Figuralna i dekorativna skulptura romaničkog stila u Dubrovniku je bila vrlo bogata, ali je preživjela samo u ostacima ostataka, jer je grad 1667. godine doživio katastrofalni potres. Tada je do ...temelja porušena i monumentalna katedrala S. Mariae Maioris koju su u povijesti smatrali „la piu bella in Illyrico“ ponajviše zbog originalne njezine plastičke raskoši. Arheološkim iskopavanjem na položaju nove barokne katedrale, posvećene 1713. godine, otkriveno je par tisuća vrlo kvalitetnih fragmenata različitih oblika i sadržaja. Njihova analiza je omogućila potvrditi inače iz arhiva već poznate guste veze glavnoga grada južne Dalmacije s umjetničkim centrima u Apuliji. U ovoj studiji se iznose mahom nova viđenja rezultata te komunikacije i proširuju dosadašnje spoznaje u važnim pitanjima oko datacija i atribucija pa i rekonstrukcija djela iz Ducenta.Najprije se raspravlja zapis o radu Eustasiusa iz Trania kao protomagistera dubrovačke katedrale iz 1199. godine radi čega je došao u Dubrovnik. Po tome se dokumentu njegovoj ruci tu odavno pripisalo par narativnih, vrlo oštećenih reljefa, koji repliciraju motive i oblike portala katedrale u Traniju. Kako se tom portalu nije znao autor, a u dotičnom ugovoru se Eustasiusa navodi kao sina „Belnardi, protomagistri civitati Trani“ njih se dvojicu proglasilo utemeljiteljima tamošnje katedrale S. Nicolo Pellegrino, zaslužnima za gradnju i oblikovanje još nekih crkava u Terre di Bari. Opravdano se na njihovim skulpturama prepoznao utjecaj iz južne i srednje Francuske, kojim odišu i dubrovački reljefi. Međutim se njih sada dopunilo s likom Krista suca posljednjeg suda pripadajućeg luneti portala kakve u Apuliji nema, pa se ona tumači ugledanjem dubrovačke crkve na ikonografiju mnogih hodočasničkih među koje je povijesno dokazano spadala. Ujedno se u morfologiji svih reljefa dokazuje kvaliteta nešto slabija od iskazane na portalu u Traniju, te razdvaja djela oca i sina uz pretpostavku da je Bolnardus bio nositelj, a Eustasius sljedbenik stila francuskih karakteristika fiksiranih u Palestini. Također se predlaže kronološka retrospektiva: 1187. pad Jeruzalema i povlačenje zapadnjačkih kipara s križarima, oko 1190. izvedba portala u Traniu kao njihovoj stanici, i to pod vodstvom Boltraniusa od kojeg se 1199. odvojio Eustasius preuzevši zadatke u Dubrovniku. Prema karakteristikama više ostale arhitektonske plastike cijeni ga se zaslužnim za podizanje katedrale po ukusu iz Apulije koji je i lokalnim naručiteljima bio ideal zbog permanentnih trgovačkih veza a i pripadnosti istom kulturnom ambijentu. Njega je definirala simbioza tradicija iz Bizanta i romaničkih struja nošenih od Normana temeljem činjenice da su Terre di Bari i Dubrovnik usporedno, makar ritmički nejednako priznavali vrhovnu vlast tih političkih sila.Autohtone crte romaničkog kiparstva u Dubrovniku iz druge četvrtine 13. stoljeća otkrivaju se na manjem broju djela, koji su ostavili odjeka u urešavanju javnih građevina iz gotičko-renesansnog doba. Svakako je izvor te difuzije bio u dekoraciji katedrale koju se gleda u svjetlu doticaja s jačom aktivnošću iz južne Italije, odakle je preuzimana ne samo tipologija nego i morfologija. Na toj je liniji morala nastati i oprema enterijera katedrale s naglaskom na pulpitu, arhivski spomenutom 1262. god. a arheološki mu je utvrđena dvanaesterostrana forma na stupovima. Skupa s ciborijem glavnog oltara hvalili su ga lokalni kroničari i strani putopisci tijekom 15. stoljeća, kao i prvi crkveni vizitatori od sredine seicenta. Po svemu sudeći oni su pripadali lancu tipiziranih apulsko-dalmatinskih ciborija i pulpita kakvi su sačuvani u katedralama Trogira i Splita a i u mnogim crkvama apeninskog juga, te se plediralo za jeruzalemsko podrijetlo. Ovdje se primat daje ciboriju rimske crkve S. Lorenzo fuori le mura iz 1148. g. a naročito ističe naturalistička obrada jednog kapitela poligonalnog presjeka nađenog u dubrovačkoj katedrali. Smatrajući sa sigurnošću da je bio dio pulpita, predlaže ga se cijeniti stilski inicijalnim za seriju ažuriranih kapitela s obje strane Jadrana, a također otvara mogućnost didira s manirom kipara Pietra di Facitolo u Bisceglie. Naglašava se, međutim, superiorna izvedba lika orla s pulpita i za njegova autora predlaže inače ničim potvrđenog Pasqua di Pietro, koji je zaposlen kao protomagister katedrale od 1255. do 1282. bio stekao veliki ugled. Za zasluge mu je dodijeljen civitet i imetak te se s vlastitim sinom u dokumentima bilježio „de Ragusio“. Sasvim hipotetički se pretpostavlja da je Pasqua bio sin Pietra di Facitolo i s time završava mrežu praćenja kiparskog razvoja apulske romanike na tlu Dubrovnika i šire Dalmacije.Na kraju se propituje jedino poznato djelo Simeonusa Ragusinusa, koji se kao „incola tranensis“ potpisao na portalu crkve S. Andrea odnosno S. Salvatore u Barletti. U hibridnom izrazu tog eklektičara mršave darovitosti koji znanja skuplja s raznih strana, razabire se ikonografske motive možda preuzete sa skrhanog portala Eustasiusa ili druga dva na katedrali S. Mariae maioris. U cjelini studije mjestimice su promaknute slutnje prijašnjih autora o pojedinim pitanjima, neke i otklonjene ili preusmjerene, ali se ističe da argumenata nema mnogo jer je stalno riječ o vrlo rastrganoj građi. Primarni cilj mi je bio upozoriti na nove nalaze i time proširiti horizonte uvida u problematiku. U tom smislu ovaj tekst predstavlja doradu kraćeg referata iznesenoga 2014. godine na međunarodnom simpoziju „Majstor Buvina i njegovo doba“ u Splitu, koji će se objaviti na stranom jeziku. Dosta proširen s komentarima i opskrbljen s temeljitijim instrumentarijem u većem broju bilješki nadam se da će biti lakše dokučiv hrvatskim istraživačima sličnih tema i doprinijeti pri stvaranju sinteza o umjetnosti srednjeg vijeka u prostornom okruženju Jadrana.
Arheološka istraživanja crkve Uznesenja Blažene Djevice Marije provedena su radi potreba njene potpune obnove. Tim povodom istražen je i prostor njene sakristije na kojem su utvrđena 53 groba. Riječ ...je o prostorno zaokruženoj cjelini na kojoj je jasno utvrdiv stratigrafski slijed omogućio analizu kronoloških odnosa i njihovu vezu s pojedinim obilježjima istraženih grobnih cjelina. Ponajprije je riječ orijentaciji grobova i položaju ruku pokojnika, zatim prisutnosti čavala, kamenih obloga ili tek ponekog kamena uz pokojnika. Na tim je temeljima, te uz analizu prisutnog pokretnog arheološkog materijala, omogućeno definiranje četiri faze ukopavanja grobova. Usporedbom s rezultatima provedenih radiokarbonskih analiza na uzorcima kostiju pokojnika iz odabranih grobova, pobliže je definiran raspon trajanja pojedinih faza ukopavanja. Podaci dobiveni tim postupkom stavljeni su u širi povijesni kontekst što je omogućilo razmatranje odnosa pojedinih faza ukopavanja prema određenim graditeljskim fazama utvrđenima na nalazištu i specifičnim povijesnim okolnostima u kojima su se te aktivnosti odvijale.
The archaeological excavation of the Church of the Assumption of the Blessed Virgin Mary was prompted by the need for the complete restoration of the church. On that occasion, the area of the sacristy with 53 graves was excavated as well. This area is spatially separated from the rest of the church and has a readily identifiable stratigraphic sequence that enabled the analysis of chronological relationships and their connection to certain characteristics of excavated grave units. Primarily, those characteristics are the orientation of graves, the arm positions of the deceased individuals, the presence of nails, stone linings, or several stones next to the deceased individual. That, alongside the analysis of the discovered archaeological artefacts, enabled the determination of four burial phases. By comparison to the results of the radiocarbon dating conducted on samples of the deceased individuals’ bones the duration of certain burial phases was ascertained. The data acquired this way was put in a wider chronological context, which enabled considerations on the relationships of burial phases in relation to construction phases ascertained at the site and specific historical circumstances in which those activities took place.
Samostan benediktinki sv. Andrije na Rabu, osnovan u 11./12. stoljeću, jedini je aktivni samostan od nekadašnjih pet velikih benediktinskih opatija na tom otoku. Formiran između ranoromaničke crkve i ...gradskih zidina, odlikuje se složenom građevnom poviješću koja je sve donedavno bila prikrivena radikalnom obnovom sklopa u 19./20. stoljeću. Konzervatorsko-restauratorska istraživanja omogućila su rekonstrukciju pojedinih etapa gradnje koje samostan čine važnim u kontekstu samostanske srednjovjekovne i renesansne arhitekture na otoku Rabu, ali i šire u Dalmaciji.
The Benedictine Monastery of St Andrew in Rab was founded in the 11th and 20th /12th century on a site between the early Romanesque church and the city walls. Of the five big Benedictine abbeys that existed on the island, it is the only one that has survived and is still active. Its rich building history was until recently obscured by radical restoration in the 19th century. Conservation and restoration researches made possible the reconstruction of individual building phases. The monastery ranks among the most significant buildings of medieval and Renaissance architecture both on the island of Rab and in the wider region.
Članak okuplja do sada poznate likovne i pisane izvore o krstionici dubrovačke romaničke katedrale, kojima se pridužuju neki novi – prvenstveno dokumentacija o njenome rušenju iz ranih 1830-ih ...godina, te na temelju njihove usporedne analize dopunjava dosadašnje znanje o njenome izgledu (posebice artikulacija interijera zgrade krstionice s plitkom, segmentnom, kupolom s rebrima). Predlaže se povezivanje dubrovačke krstionice ne samo s formalnim uzorima iz biskupskih središta Padske nizine (Parma), već i s općenitijim konceptom rituala uskršnjeg krštenja, razvijenog u talijanskim srednjovjekovnim komunama. Usporedbom izvora također se uspostavlja kronologija promjene funkcije građevine, od prvotnog naglaska na zvonik, preko posvjedočene krstioničke funkcije krajem XIV i početkom XV stoljeća, do preostale funkcije crkve za svakodnevno bogoslužje, nakon prenošenja obreda krštenja u samu katedralu.
U članku su predstavljeni rezultati istraživanja groblja i crkve Sv. Stjepana u Pustijerni u Dubrovniku, provedenog 2011. i 2012. godine, koje je obuhvatilo cijelo područje unutar crkve te segment ...groblja koje ju je okruživalo. Istraživanjem je raščlanjeno nekoliko razvojnih faza crkve od kojih su predromanička i romanička najvažnije. Utvrđeno je da je svaka od njih imala svoje pridruženo groblje. Crkva je također bila u upotrebi u gotičkom, renesansnom i baroknom periodu. Ukupno su defi nirane 34 grobne cjeline različitog tipa, a unutar cjelina i uz njih nađeni su raznovrsni nalazi. Cjelokupni inventar nalaza datira od antike do novog vijeka. Crkva je napuštena nakon što se urušila u Velikom potresu 1667. godine, no ruševine crkve i poslije su bile korištene za različite svrhe. Radiokarbonsko datiranje kosturnih ostataka dalo je rezultate od početka 9. do kraja 13. stoljeća, a grobni prilozi i nalazi svjedoče i o novovjekovnom periodu. Grobovi su različitih tipova, a nekoliko grobova sadržavalo je nalaze koji su omogućili njihovu užu determinaciju. Antropološkom analizom obuhvaćen je dio pronađenih osteoloških ostataka iz relativno očuvanih grobnih cjelina, čime su utvrđeni ostaci 83 osobe, od čega 41 odrasle i 42 djece. Pregledom kosturnih ostataka evidentirane su i patološke promjene nastale za vrijeme njihova života.
Autor raspravlja o fenomenu ranokršćanskih i srednjovjekovnih trikonhosa na istočnoj obali Jadrana, pretežno u Dalmaciji. Prema formi, funkciji i vremenu nastanka razvrstava ih u pet skupina. Prvu ...tvore relativno rane, malene cellae trichorae koje prvotno bijahu funerarne memorije na privatnome posjedu. Nastale su, čini se, pretežno do sredine 5. stoljeća. Drugu tvore nešto složeniji triconchosi koji za razliku od prethodnih cela imaju ispred svetišta dugi naos. Nalaze se na području antičke Dalmacije po čemu ih autor i naziva dalmatinskim trikonhosima. Oni sadržajem i množinom predstavljaju problemsko težište članka koji je po njima i naslovljen. Nastali su uglavnom poslije sredine 5. ili početkom 6. stoljeća. Treću skupinu tvore oni primjeri iz prve i druge grupe koji su od prvotne memorije naknadno postali trikonhosi kao kompleksne bazilike. Poput ostalih tipova prvotnih memorija koje su naknadno preuređene u kongregacijske crkve i oni su prepravljeni uglavnom poslije sredine 6. stoljeća. Četvrtu skupinu tvore predromanički trikonhosi, morfološki vrlo zanimljiva skupina centralnih građevina, ali i dviju longitudinalnih, koje su nastale pretežno tijekom 9. stoljeća, međutim s primjerima već u 8. stoljeću (rotonda Sv. Trojstva u Zadru), te još u 10. stoljeću (rotonda u Ošlju). Konačno, petu skupinu tvore romanički trolisti nastali pretežno u 12. stoljeću.
Osnutak izvorno benediktinskog samostanskog kompleksa sv. Jakova u Opatiji, zahvaljujući novopronađenim zazidanim romaničkim otvorima prozora na zidu crkve, prebačen je u 11. ili 12. stoljeće. ...Nadalje se u tekstu obrađuju kasnogotički i kasnobarokni stilski slojevi crkve, u bitnim dijelovima uništeni proširenjima izvedenim od 1940. do 1942. godine. Urbanizacija koja je na prostoru liburnijskih srednjovjekovnih komuna započela u 11. i trajala do 16. stoljeća, bila je praćena i gradnjom sakralnih objekata na način siromašnih redovničkih, tj. pučkih crkvica ruralnih područja, u kojima su stilski zahtjevi novog vremena implementirani tek simbolički, gotovo uvijek u gabaritima izvornog zdanja ili njegovog tek nešto malo povećanog korpusa. U tu, širu sliku uklapa se i romanička, kasnogotička i kasnobarokna graditeljska prošlost crkve i samostana sv. Jakova.
Romanička katedrala u Dubrovniku nalazila se na mjestu starije bizantske crkve. Stradala je u potresu 1667. godine. Potom je nad ostacima romaničke izgrađena barokna bazilika. O prostornim prikazima ...one romaničke na slikama i reljefima Grada nastalima prije “Velike trešnje” pisala je M. Rajković već 1949. godine, a o prikazima Dubrovnika općenito u slikarstvu, gdje je vidljiva i katedrala u vremenima prije katastrofalnog potresa, pisala je V. Gjukić-Bender 1999. godine. Međutim, stvarne ostatke te bazilike otkrio je tek J. Stošić osamdesetih godina 20. stoljeća. Tada je stečena vjerodostojna spoznaja plana bazilike te raspored njenih konstruktivnih i arhitektonskih elemanata na razini tlocrta.
Autor ovog rada prožima podatke iz stvarnih ostataka katedrale s onima na njenim prikazima u povijesti nastalim prije “Velike trešnje”. Pozornost poklanja bazilici zabilježenoj na crtežu Dubrovnika iz 1486. godine Konrada von Grünemberga iz Konstanza, dokumentu koji nije bio poznat sredinom prošloga stoljeća, a u velikoj mjeri potvrđuje izgled katedrale zabilježene na nešto starijem modelu Grada u ruci lika sv. Vlaha na srebrenom reljefu “parca” iz sredine 15. stoljeća. Važni su i opisi katedrale: onaj iz 1440. godine Lukanca Filipa de Diversisa, te onaj iz 1494. godine Milanca Pietra Casole, a uz njih svakako i prikaz crkve na modelu Grada u ruci sv. Vlaha na slici s njegovim likom, djelu slikara Lovre Dobričevića iz druge polovine 15. stoljeća, zatim začelje katedrale prikazano na sličnom modelu u rukama “parca” na triptihu slikara Nikole Božidarevića, djelu nastalom oko 1500. godine, te bočni zid i začelje naslikano na modelu Grada u rukama sv. Vlaha na triptihu s Lapada slikara Pietra di Giovannia.
Provider: - Institution: - Data provided by Europeana Collections- Povabilo na prdstavitev knjige dr. Ivana Stoparja z naslovom “Arhitektura predromanike in romanike v Slovenije”. - All metadata ...published by Europeana are available free of restriction under the Creative Commons CC0 1.0 Universal Public Domain Dedication. However, Europeana requests that you actively acknowledge and give attribution to all metadata sources including Europeana
Autor obrađuje segment romaničkog sloja Moćnika dubrovačke katedrale, temeljeći svoj rad na istraživanju dubrovačkoga katedralnog Moćnika kao središnjega kulturnog toposa, gdje je Dubrovnik ...tijekom stoljeća razvijao kult svetačkih moći. Posebna pozornost posvećena je trima moćnicima s romaničkim figuralnim prikazima: moćniku stopala sv. Jakova (CLXXIII), moćniku noge sv. Bartula (XIX) i moćniku noge nepoznatog sveca (CXXV), možda sv. Jakova. Kod moćnika stopala sv. Jakova (CLXXIII) autor primjećuje kako se radi o umjetnini romaničke stilizacije bliske južnofrancuskim izvorima u skulpturi i minijaturi koja je zamjetna i u južnotalijanskim područjima, gdje su benediktinci širili romanički stil. Nepoznati dubrovački majstor iz 13. stoljeća na moćniku noge sv. Bartula (XIX) iskucao je svečev lik, čiji likovni predložak po grafizmu treba tražiti ponajviše unutar minijatura iz liturgijskih knjiga koje su najčešće kolale s jedne na drugu jadransku obalu, prenoseći ukus akvitanske skulpture te francuskih i engleskih minijatura 11. i 12. stoljeća. Na moćniku noge nepoznatog sveca (CXXV) iskucan je reljef sveca i to je jedini sačuvani kovinski reljef kasnoromaničkog razdoblja, koji bi aludirao na nestale kovinske oltarne pale iz starijeg razdoblja. Kao likovnu paralelu dubrovačkom primjerku treba uzeti u obzir noviji sloj iznimno loše restaurirane srebrne pozlaćene pale iz katedrale u Caorleu, koja se datira dosta široko, od 13. do 14. st., i ophodno raspelo dei Battuti nepoznatoga mletačkog zlatara, iz 13./14. stoljeća, iz tršćanskog Museo Diocesano. Razmatrani moćnici ukazuju na složenost likovnih utjecaja na dubrovačko romaničko zlatarstvo u rasponu od 12. do kraja 13. stoljeća.
PDF
