Ostaci rimskog Burnuma nalaze se na obali rijeke Krke, unutar istoimenog Nacionalnog parka. Prva sustavna arheološka istraživanja u Burnumu vršio je Austrijski arheološki institut iz Beča: 1912. i ...1913. godine te opet 1973. i 1974. godine kada su započela i istraživanja vodovoda za Burnum pod vodstvom Arheološkog muzeja u Zadru. Godine 2003. započela su istraživanja amfiteatra koja provole Sveučilište u Zadru i Gradski muzej u Drnišu. Između 2005. i 2007. godine u Burnumu su provedene i tri istraživačke kampanje Laboratorija za istraživanje arheoloških struktura Odjela za arheologiju Sveučilišta u Bolonji prilikom kojih su se koristile neinvazivne metode. temeljem tih istraživanja, članak donosi opću sliku povijesno-urbanističkog razvoj Burnuma u širem kontekstu povijesti rimske provincije Dalmacije.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Much of the territory of today's Serbia became part of the Roman Empire in
the first century AD. Roman provincial system was brought ...to this area a
different kind of organization of settlements in accordance to the needs of
the new administration. The Roman province of Upper Moesia, offered not just
mineral resources, which are mentioned in ancient sources, but also the
conditions for the development of agriculture. Establishment of the Roman
provinces in the territory of Serbia is related with coming of military units
and increased population. From roman sources we learn that the Romans knew
about various types of soil and therefore the division performed according to
what the land will be used. Thus we find the term ager sationalis, which
applies only to fields with grains. Territory of the province of Upper Moesia
was study and also the geomorphologic characteristics of the region and the
opportunities for the production of grains, as well as the importance of
agriculture in the economic development of the province of Upper Moesia. The
biggest change in the province of Upper Moesia was made by the Roman army,
and their permanent camps rise in Singidunum (Belgrade) and Viminacium
(Kostolac), and numerous smaller fortifications across the border-limes and
interior, by the end of the first century. The Roman army had organized food
supply system. Among the foods that fall within the ordinary soldier's
rations were also the grains. Archaeological excavations of roman sites, the
analysis of tools used in farming, as well as materials that indirectly have
to do with farming, contributes to knowing of utilization of the arable land.
The expansion of arrivals administration to the central of the Roman Balkans,
determine changes incurred in the direct production of cereals in the
organization and their exploitation and distribution, as well as determining
the possible importation of cereals from neighboring provinces. The role of
the military, especially its veteran who after serving military service got a
big land property, and deserves an important place in the study of the
organization of agricultural production and the inclusion of Balkan-Pannonian
provinces of the Roman empire. In order to contribute to the knowledge
economy of the Roman province of Upper Moesia and the end of the third
century studding method combines the processing of archaeological material
from the ancient sites related to the production and storage of grain and
ancient sources involved in agriculture in the Roman Empire, and the
archaeological theoretical method. There is a significant incidence of
agrarian cults of deities in the Roman province of Upper Moesia (Liber,
Libera, Ceres, Silvan, Terra Mater, Priapus). The general conclusion is that
the population of the territory of Upper Moesia, although predominantly
rural, has been unable to produce sufficient amounts of grain for themselves
and the military. Peasant farms of Upper Moesia, probably a small and not so
densely populated province is concentrated on meeting the food needs of their
own. Province of Upper Moesia (from the end of the first through the third
century), the image of cereal is not significantly changed. Characteristic of
the end of the third century in the already divided province of Upper Moesia,
was the large number of farms and grain storage. Restoring people to the
ground, and tying for the farms, the state applies when there is no other way
to recover its economy. The relative stability and economic development in
the provinces, was distorted, probably from the time when the state and its
citizens, began to spend more than they earn. Again, most of the population
of Moesia Superior, living mainly from agriculture, and these changes
affected the least.- Veći deo teritorije današnje Srbije ušao je u sastav Rimske imperije tokom I
veka naše ere. Uključivanje u rimski provincijalni sistem doneo je ovom
prostoru drugačiji vid organizacije naselja u skladu sa potrebama nove
uprave. Rimska provincija Gornja Mezija, nudila je osim rudnog bogatstva koje
se u antičkim izvorima pominje uz njeno ime, i uslove za razvoj stočarstva i
zemljoradnje. Osnivanjem rimskih provincija na teritoriji današnje Srbije
neminovno je porastao broj stanovnika dolaskom vojnih jedinica. Iz izvora
saznajemo da su Rimljani poznavali i razne tipove zemljišta i prema tome
vršili podele u zavisnosti za šta će zemljište biti korišćeno. Tako nailazimo
na termin ager sationalis, koji se odnosi samo na terene pod žitaricama.
Istraživana je teritorija provincije Gornje Mezije sa geomorfološkim
karakteristikama te regije i mogućnostima za proizvodnju žitarica, zatim
vrste žitarica koje su mogle biti gajene, kao i značaj poljoprivredne
proizvodnje u ekonomskom razvoju provincije Gornje Mezije. Najveće promene
provinciji Gornjoj Meziji donela je rimska vojska koja je svoje stalne logore
podigla već krajem I veka u Singidunumu (Beograd) i Viminacijumu (Kostolac),
a brojna manja utvrđenja širom granice- limesa i unutrašnjosti provincije.
Rimska vojska je imala organizovani sistem snabdevanja hranom. Među namirnice
koje su spadale u redovna vojnikova sledovanja ubrajaju se i žitarice.
Arheološka istraživanja antičkih lokaliteta, analiza alata korišćenog pri
obrađivanju zemlje, kao i materijala koji posredno ima veze sa
poljoprivrednom proizvodnjom, doprinosi utvrđivanju stepena iskorišćenosti
obradivih površina i njihovog širenja dolaskom rimske uprave na centralni
Balkan, utvrđivanje promena nastalih u neposrednoj proizvodnji žitarica i u
organizaciji njihove eksploatacije i distribucije, kao i utvrđivanje mogućeg
uvoza žitarica iz susednih provincija. Uloga vojske, naročito njenih veterana
koji su nakon odslužene vojne službe dobijali zemljišni posed velika je, i
zaslužuje važno mesto u proučavanju organizacije poljoprivredne proizvodnje i
uključivanja balkansko- panonskih provincija u rimsku imperiju. Radi
doprinesa saznanju o privredi rimske provincije Gornje Mezije od I do kraja
III veka izabrani metod kombinuje obradu arheološkog materijala sa antičkih
nalazišta vezanog za proizvodnju i skladištenje žitarica i antičke izvore
koji se bave poljoprivredom u Rimskom carstvu, odnosno arheološki sa
teorijskim metodom. Značajna je rasprostranjenost kultova agrarnih božanstava
u rimskoj provinciji Gornjoj Meziji (Liber, Libera, Ceres, Silvan, Tera
Mater, Prijap). Opšti je zaključak da stanovništvo teritorije Gornje Mezije,
iako pretežno zemljoradničko, nije bilo u stanju da proizvede dovoljne
količine žitarica za sebe i vojsku. Seljačka imanja Gornje Mezije su,
verovatno bila malih dimenzija, a ne tako brojno stanovništvo provincije
skoncentrisano na podmirivanje sopstvenih potreba u hrani. Tokom čitavog
trajanja provincije Gornje Mezije (od kraja I do kraja III veka), slika
proizvodnje žitarica se nije znatnije menjala. Karakteristična pojava sa
kraja III veka na prostoru tada već podeljene provincije Gornje Mezije, su
velika poljoprivredna imanja i brojna skladišta za žitarice. Vraćanje
stanovništva na zemlju, i vezivanje za poljoprivredna imanja, država
primenjuje kada više nema načina da oporavi svoju privredu. Relativna
stabilnost, i privredni razvoj u provincijama, poremećeni su, verovatno, od
trenutka kada je država, odnosno njeni građani, počeli više da troše, nego
što zarađuju. Opet su, najbrojnije zemljoradničko stanovništvo Gornje Mezije,
te promene najmanje pogodile.- All metadata published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Među grčko-rimskim autorima koji su ostavili pisani trag o pobuni panonskih legija g. 14. najpodrobniji su Tacit i Kasije Dion. Umnogome različita, dva vrela upućuju na slična pitanja što proizlaze ...iz ove epizode. Relevantni ulomci stavljaju se u kontekst dviju monografija kojima pripadaju. Traže se moguće podudarnosti i razlike. Ispituje se što se iz njih može doznati o vojno-političkim pogledima dvojice pisaca. Pokušava se razaznati utjecaj ranije historiografije i je li mlađi autor preuzimao građu od starijeg
Rad obrađuje 10 natpisa koji potvrđuju Salonitance u vojnoj službi izvan Dalmacije u razdoblju od 1. do 5. stoljeća. Za ovu su raspravu odabrani vojnici koji su pripadali staležu običnih građana i ...koji su u vojnoj hijerarhiji najviše mogli doći do ranga centuriona. Natpisi spominju ukupno 15 vojnika salonitanskoga podrijetla koji su svoju vojnu službu obnašali u raznim provincijama. Uglavnom se radi o veteranima, dok se za samo za četvoricu vojnika može sa sigurnošću reći da su umrli za vrijeme aktivne službe. Većina spomenika koji su ovdje obrađeni su nadgrobni, među kojima prevladavaju stele. Samo jedan spomenik nije nadgrobni, a radi se o popisu otpuštenih vojnika VII. legije iz logora u Gornjoj Meziji na kojem nalazimo šestoricu Salonitanaca. Najviše je
spomenika koji se mogu datirati u 2. i 3. stoljeće, odnosno u razdoblje u kojem Dalmacija nema legijsku vojsku, pa se legionari koji se u to vrijeme nalaze u Saloni uglavnom vezuju uz dužnosti u namjesnikovu uredu na koje su bili poslani iz neke susjedne provincije. Iako je najpouzdaniji kriterij za određivanje salonitanskoga podrijetla spomen samoga grada Salone, u raspravu su ušli i oni vojnici kojima su na salonitanskom području nadgrobne spomenike podizali roditelji. Kako
je u Saloni pronađeno relativno mnogo vojnih natpisa, posebno su raspravljeni oni koji su se mogli odnositi na Salonitance, ali za koje nije bilo dovoljno dokaza da su boravili izvan Dalmacije.
Drugi dio rada o Salonitancima u vojnoj službi izvan Dalmacije donosi epigrafska svjedočanstva o pripadnicima viših društvenih staleža. Članak obrađuje 13 natpisa koji spominju Salonitance ...zabilježene kao vojnike s vrlo uspješnim karijerama. Radi se o pripadnicima senatorskoga i viteškoga staleža. Za razliku od običnih građana, oni koji su bili rođeni u viteškom i senatorskom staležu mogli su relativno brzo doći do visokoga položaja u vojsci. Iz natpisne se građe vidi da su nekim viteškim vojnim karijerama prethodile godine provedene u obnašanju uglednih municipalnih dužnosti, dok je drugima zabilježen dugotrajan slijed vojnih službi od centurionata nadalje. Kao najistaknutije osobe sa salonitanskoga područja koji su ostali zabilježeni kao veliki vojskovođe nadasve su poznati Lucije Artorije Kast te Gaj Aurelije Valerije Dioklecijan, koji je nakon uspješne vojničke službe postao carem. Ovdje obrađena epigrafska građa može se datirati od 1. do 5. stoljeća, što obuhvaća vrlo šarolik spektar ustroja vojnih jedinica i zaduženja od ranoga principata do kasne antike. Spomenici uglavnom potječu iz Dalmacije, a Salonitanci koji se na njima spominju uglavnom su zabilježeni kao zapovjednici kohorata. U obnašanju raznih zapovjedništava boravili su u mnogim provincijama diljem Carstva, od Britanije do Sjeverne Afrike te od Hispanije do Armenije.
Objavljuje se fragmentarno sačuvana nadgrobna stela Gaja Antonija Sentina (Gaius Antonius Sentinus), veterana 14. legije (legio XIV Gemina Martia Victrix), nađena 2009. u Kvirinovoj ulici u Sisku, u ...sjevernome dijelu Siscije unutar gradskih zidina. Razmatraju se epigrafsko-prozopografski i strukturalno-ikonografski aspekti spomenika kao temelj za njegovo datiranje u razdoblje od zadnje trećine 1. stoljeća do ranoga 2. stoljeća. Usprkos fragmentarnosti, reljefni prikaz može se rekonstruirati kao motiv pokojnika u poluležećemu položaju na ležaljci (klinē) i jednoga sluge koji stoji okrenut prema pokojniku. Ispred ležaljke postavljen je tronožac na kojemu je kantar, a sa svake njegove strane na podu je po jedna velika posuda; s lijeve vrč, a s desne boca. Opisana ikonografija svojstvena je vojničkim stelama u Germaniji koje su izrađivale radionice u vojnim logorima Mogontijaku (Mainz) i Koloniji Agripini (Köln) u flavijevskom i trajanskom razdoblju. Raspravlja se i o važnosti tog nalaza u kontekstu vojne povijesti rimske Siscije, osobito s obzirom na njezinu siromašnu epigrafsku baštinu povezanu s ranom prisutnošću vojske na području grada. Stela Gaja Antonija Sentina dodatno govori u prilog još uvijek arheološki nedokazanoj pretpostavci o prisutnosti vojnika 14. legije u Sisciji potkraj 1. stoljeća.
U članku se donose nova razmišljanja o Klisu i njegovoj okolici tijekom ranih stoljeća Rimskoga Carstva. Temeljem sačuvanih natpisa pokušava se naglasiti vojna i strateška komponenta Klisa. ...Pretpostavlja se i postojanje beneficijarske postaje u Klisu. Drugi dio članka bavi se funkcijom lokaliteta Gradina kod Uvodića u Klis-Kosi.
Objavljuje se fragmentirana stela aktivnog vojnika koji je u Osmoj dobrovoljačkoj kohorti odslužio tri godine. Njegov kognomen Philetianus do sada nije potvrđen na natpisima iz rimske provincije ...Dalmacije, a gentilicij Adennius nije uopće poznat u Rimskom Carstvu. Zahvaljujući natpisu broj aktivnih vojnika ove jedinice u Saloni povećan je na 14. Spomenik je pronađen na Kapljuču, u dijelu Sjeverne salonitanske nekropole gdje su već potvrđeni ukopi pripadnika legijskih i augzilijarnih vojnih jedinica.
U članku autor donosi podatke o jednoj dosad neobjavljenoj rimskoj vojničkoj diplomi. Taj rijetki epigrafski spomenik pravnoga karaktera otkriven je slučajno, i to na “Popinome brdu“ u središtu ...Sotina, dominantnom položaju uz desnu obalu Dunava, gdje pretpostavlja da je bio smješten rimski kastrum pod imenom Cornacum. Iako je diploma necjelovito očuvana, autor je uspio gotovo u cijelosti restituirati njezin sadržaj. Izdana je 157., i to za bivšega pješaka Valerija Frontona, podrijetlom iz Anazarba u Kilikiji. Među inim, konstitucija spominje 5 ala i 13 kohorti, augzilijarne postrojbe koje su tada bile na službi u Donjoj Panoniji. Osim njezinoga namjesnika, u diplomi su navedena i dvojica dosad nepoznatih konzula.
