Nedavna istraživanja u Europi pokazuju da prosječno 18% ljudi vjeruje u reinkarnaciju. Reinkarnacija je vjerovanje da se duša nakon smrti uvijek iznova utjelovljuje, da postoji mnogostrukost života, ...univerzalni retribucijski zakon karme, te princip koji zadržava individualni identitet u sukcesivnim reinkarnacijama. Reinkarnacija se najprije pojavila u hinduizmu i budizmu, kasnije kod Egipćana, Grka i Rimljana, te u gnosticizmu. Raširili su je suvremeni pokreti spiritizma, antropozofije, teozofije i New agea.
Crkva ispovijeda vjeru u uskrsnuće mrtvih i život vječni. Bog će svakog čovjeka osobno uskrsnuti, ali će i čitav svijet doživjeti preobrazbu u novom nebu i novoj zemlji. Čovjek uskrišava s tijelom, dušom i duhom. Radikalne su razlike između reinkarnacije i uskrsnuća na području antropologije, kozmologije i teologije. Reinkarnacija se javlja u doba krize bitka i smisla života. No, ona je regresija, a ne progres. Od Crkve se traži da agresivnije propovijeda posljednje stvari čovjeka, kada će biti uspostavljena pravda i bezgranični razvoj ljudske osobe.
U situaciji kada izgleda da su rezerve smisla gotovo iscrpljene, povijesni su zadaci katoličke eshatologije probuditi nadu u budućnost, vratiti povjerenje u smisao osobne i zajedničke povijesti. U ...tom smislu katolička eshatologija prvotno znači govor o budućnosti kao Božjem dolasku i događaju u Isusu Kristu koji čovjeku i povijesti daje svoju istinu; ona zapravo nije drugo nego govor o Bogu koji je u Kristu eshaton, odnosno, budućnost i smisao svega što postoji.
Budući da uskrsnuće mrtvih utemeljeno na Kristovom uskrsnuću spada u središnji sadržaj kršćanske nade, u članku se posebna pozornost pridaje novijim raspravama o značenju tijela u uskrsnuću, te vezi između smrti i uskrsnuća. Narav i sadržaj kršćanske nade nastoje se suočiti i što jasnije odrediti prema ideji reinkarnacije koja danas plijeni pozornost i brojnih kršćana. Kako je kriza budućnosti koja obilježava razdoblje postmoderne usko povezana s krizom istine o čovjeku, ističe se potreba da eshatološka promišljanja budu zasnovana na teološkoj antropologiji koja u Isusu Kristu, Novom Adamu nalazi svoje središte. U današnjoj međureligijskoj perspektivi na osobit način pokazuje se prikladnim govor o čovjeku slici Božjoj jer se tim pojmom, prema izvornom biblijskom značenju, čovjek definira kao biće u bliskom i prijateljskom odnosu s Bogom. Po takvom shvaćanju jedinstvo i prijateljstvo s Bogom spadaju u samu bit čovjeka; drugim riječima, čovjek je onim određen, što slikovito nazivamo nebom.
