U radu se obrađuje ogled
pod naslovom
De Thucydidis historia
iudicium
. Riječ je o latinskom prijevodu djelomično sačuvane rasprave
O Tukididovu značaju
(Περὶ Θουκυδίδου
χαρακτῆρος), koja se ...pripisuje Dioniziju iz Halikarnasa (1. st. pr. Kr. – 1.
st. po Kr.). Prijevod je načinio humanist Andrija Dudić (1533. – 1589.), a
otisnut je 1560. u Manuzijevoj tiskari u Veneciji. Grčko-rimski povjesničar i retoričar
ondje je prikazao Tukididovu
Povijest
Peloponeskog rata
kao ogledan primjer atičkog jezičnog izraza. Dionizije je
i sâm uspješno oponašao slavnog Atenjanina i time poticajno djelovao na kasnije
pisce. Iako ga je hvalio zbog obračuna s mitologiziranjem povijesnih djela,
Halikarnašanin nije skrivao kritički ton spram nekih Tukididovih postupaka. Na
tragu čitanja Tukidida i Dionizija, u radu se najprije skicira kulturno-povijesna uloga originalnog djela. Zatim se obrađuje
recepcijska sudbina obojice pisaca. Nudi se filološka
obrada Dudićeva latinskog prijevoda. Cilj članka
jest prikazati Dudićev rad u okviru recepcije obojice antičkih pisaca i u
kontekstu renesansnog prevođenja s grčkog na latinski te analizirati Dudićeve
prevodilačke postupke
Thucydides,
one of the greatest Greek historians, has been admired for centuries after
writing his account of the Peloponnesian war. His critics were fewer than his
admirers, but he was not exempt from critique. Dionysius of Halicarnassus wrote
the treatise Περὶ Θουκυδίδου χαρακτῆρος, judging harshly the Athenian
historian. Andreas Dudithius, a Renaissance scholar and diplomat, translated
the treatise into Latin, encouraged by his friend Paolo Manuzio who published
the translation in 1560. Dudithius dedicated the translation to his sponsor
Nicolaus Olahus, bishop of Estergom and a historian. In the preface, Dudithius
states that his translation will not be
ad
verbum
. In his use of Latin he
emulates classical models. In the context of humanist translation Dudithius is
closer to the learned and influential Leonardo Bruni than to the adherents of
the
ad verbum
style such as Andreas
Divus and Alonso of Cartagena.
Ovo izdanje donosi devet tekstova Nardina Celineja i Paladija Fuska prema rukopisnom kodeksu iz osimske Knjižnice Instituta Campana (Osimo, Biblioteca Istituto Campana, ms. 18. L. 13). Rukopis je, po ...svemu sudeći, Nardinov autograf; u njemu se tekstovi nalaze na ff. 22-26 (1-4), 36-37 (5-8) i 43 (9). U izdanju smo zadržali izvornu grafiju (također i kod grčkih riječi), a interpunkciju smo prilagodili današnjim konvencijama. Na očite pogreške i nepravilnosti upozorili smo uskličnikom (!). Ispravke bez kojih bi razumijevanje bilo nemoguće označili smo prelomljenim zagradama < > i popratili tekstološkom bilješkom. Mjesta u čije čitanje nismo sigurni donosimo u kurzivu. Uz latinski tekst donosimo i priručni hrvatski prijevod. Bilješke uz latinski tekst, kad nisu tekstološke naravi, upućuju na izvore citata, dok bilješke uz hrvatski tekst daju osnovna kontekstualna objašnjenja. Nismo, nažalost, bili u mogućnosti rukopisom se koristiti in situ, već smo radili prema digitalnim fotografijama; zato je ovo izdanje nužno provizorno.
Prije više od desetljeća (2003) upozorio je Lorenzo Calvelli da je ponovo pronađen kodeks s latinskim sastavcima Nardina Celineja (Publius Nardinus Celineus, Nardino Celinese), talijanskog humanista ...porijeklom iz Maniaga (Friuli). Kodeks se danas nalazi u Osimu, u Knjižnici Instituta Campana (Biblioteca Istituto Campana, ms. 18. L. 13). Za povijest hrvatskog humanizma zanimljiv je zato što je Nardino Celinej bio magister publicus u Zadru, otprilike u razdoblju 1508-1521, te je nekoliko sastavaka iz kodeksa u izravnoj vezi sa Zadranima poput Paule i Saladina Soppe, Kornelije Detrico, Bernardina Gallellija, Paladina Benje, Federika Grisogona, Ivana i Karla de Ciprianis, s mletačkim dužnosnicima u Zadru (Bernardo Bondumier, Leonardo Michiel, Agostino da Mula), te s Nardinovim kolegama po pozivu: Šibenčaninom Ilijom Tolimerićem, Dubrovčaninom Ilijom Crijevićem, te s Padovancem Paladijem Fuskom (Palladio Fosco ili P. Negri). Najburniji je bio odnos Nardina i Paladija; osimski je kodeks glavni izvor podataka o njihovoj polemici. U njoj je, pokazuje se, bitnu ulogu igrala antička književna baština. Posvađani su Talijani na zadarskoj pozornici u raspru upleli Katula i Vergilija, Makrobija i Plinija Starijeg, Auzonija i Marcijala, Aristofana i aleksandrijske gramatičare, te niz drugih antičkih autora. Prikazujemo devet tekstova koji svjedoče o polemici (četiri prozna pisma i pet epigrama), datiramo polemiku u 1513. i naznačavamo politički kontekst u kojem se odvija, identificiramo citirane antičke tekstove i pisce te interpretiramo retoričku funkciju antičkoga nasljeđa, kako bismo ponešto zaključili o kulturi Zadra i Dalmacije početkom 16. stoljeća.
U radu se uvodno daju opće naznake o mjestu epigrafie u humanizmu i o stanju istraživanja hrvatske humanističke epigrafie. Nakon kratka osvrta na interes za antičke natpise u srednjem vijeku, slijedi ...opširniji prikaz humanista epigrafiara koji su djelovali na Apeninskom poluotoku; naročita se pozornost posvećuje njihovim vezama s Dalmacijom i Dubrovnikom. Uz Cirijaka iz Ancone, koji je bio povezan s humanistima u Zadru, Trogiru i Dubrovniku, čini se da je važnu i dosad nepoznatu
ulogu u Splitu odigrao Girolamo Bologni. Interes za antičku baštinu vlastitoga zavičaja i dodiri s kolegama s druge obale Jadrana potaknuli su brojne hrvatske humaniste da i sami prepisuju stare natpise, pa se može reći da se epigrafia na istočnoj obali Jadrana razvija gotovo istodobno s onom na Apeninskom poluotoku. Pobliže se prikazuje djelatnost Jurja Benje, Petra Cipika, Marina Rastića, Marina Marinčića, dosad nepoznatog Jerolima Trogiranina te Dmine Papalića i Marka Marulića. Marulićev spis In epigrammata priscorum commentarius vrhunac je epigrafske djelatnosti u hrvatskom humanizmu, no ovdje se pokazuje da djelo ima iznimnu vrijednost i u međunarodnom kontekstu, jer je posrijedi jedna od prvih komentiranih zbirki natpisa uopće. U završnom dijelu rada pokušava se odgovoriti na pitanje zašto je u hrvatskom humanizmu nakon Marulića epigrafska djelatnost gotovo posve zamrla.
Pretražujući incipitarij Ludwiga Bertalota Initia humanistica Latina (1985-2004) naišli smo na niz pisama poslanih iz Zadra u Veneciju i vice versa, u razdoblju od proljeća 1417. do ljeta 1419. Radi ...se o prepisci humanista Francesca Barbara (Venecija, 1390-1454) s mletačkim kapetanom Zadra Santeom Venierom i Venierovim vicekapetanom (zapovjednikom vojne posade) Giovannijem Battistom Bevilacquom. Velik dio prepiske posvećen je tekstovima koje Barbaro šalje na čitanje u Zadar; to su Ciceronovo pismo bratu Kvintu o upravljanju provincijom (Cic. ad Q. fr. 1,1), Barbarovi prijevodi Plutarhovih životopisa Aristida i Katona te rasprava mletačkoga humanista De re uxoria (oboje nastalo 1416), kao i pismo Poggiu Braccioliniju iz 1417. Posrednik koji prenosi tekstove i pisma Zadranin je, Bevilacquin vojni kurir Ivan Stellini. Postoji i dosad neobjavljena prepiska zadarskog plemića Jurja Jurjevića i Bevilacque. Ti i drugi podaci iz zadarskog dijela Barbarove i Bevilacquine korespondencije doprinose našem poznavanju humanističke kulture Zadra i Dalmacije.
Nedavno je sastavljena digitalna zbirka latinističkih pohvala istočnojadranskih gradova od Trsta do Skadra. Marulićev opis Splita razmotrit ću u usporedbi s ostalim tekstovima te zbirke, osvrćući se ...prvenstveno na kompoziciju izlaganja te na aspekte Splita koje Marulić uočava i ističe. Komparacija unutar tematski oblikovanog korpusa otkriva očekivane, ali i neočekivane veze, te omogućuje da odredimo Marulićevo mjesto unutar tradicije samopoimanja – izgradnje identiteta – renesansnih gradova istočne obale Jadrana.
Izvijestit ću o dosad neuočenom pismu koje je iz Dubrovnika Daniele Clario poslao dubrovačkom nadbiskupu Giulianu Maffeiju. Prikazat ću što danas znamo o Clarijevu životu i radu, navesti osnovne ...podatke o osobama koje pismo povezuje i interpretirati renesansno-humanističke aspekte pisma. Clario, dubrovački učitelj i kancelar, brižljivo stiliziranim i podacima bogatim pismom nadbiskupu otkriva se kao humanist u službi Dubrovačke Republike; pismo je, ujedno, dosad najduže i najambicioznije njegovo djelo za koje znamo.
PDF
