne zna kamo ide, a još manje razumije tko je on sam.
U radu se tematizira problem odnosa filozofije i teologije te se ukazuje na razne
mogućnosti pristupa tom problemu. Navode se specifičnosti tih dviju znanosti i
traži kriterij njihove znanstvenosti ...kako bi se mogle konstituirati kao znanosti.
Kao primjer filozofskog pristupa ističe se Heideggerovo stajalište o njima i
njihovu odnosu. Govori se o tome u kojem je smislu teologija pozitivna znanost
ali i u čemu je ta pozitivnost drugačija od pozitivnosti drugih pozitivnih
znanosti. Za Heideggera je teologija samostojna ontička znanost, ne tek puki
nastavak filozofije kako se smatra prema vulgarnom stajalištu. Također se
tematizira poznata fraza da je filozofija sluškinja teologije. Kako se prava
znanost može temeljiti na vjeri? U tom se kontekstu govori o bespretpostavnosti
kao kriteriju znanstvenosti i pokazuje se da bezpretpostavnost ne može postojati
ni u prirodnim znanostima te da su prirodne i druge znanosti jednako upitne u
svojoj znanstvenosti kao i teologija. Kao minimalni kriteriji za znanstvenost
znanosti navode se odsutnost protuslovlja, ispravna dedukcija, točnost i
razumljivost. Prema tim kriterijima teologija je jednako znanost kao i druge
znanosti.
U tekstu će biti izveden temeljni postav Pascalove filozofije kako ga je moguće pronaći u postumno objavljenoj zbirci sabranoj pod imenom Misli. Osim aporijama do kojih dospijeva Pascal prepiranjem ...geometrijskog i tankoćutnog duha, redanja i izravnosti, vjere i razuma i sl., pozornost će biti naslonjena i mjestima teološkog sadržaja. Kroz tekst, Pascalova filozofija bit će položena u odnos s filozofima koji u određenom smislu dijele njegov pathos, posebice predstavnicima fragmentarnog filozofiranja – od prethodnika i suvremenika (Montaigne, La Rochefoucauld), do nastavljača (romantičari, Nietzsche, Jaspers). Naposljetku, bit će ponuđena mogućnost neteističkog čitanja Pascalova teksta.
Pitanje odnosa vjere i razuma spada među najstarija filozofska pitanja te su kroz povijest filozofije razni mislioci pokušali na nj dati odgovor. Neki su razum pretpostavljali vjeri, drugi vjeru ...razumu, dok su treći pak polazili od toga da je odnos vjere i razuma komplementaran i harmoničan odnos. Među mislioce posljednje filozofske tradicije ubrajamo i J. H. Newmana, velikog engleskog mislioca, čije ćemo shvaćanje i doprinos navedenom pitanju proučiti u ovomradu. Pitanje odnosa vjere i razuma, možemo slobodno reći, spada među najznačajnija pitanja Newmanove filozofske misli te ga je on prvenstveno obrađivao unutar dvije filozofske discipline: filozofije spoznaje i filozofije religije. Naš autor polazi od toga da vjera kao specifično ljudski čin ima racionalni karakter te da joj razum može poslužiti pri objašnjenju i jednim dijelom pri prihvaćanju nadnaravnih istina omogućavanjem čovjeku da uvidi da ne postoje nikakve racionalne prepreke koje bi ga spriječile u prihvaćanju objavljenih istina. U radu ćemo se također upoznati s Newmanovom shvaćanjem uloge razuma u shvaćanju i prihvaćanju misterija, te njegovom podjelom rasuđivanja na dvije vrste, formalnog i neformalnog. Unutar proučavanja posljednje vrste rasuđivanja susrest ćemo se s Newmanovim originalnim shvaćanjem posebne uloge koju neformalno ili implicitno rasuđivanje ima u pristanku na navedene istine, te njegovom jasnom distinkcijom između psihološke i logičke strukture procesa rasuđivanja zahvaljujući kojoj je pokazao da formalno rasuđivanje nije jedina racionalna vrsta rasuđivanja, pa samim time nije jedino mjerilo racionalnosti pristanka.
PDF
