Razum i vjera ZENKO, Franjo
Bogoslovska smotra,
07/2014, Letnik:
84, Številka:
2
Web Resource
Odprti dostop
U članku se lingvističko-filozofskom ekspertizom pokazuje zašto enciklika Fides et ratio nosi takav naslov, a ne Fides et intellectus. U toj se enciklici naglašava kako Katolička crkva nema neku ...»svoju« filozofiju, što znači da preferira cijelu kršćansku katoličku filozofijsku tradiciju, a ne samo jedan njezin dio. U daljnjem tekstu prikazuju se učinci razuma na vjeru: demokratizam, prosvjetiteljstvo sa svim svojim ograničenjima, naglašavanje slobode, posebno religiozne i političke, ljudskih prava, dijaloga i pluralizma.
U radu se raspravlja o pentekostnom iskustvu vjere i značenju koje to iskustvo ima za obogaćivanje života vjernika. Rad ukazuje na dva nivoa spoznaje ili kratko nazvana ‘iskustva vjere’: religiozno ...iskustvo vjere i veliko predanje. Iskustva vjere, ne samo što mogu biti iskustveno različita, već su različita po intenzitetu i dubini iskustva. Ovaj rad prvo razmatra što je vjera, što iskustvo vjere, a potom što smatramo pod iskustvom vjere. U prvom dijelu se raspravlja o općim iskustvima vjere, posebice se razmatra razlika između religioznog iskustva i iskustva, kako smo ga nazvali, velikog predanja. Drugi
dio članka sadrži pregled značenja velikog predanja, tj. iskustva djelovanja Duha Svetoga u vjerniku.
Autor u radu, pod vidom egzistencijalnog razvoja subjekta, tematizira značaj slobode u filozofiji Cornelia Fabra. Egzistencijalno djelovanje se radikalizira na način usmjeravanja ljudskog interesa ...prema stanovitom identitetu bitka i slobode, da bi se u konačnici došlo do dobra, vlastitog objekta volje. Putem integrativnog pristupa, propituje se mogućnost govora slobode kao ljudskog govora u kojemu dolazi do dijalektičkog prevladavanja unutarnjih tenzija i istovremenog pozitivnog odnosa između slobode, volje i razuma. Na koncu se pokazuje kako bitak pridonosi aktualizaciji ljudskog bića, dok sloboda čovjeka stavlja pred izazov samoaktualizacije.
U radu se raspravlja o suodnosu kršćanske vjere i moralnog života u djelima mons. dr. sc. Andrije Živkovića (1886.–1957.). Uvidom u prva dva sveska Katoličkog moralnog bogoslovlja (1938.-1942.) te ...usporedbom s dorađenim, ali neobjavljenim rukopisima prvoga (1948.) i drugoga sveska (1954.), kao i analizom nekoliko manjih, neobjavljenih radova koji su sačuvani u arhivskoj građi, autori ističu kako je Živković, prije svega, vjeran postavkama neotomizma Prvog vatikanskog sabora. Naime, naš život i djelovanje može osmisliti jedino svrha koja ima svoj izvor i temelj u Apsolutnome te Živković promatra vjeru kao spoznaju istine o čovjeku samom koja određuje njegovo djelovanje. Čin vjere pretpostavlja stav poniznosti i poslušnosti jer u većini slučajeva vjerske istine sadržavaju takve spoznaje do kojih ljudski um samim svojim spoznajama nikada ne bi došao jer je sposoban samo iznalaziti i zaključivati o istinama naravnoga reda. Nevjera, kao čin oholosti, odvlači čovjeka i narod od Boga, odnosno, od spoznaje naše nadnaravne svrhe života i istinskog dobra. Međutim, osobito u kasnijim radovima, on ipak čini određeni odmak od čisto objektivnog morala dužnosti i čina prema moralu kreposti koji je ukorijenjen u osobnom promišljanju i htijenju. Vjera je čin slobodnog čovjekova opredjeljenja koji potiče volju prema istini, dobru i kreposnom životu. Naslanjajući se na misao sv. Tome, Živković uočava određenu „naravnu srodnost“ između čovjeka i istinskog dobra, ali ističe kako nijedno stvoreno biće ne može biti trajno učvršćeno u dobru po svojoj naravi, nego samo po vjeri i milosti Božjoj. Vjera
tako prerasta u nadnaravnu krepost koja pruža nužan preduvjet za krepostan kršćanski život jer moralna praksa slijedi iz vjere. Naglašavajući važnost slobodne volje u određivanju nakane i motiva djelovanja, Živković se, na određeni način, približava suvremenim teološko-moralnim postavkama koje ističu kako svrha moralnog života nije usmjerena samo prema dužnosti i moralnim činima, nego prema osobi, ostvarenju vlastite egzistencije i vlastitoga ja.
Otkriće u Novoj znanosti, na koje je Vico bio ponosan, bilo je ono o religiji kao »načelu« svijeta naroda. U tom je djelu Vico artikulirao učenje o prirodnom zakonu, koje će mu omogućiti susret s ...metafizikom ljudskog uma, s racionalnom ljudskom prirodom, onkraj društvenosti. Proricanje drevnih ljudi, istovremeno s njihovim prvim bajkama i mitovima, pretpostavlja temeljnu koncepciju ljudskog bića kao obdarenog dušom i jezikom, što omogućuje ponovno promišljanje tradicionalnih obilježja vikovske povijesti naroda. U ovome radu, polazeći novim putem, rekonstruirat ćemo središnje aspekte ove vikovske antropologije, u pokušaju pronalaska izvora religije osnivača naroda.
Članak promišlja teološku metodu, »intellectus fidei« Anzelma Canterburyjskog, koju ćemo predstaviti kao dijalektičko-racionalnu. Za razliku od patrističke teologije u kojoj je prevladavala metoda ...»quaerere«, traganje za Bogom i Božjim licem, u Anzelma premoć ima metoda »accedere«, misaona jasnoća uma koja se izriče u »rationes necessariae«. Premda Anzelmo nije racionalistički teolog, kako mu se to nerijeko spočitava, u članku se ukazuje na problematičnost njegove dijalektičko-racionalne metode »quaerere«. To posebno dolazi do izražaja u njegovu djelu »Cur Deus homo«, kojemu je posvećen drugi dio članka. Donose se temeljni vidovi toga Anzelmova djela, s posebnom naglaskom na njegovu angelologiju koja predstavlja skriveno središte cjelokupne argumentacije o zadovoljštini. I to se djelo pozitivno vrjednuje, ali se isto tako pokazuju ograničenja Anzelmove dijalektičko-racionalne metode i u tomu djelu.
Današnje raprave u moralnoj filozofiji pokazuju da su nosivi pojmovi
moralnog diskursa istrgnuti iz konteksta iz kojega su potekli. Tomu
svjedoče i razne koncepcije moralne filozofije, a ponajviše se ...pokazuje
potreba da se iznova krene u razumijevanje složene slike moralnih tradicija.
Tako je A. MacIntyre u svojoj studiji Za vrlinom upravo pošao od
ove premise te pokazao kako su bolna i neobična iskrivljenja današnjih
koncepcija morala. On će u svojoj studiji započeti upravo od emotivističke
teorije morala kako bi pokazao svu apsurdnost takve vrste moralnog
diskursa. U ovom radu nastojali smo kroz prizmu A. MacIntyrea
pokazati tu složenu sliku i njezina iskrivljenja te ponovno uvesti govor o
krjepostima i njihovu značenju na tragu čega je i sam autor studije Za
vrlinom. Tu je svakako ključan odgovor kršćanske moralne filozofije na
ovakvu koncepciju morala koja je itekako prisutna u našoj suvremenoj
kulturi. Struktura čovjekova moralnog djelovanja ne može se utemeljiti
samo na emotivističkim iskazima koji pretendiraju apsolutnosti norme,
već ih valja podvrći radikalnoj kritici u suočenju oko krucijalnih pitanja
antropologije, filozofije, teologije.
Tema ovog rada je propitivanje odnosa vjere i razuma u danskog filozofa Kierkegaarda prema kriterijima analitičke filozofije. Rad se temelji poglavito, iako ne isključivo, na Kierkegaardovu djelu ...Filozofijsko trunje , koje predstavlja jedno od njegovih najsustavnije napisanih djela. U svjetlu naznačenih kriterija istražujemo način na koji osoba postaje vjernik (tj. dolazi do vjere), u smislu određivanja razloga na kojem počiva odluka za vjeru. Riječ je o vjeri koja se, prema Kierkegaardu, očituje ponajprije kroz strast za egzistiranjem, te označava težnju za konačnim samoostvarenjem. No da bi se vjera u potpunosti realizirala, potrebno je da se čovjek slobodno odluči za Boga. Vjera u tom smislu pretpostavlja/traži voljni pristanak. Istražit ćemo Kierkegaardove stavove o tome je li i zbog čega racionalno vjerovati u Boga. U tom kontekstu propitujemo je li Kierkegaard zastupnik iracionalizma i fideizma, kako se obično misli, te dolazimo do zaključka da on oscilira između toga da vjera nije suprotstavljena razumu, nego ga samo nadilazi, i da se oni međusobno isključuju. Iracionalizam je filozofski pravac koji zastupa tezu da razum ne može spoznati stvarnost do kraja (te da stvarnost kao takva nije utemeljena na razumu). Kierkegaard je zaista zastupao i branio tu tezu. Fideizam je teorija koja kaže da se do metafizičkih i religijskih istina može doći jedino na temelju vjere (a često puta je vjera potpuno suprotstavljena razumu). Činjenica da Kierkegaard vjeru shvaća kao strast sugerira i to da je ona za njega ipak iracionalan stav. Na kraju ćemo Kierkegaardovu epistemologiju religije usporediti s “reformiranom epistemologijom” Alvina Plantinge kako bismo pokazali aktualnost Kierkegaardova pristupa obrađivanoj temi.
U radu se razmatra i analizira odnos vjere i razuma u svjetlu čovjekove stvorenosti na sliku Božju. Autor, naime, smatra da je odgovor na pitanje što je, odnosno, tko je čovjek bitan za razumijevanje ...samoga odnosa vjere i razuma. Za kršćansku, biblijsko-teološku antropologiju tema slike Božje predstavlja ključ za razumijevanje čovjeka. Prema toj antropologiji čovjek je biće bitno i konstitutivno definirano bliskim i prijateljskim odnosom s Bogom. On je bitno relacijsko biće, stvoreno za stvaranje zajedništva, za život u zajedništvu. Svoje zajedništvo s Bogom koje se proširuje na zajedništvo s drugim ljudima te uključuje bliski i prijateljski odnos sa svim stvorenjem čovjek ostvaruje vjerom i razumom: razumnom vjerom i vjerujućim razumom. Skladan odnos vjere i razuma u kojem se poštuje i uvažava različitost i uzajamno promiče posebnost i vlastitost jednoga, odnosno drugoga, jamči uspješnu povijest čovjekove težnje prema istini. Na pitanje zašto su se vjera i razum u služenju istini međusobno otuđili i razišli, krenuli svako svojim putem, često predbacujući jedno drugome neopravdane pretenzije, optužujući se za isključivost i oholost, stvarajući tako u čovjeku nutarnji raskol i podjelu, autor, oslonjen na Bibliju i kasniju kršćansku predaju, odgovara naukom o otajstvu grijeha – o otajstvu bezakonja (mysterium iniquitatis), kao što, s druge strane, mogućnost za obnovu izvornog, suradničkog, komplementarnog i skladnog odnosa vjere i razuma koji proizlazi iz čovjekove stvorenosti na sliku Božju vidi u otajstvu pobožnosti (mysterium pietatis). Ono se temelji na Kristu – savršenoj slici Božjoj (usp. 2 Kor 4,4). Istina sadržana u imago Dei, u teologiji Novoga zavjeta našla je svoj izvor i dosegla svoj vrhunac u imago Christi. Naime, u Kristovu vazmenom otajstvu otkupljen je, obnovljen i posvećen »bračni savez« vjere i razuma, »savez« po kojem se obnavlja sav »unutarnji čovjek«, sve do otkupljenja tijela (usp. Rim 8,23). Gledajući iz povijesno-spasenjske perspektive, može se reći da su vjera i razum na putu, u procesu otkupljenja. Služeći se prizorom Petrova i Ivanova trčanja prema praznome Isusovu grobu (usp. Iv 20,1-10), autor promišljanje o odnosu vjere i razuma u svjetlu čovjekove stvorenosti na sliku Božju slikovito zaključuje: Ivan i Petar, vjera i razum, zajedno na istome povijesno-spasenjskom putu, s istim žarom i radoznalošću (»trče«) prema istome cilju, s istim razlozima, s istom željom. Prema uskrsnuću!
Autor se u članku bavi fenomenom novog ateizma, kojemu
pristupa teološki, i to najprije, slikovito govoreći, šetnjom kroz
“biblioteku” novoga ateizma, prikazujući najpoznatije i utoliko
...najrazvikanije nove ateiste, odnosno njihova djelâ koja po svom
karakteru i sadržaju nesumnjivo spadaju u novoateističku literaturu.
U idućem koraku autor ukratko prikazuje crkveno shvaćanje
ateizma, potom se osvrće na uzroke nastanka novog ateizma, a
zatim pokušava istražiti što je “novo” u novom ateizmu. Pitanje što
novi ateizam čini drugačijim od starijih oblika i pojava ateizma u
minulim vremenima jasnije je, ima li se pred sobom prikaz crkvenoga
shvaćanja značenja i oblika ateizma. U istom kontekstu autor sažima
glavne teze u obliku “articula fidei” novoga ateizma kako bi čitatelju
omogućio lakše snalaženje u prašumi novoateističkih ideja i stavova,
i to u usporedbi s već poznatim oblicima ateizma. U zadnjem, tj. petom
dijelu članka autor s dužnom “pjesničkom slobodom” formulira neke
tvrdnje novog ateizma koje su postale njegovo frazeološko naslijeđe
da bi ih izokrenuo u kritička protupitanja upućena novim ateistima.
Na kraju, umjesto zaključka, autor donosi svoja promišljanja o
odgovornosti teologije spram izazova novog ateizma, poantirajući
dvjema izjavama pape Benedikta XVI. o odnosu suvremenoga doba
i kršćanstva, odnosno razuma i vjere.
