Optimalno zbrinjavanje oboljelih od malignih bolesti, ovisno o vrsti tumora, uključuje i određivanje serumskih tumorskih biljega. Ti su biljezi heterogena skupina molekula čija je koncentracija ...povišena kod ljudi oboljelih od zloćudnih tumora, ali se u niskim koncentracijama mogu naći i u plazmi zdravih pojedinaca. Povišene koncentracije u plazmi nastaju zbog: promjena u samoj stanici, nekroze stanice te promjene izražaja ili izlučivanja različitih molekula. Kod nekih tumora same tumorske stanice mogu potaknuti druge stanice na lučenje određenih spojeva. U kliničkoj primjeni u ovom je trenutku između ostalih dostupno određivanje nekoliko serumskih tumorskih biljega: CEA, CA 19-9, CA 15-3, CA 125, CYFRA, NSE, PSA, HCG, AFP, LDH i tiroglobulin. Veći broj serumskih tumorskih biljega primjenjuje se eksperimentalno i čeka svoje mjesto u svakodnevnoj kliničkoj primjeni. Smjernice o primjeni tumorskih biljega Nacionalne akademije kliničke biokemije (National Academy of Clinical Biochemistry – NACB) osmišljene su da bi poticale prikladniju upotrebu testova tumorskih biljega od liječnika primarne zaštite, kirurga, onkologa, ginekologa te ostalih specijalista koji se bave bolesnicima sa solidnim tumorima.
Vaskulitisi vezani uz ANCA dobro su poznata kliničko-patološka skupina sustavnih bolesti koja obuhvaća mikroskopski poliangiitis, granulomatozni poliangiitis i eozinofilni granulomatozni ...poliangiitis. U ovome preglednom članku prikazano je suvremeno liječenje ovih bolesti s opširnim osvrtom na literaturne podatke. Liječenje ovih bolesti stupnjevito je i dijeli se na indukcijsko liječenje te terapiju održavanja. Standardno indukcijsko liječenje čini kombinacija glukokortikoida i ciklofosfamida, a terapiju održavanja kombinacija niske doze glukokortikoida i azatioprina ili metotreksata. Vodeća svjetska reumatološka i nefrološka društva imaju jasne smjernice za liječenje tih bolesti. S obzirom na to da je riječ o relativno rijetkim bolestima, malo je randomiziranih kliničkih istraživanja te posljedično tomu i visokih razina dokaza i preporuke glede liječenja. U većine bolesnika postigne se remisija bolesti, ali su relapsi česti. Osnovni problem u liječenju osim često relabirajuće bolesti jesu i refrakterni oblici bolesti te potencijalni štetni učinci liječenja, posebice ciklofosfamida. Buduća istraživanja bit će usmjerena na traženje manje toksičnih imunosupresiva, ponajprije bioloških lijekova.
Nedavnom odlukom Europskog suda za ljudska prava u predmetu Smiljanić protiv Hrvatske od 25. ožujka 2021., zahtjev broj 35983/14, usvojen je zahtjev roditelja osobe poginule u prometnoj nesreći koju ...je skrivio višestruki prometni recidivist zbog neučinkovite primjene propisa o sigurnosti prometa na cestama, što predstavlja povredu članka 5. Konvencije – prava na život. Utvrđena je povreda prava na život u materijalnom i proceduralnom aspektu jer domaćim zakonom nije osiguran odgovarajući regulatorni okvir kažnjavanja počinitelja prometnih prekršaja koji ih učestalo ponavljaju, što je dovelo do nepovjerenja javnosti u poštivanje vladavine prava i sposobnosti vlasti da spriječe pojavu sličnih nezakonitih djela. Rad upućuje na to da (pre)blaga penalna politika u području prometnih delikata ne ispunjava zahtjeve specijalne i generalne prevencije.
Cilj: Ispitati ishode liječenja, s naglaskom na učinkovitost i sigurnost olapariba, kod ispitanica s platina-osjetljivim, BRCA mutiranim recidivom karcinoma jajnika liječenih u Kliničkom bolničkom ...centru Split u razdoblju od lipnja 2016. do travnja 2021. godine.
Metode: Retrospektivno su prikupljeni podatci iz povijesti bolesti 28 bolesnica s platina-osjetljivim, BRCA mutiranim recidivom karcinoma jajnika. Iz medicinske dokumentacije pregledane su kliničko-patološke karakteristike, broj prethodnih linija kemoterapije i interval bez platine prije olapariba, odgovor na olaparib, ishodi preživljavanja (preživljenje do progresije bolesti, preživljenje od prvog ciklusa olapariba do prvog ciklusa kemoterapije za prvi i drugi recidiv/progresiju, ukupno preživljenje) i podnošljivost liječenja olaparibom. Medijan praćenja bio je 27 mjeseci.
Rezultati: Sve bolesnice su bile BRCA mutirane, sa 75% prevlasti BRCA1 mutacije. Medijan platina slobodnog intervala iznosio je 13 mjeseci. Većina bolesnica liječena je nakon prvog relapsa (64%) trotjednim TC protokolom (68%). Terapija održavanja olaparibom osigurala je kliničku kontrolu bolesti u 43% slučajeva. Medijan preživljavanja bez progresije bio je 24 mjeseca. Prekid liječenja olaparibom prijavljen je zbog progresije bolesti u 16 bolesnica. Medijan vremena do prve sljedeće kemoterapije bio je 31 mjesec, a do druge sljedeće kemoterapije bilo je 38 mjeseci. Podnošljivost olapariba bila je dobra, a nuspojave slabog intenziteta. Medijan ukupnog preživljenja nije postignut.
Zaključak: Ova retrospektivna analiza liječenja bolesnica s platina-osjetljivim, BRCA mutiranim recidivom karcinoma jajnika je pokazala da su ishodi liječenja, odnosno učinkovitost i podnošljivost olapariba nakon kemoterapije temeljene na platini u svakodnevnoj kliničkoj praksi, usporedivi s rezultatima kliničkih istraživanja s olaparibom u istoj indikaciji.
Clostridium difficile je sporogeni, anaerobni, Gram+ mikroorganizam prisutan u probavnom traktu, kako djece, tako i odraslih. Spore bakterije mogu se naći na različitim površinama i predmetima koji ...se svakodnevno koriste, posebno u bolničkim sredinama, ali i na odjeći i rukama zdravstvenih djelatnika koji imaju značajnu ulogu u širenju bolesti. Pojava i ozbiljnost Clostridium difficile infekcije (CDI) povećala se u posljednjih 20 godina na svjetskoj razini. Toksikogeni sojevi Cl.difficile koji proizvode toxin A i toxin B najčešći su etiopatogeni probavnih tegoba uočenih poslije ili tijekom antibiotske terapije. Posebno su osjetljivi stariji, hospitalno liječeni bolesnici s koincidentnim komorbiditetima. Klinička slika CDI varira od asimptomatske forme bolesti do vrlo teških oblika pseudomembranoznog kolitisa koji nekada završavaju kolektomijom i mortalitetom u preko 50% slučajeva. Liječenje je najčešće učinkovito, ali su mogući i recidivi u 10-20% slučajeva. Retrospektivno su analizirane povijesti bolesti hospitaliziranih bolesnika u Klinici za infektivne bolesti UKC Sarajevo, a detaljnije je prikazan slučaj bolesnika sa recidivom CDI.
Stroke is one of the leading causes of morbidity, disability and mortality in
Belgrade population, but predictors of stroke outcome are almost unknown. The
identification of the most important ...predictors of mortality, functional
disability and stroke recurrence could be used to select specific management
strategies and set realistic therapeutic goals, to improve discharge planning
and anticipate the need for rehabilitation and community support. The aims of
this study are to determine the 28-day and the 1-year survival probabilities
and fatality rates after first-ever ischemic stroke, to determine 1-year
functional disability and stroke recurrence rates and to identify the
baseline predictors of 28-day and 1-year mortality. We prospectively and
consecutively collected data on 300 patients with first-ever acute ischemic
stroke admitted to two main neurological institutions for cerebrovascular
diseases in Belgrade during one month 2008 (Department of Emergency
Neurology, Clinic of Neurology, Clinical center of Serbia, and Special
Hospital for Cerebrovascular Diseases "Sveti Sava"). All cases had undergone
a standardized neurological assessment at admission included information on
demographic characteristics and vascular risk factors, neurological
examination, biochemical blood tests, CT or MR of the brain. In order to
detect possible stroke mechanisms neurovascular diagnostic procedures and
echocardiography were performed. Stroke severity at baseline was assessed
with the National Institutes of Health Stroke Scale (NIHSS) and the level of
disability or dependence in activities of daily living in stroke victims was
assessed with the modified Rankin Scale (mRS) and Barthel index (BI). Each
stroke was classified into subtype groups by etiopathogenetic mechanisms
using TOAST criteria. Data on stroke outcome were obtained at 28 days and one
year after stroke onset. One year after stroke onset, functional status was
assessed again, with mRS and BI. The Kaplan-Meier method was used to estimate
the cumulative survival probability. The predictive value of different
variables in 28-day and 1-year survival was assessed by Cox proportional
hazard regression model. The results of this study demonstrated the high
prevalence of vascular risk factors, especially hypertension (in more than
80% cases), in our study population. We found that the highest risk of death
is during the first 28 days after stroke. The 28-day case-fatality ratio of
19% in our study is higher than expected in comparison with other cohort
studies. Additionally, short-term and long-term survival rates registered in
our study (81±2.3% for 28-day and 78.3±2.7% for 1-year) are also lower than
previously reported. We found statistically significant differences in 28-day
survival among stroke subtypes (p=0.001), with the highest probability of
survival in small-vessel occlusion ischemic stroke and the lowest one in
cardioembolism. The difference in 1-year survival among TOAST subtypes in our
study did not reach statistical significance (p=0.058). The multivariate Cox
proportional hazard models confirmed that severity of stroke and in-hospital
complications are ordinary independent predictors of both 28-day and 1-year
mortality in our study. For short-term mortality, additional independent
prognostic factors were hypertension and early physical therapy, while for
long-term, older age. We also identified, by univariate analysis, some
additional factors such as nursing home residence, presence of heart failure,
and degree of disability, as common unfavorable predictors of both 28-day and
1-year mortality after first-ever ischemic stroke. The results also showed
that additional prognostic factors related only to 28-day mortality were
atrial fibrillation, history of TIA, dyslipidemia, baseline levels of total
cholesterol and glucose, systolic and diastolic blood pressure on admission,
decreased level of consciousness, and aphasia. Additional prognostic factor
associated only with 1-year mortality were lower education and premorbid
dementia. A possible explanation for the discrepancy between short-term and
long-term prognosis is that most of the above mentioned short-term prognostic
factors could be modified through intensive secondary prevention that could
reduce their negative impact on long-term mortality. The most common cause of
death during the first 28 days was the initial stroke. During the first year,
77% of deaths were due to the direct effects of the first-ever or recurrent
stroke, and 90% of deaths were from all vascular events. Functional recovery
of our patients were worse than expected. One year after stroke onset, 54.3%
of survivors were functionally dependent (mRS ≥ 3). Significant predictors of
1-year functional dependency were degree of initial disability and diabetes
mellitus. The 1-year stroke recurrence rate of 13.8% was at the upper level
of previously reported. Patients were most at risk of stroke recurrence in
the first 3 months (9%). Mortality in patients with recurrent stroke is
higher than in patients with first stroke. Independent predictors of stroke
recurrence were severity of initial stroke and in-hospital complications.
Stroke survivors were at higher risk for myocardial infarction (2.7% within
the first year after stroke). In our study short- and long-term mortality
after first-ever acute ischemic stroke were analyzed in patients who
participated in the first stroke incidence study, organized in Belgrade. The
unfavorable findings about survival, stroke recurrence and functional
recovery support the need for public education and optimal vascular risk
factors control. Also, our study demonstrated the importance of appropriate
prevention and treatment of in-hospital complications, as well as early
initiation of physical therapy in stroke management.
Iako je akutni ishemijski moždani udar (AIMU) jedan od vodećih uzroka
obolevanja, invaliditeta i umiranja u populaciji Beograda, podaci o
prognostičkim karakteristikama ove bolesti su gotovo nepoznati.
Identifikovanje najznačajnijih faktora koji utiču na preživljavanje, rizik od
invaliditeta i recidiva značajno je za planiranje dužine lečenja i
rehabilitacije, kreiranje optimalnih dijagnostičkih, terapijskih i
preventivnih strategija, kao i za organizaciju odgovarajućih grana
zdravstvene službe. Ciljevi rada su bili: procena stopa preživljavanja
bolesnika sa prvim AIMU, procena stopa fatalnosti AIMU u prvih 28 dana i
nakon 1. godine praćenja, procena stopa recidiva AIMU, funkcionalnog statusa
bolesnika koji prežive AIMU i prognostičkog značaja odabranih varijabli.
Prospektivna kohortna studija obuhvatila je 300 bolesnika sa prvim AIMU, koji
su se sukcesivno javljali u periodu od mesec dana (2008. godine) u dve glavne
neurološke ustanove za lečenje moždanog udara u Beogradu (Odeljenje Urgentne
neurologije Klinike za neurologiju, KCS, i Specijalna bolnica za prevenciju i
lečenje cerebrovaskularnih bolesti "Sveti Sava"). Kod svih pacijenata je
pri prijemu primenjen standardizovan dijagnostički protokol koji je obuhvatao
prikupljanje svih relevantnih podataka, uključujući informacije o
sociodemiografskim karakteristikama i vaskularnim faktorima rizika,
neurološki i internistički pregled, uzimanje uzoraka krvi za laboratorijske
analize i CT ili MR pregled endokranijuma. Za razmatranje etiologije od
značaja su bile i neurovaskularne dijagnostičke metode kao i
ehokardiografija. Težina AIMU je određena prema NIHSS skali, a stepen
funkcionalne zavisnosti i invaliditeta na osnovu modifikovanog Rankinovog
skora (mRS) i Barthel indexa (BI). Za određivanje tipa AIMU primenjena je
etiopatogenetska TOAST klasifikacija. Informacije o ishodu prikupljene su
posle prvih 28 dana i po završetku prve godine praćenja. Posle godinu dana od
nastanka AIMU ponovo je procenjen funkcionalni status bolesnika, na osnovu
mRS i BI. Statistička analiza rezultata obuhvatila je, pored parametrijskih i
neparametrijskih testova, Kaplan-Meyerovu i Coxovu hazardnu regresionu
analizu. Rezultati prikazane studije pokazali su visoku prevalenciju
vaskularnih faktora rizika, posebno hipertenzije (u preko 80% slučajeva) u
ispitivanoj kohorti. Istraživanje je pokazalo da pacijenti sa AIMU imaju
najviši rizik od smrtnog ishoda u prvih 28 dana. Letalitet naših pacijenata u
prvih 28 dana je iznosio 19%, što je iznad očekivanog u poređenju sa većinom
drugih kohortnih studija. Takođe, kratkoročne i dugoročne stope
preživljavanja u našoj studiji (81±2,3% u prvih 28 dana, 78,3±2,7% u prvih
godinu dana), bile su niže od očekivanih. Razlika u 28-dnevnom preživljavanju
pacijenata sa različitim tipovima AIMU (prema TOAST klasifikaciji) je
statistički značajna (p=0,001), s tim da najveću verovatnoću preživljavanja
imaju pacijenti sa AIMU usled okluzije malih krvnih sudova mozga, a najmanju
pacijenti sa kardioembolijskim moždanim udarom. Razlika u jednogodišnjem
preživljavanja prema TOAST tipu AIMU je na granici statističke značajnosti
(p=0,058). Multivarijantnom analizom kao najznačajniji nezavisni prediktori
28-dnevnog i jednogodišnjeg mortaliteta izdvojeni su težina moždanog udara i
pojava intrahospitalnih komplikacija. Takođe, hipertenzija i nemogućnost
primene rane fizikalne terapije su bili nezavisni prediktori ranog
mortaliteta, a godine starosti su značajno uticale na jednogodišnji
mortalitet. Prema univarijantnoj analizi, dodatni nepovoljni prediktori
28-dnevnog i jednogodišnjeg preživljavanja posle prvog AIMU su: boravak u
stacionarnoj gerijatrijskoj ustanovi, kardiomiopatija i teži stepen
funkcionalne onesposobljenosti. Dodatni prognostički faktori povezani samo sa
28-dnevnim mortalitetom su bili: atrijalna fibrilacija, raniji TIA,
dislipidemija, viši nivo ukupnog holesterola i glikemije pri prijemu, viši
sistolni i dijastolni arterijski pritisak pri prijemu, snižen nivo svesti i
afazija. Prognostički faktori koji se prema univarijantnoj analizi odnose
samo na jednogodišnji mortalitet su bili niži stepen edukacije i premorbidna
demencija.
Uvod: Nakon konsenzusa postignutog na konferenciji u St. Gallen-u i revizije NCCN-ovih smjernica za liječenje karcinoma dojke, u svibnju 2017. godine u Kliničkom Bolničkom Centru Rijeka, biopsija ...sentinel limfnog čvora uvedena je u kliničku praksu kirurškog liječenja bolesnica oboljelih od karcinoma dojke koje su neoadjuvantnim liječenjem postigle kliničku remisiju u aksili. Primarni cilj ovog istraživanja bila je evaluacija kliničkog utjecaja metode u gore navedenoj skupini pacijentica.
Metode: U ovu retrospektivnu analizu uključene su sve bolesnice oboljele od karcinoma dojke, liječene u KBC Rijeka u period od svibnja 2016. do svibnja 2018., kod kojih je preoperativno provedeno sistemsko onkološko liječenje. U prvoj postoperativnoj godini praćena je pojava lokoregionalnog i sistemskog recidiva.
Rezultati: Četrdeset i osam od sveukupno 65 bolesnica uključenih u analizu prezentiralo se je sa pozitivnim aksilarnim limfnim čvorovima u vrijeme postavljanja dijagnoze, od kojih je 45.83% postiglo kompletnu patološku aksilarnu remisiju. Kod ove skupine pacijentica u prvoj postoperativnoj godini nije zabilježen niti jedan slučaj lokoregionalnog recidiva, niti statistički značajna razlika u pojavnosti udaljenih metastaza u korelaciji sa opsegom kirurškog zahvata u aksili. Međutim, u komparaciji sa ovom skupinom, kod bolesnica koje nisu postigle kompletnu aksilarnu remisiju zabilježene su više stope i lokoregionalnog i distalnog recidiva.
Zaključak: Biopsija sentinel limfnog čvora je pouzdana alternativa aksilarnoj disekciji za postizanje lokoregionalne kontrole i kontrole bolesti uopće, kod bolesnica oboljelih od karcinoma dojke koje neoadjuvantnim sistemskim liječenjem postignu kompletnu kliničku aksilarnu remisiju. Odgovor aksilarnih limfnih čvorova na neoadjuvantno liječenje važniji je prognostički čimbenik od statusa limfnih čvorova na početku liječenja.
U kolorektalnom karcinomu preporuča se karcinoembrijski antigen (CEA) kao biljeg u praćenju bolesnika nakon resekcije karcinoma. Cilj ovoga istraživanja bio je utvrditi udruženost prijeoperacijske ...razine CEA s recidiviranjem kolorektalnog karcinoma u našoj populaciji. U istraživanje je bilo uključeno 55 bolesnika sa svim operabilnim stadijima kolorektalnog adenokarcinoma liječenih u razdoblju od 2012. do 2014. godine. Bolesnici su retrospektivno procijenjeni i praćeni zbog recidiva
tijekom dvije godine. Podaci o bazalnim (prijeoperacijskim) razinama CEA preuzeti su iz medicinske dokumentacije bolesnika. Analiza podataka provedena je pomoću SPSS 16.0. Kod bolesnika s normalnom prijeoperacijskom razinom CEA stopa recidiva bila je značajno niža (p=0,008), a vjerojatnost izostanka recidiva 1,55 puta veća u usporedbi s bolesnicima s povišenim početnim razinama CEA (p=0,028). Kod bolesnika s povišenim prijeoperacijskim razinama CEA rizik od recidiva
bio je 5,26 puta veći u usporedbi s onim u bolesnika s normalnim razinama CEA (p=0,028). Značajna slabo pozitivna korelacija (rs=0,297) utvrđena je između povišene razine CEA i recidiva. Visoko značajna (p=0,002) umjereno pozitivna korelacija zabilježena je u bolesnika mlađih od 50 godina te umjereno pozitivna korelacija granične značajnosti kod muškaraca (rs=0,324, p=0,058). Utvrđena je osjetljivost od 94,4% i specifičnost od 32,4% u predviđanju recidiva. Dakle, povišena prijeopearcijska razina CEA pokazala je značajnu slabo pozitivnu korelaciju s recidivima, dok je normalna prijeoperacijska razina CEA umjereno snizila vjerojatnost recidiva.
Kasni nastanak recidivirajuće intrakranijske aneurizmatske tvorbe nakon mikrokirurškog liječenja je neuobičajen. Iako točna etiologija ostaje nepoznata, recidiv aneurizme može nastati u kirurških ...bolesnika s velikim i višekratnim aneurizmama, arterijskom hipertenzijom, neaterosklerotičkom cerebrovaskularnom arteriopatijom, kao i onih s obiteljskom anamnezom u povijesti bolesti. Recidivirajuća se aneurizma može očitovati tijekom dužeg razdoblja, u rasponu od nekoliko mjeseci do nekoliko godina nakon inicijalnog liječenja. Ipak, kasni nastanak aneurizme u vremenu dužem od 20 godina prilično je rijedak. U ovom radu prikazujemo slučaj 70-godišnje bolesnice s recidivirajućom aneurizmom srednje moždane arterije nastalom 30 godina nakon uspješnog mikrokirurškog liječenja. Također donosimo kratak pregled relevantne literature koja govori o etiologiji i patofiziologiji nastanka recidivirajuće aneurizme, kao i o različitim raspoloživim mogućnostima liječenja. Zaključujemo kako uvijek treba voditi računa o mogućnosti nastanka recidivirajuće intrakranijske aneurizme neovisno o načinu liječenja i vremenu proteklom od prvobitnog kirurškog zahvata. U ovakvom se slučaju preporuča multidisciplinarni pristup primjenom metode endovaskularnog preusmjerenog protoka kao najprimjerenije suvremene tehnike u odabranih bolesnika.
PDF
