Napadaji posteriornog korteksa imaju složemu semiologiju koja je osobito izazovna u pedijatrijskoj populaciji. Upravo
zato primjena kliničke prezentacije u lokalizaciji iktalnog ishodišta nije ...dovoljno u djece, čime je ova vrsta epilepsije slabo
prepoznata. S obzirom na to da je većina iktalnih simptoma subjektivna i može biti skrivena simptomima susjednih korteksa,
primarno temporalnim i centralnim, važno je ne preskočiti ovaj važan izvor farmakorezistentnih epilepsija. Uz semiologiju,
parijetalni je režanj kao dio velike sinaptičke mreže veliki imitator i često stvara netočnu lokalizaciju na elektroencefalogramu
(EEG) zbog velike distribucije interiktalnih izbijanja i neinformativnih iktalnih zapisa. Korištenje direktnih kortikalnih zapisa
u definiciji epileptogene zone je korisno u nekim slučajevima, no čak i vrlo iskusni epileptolozi mogu pogrešno protumačiti
neke značajke s ishodom iz drugih izvora, osobito frontalnog režnja. Operacije epilepsije posteriornog kvadranta su
vrlo rijetke i prilično neuspješne, osobito u ne-lezionalnim epilepsijama zbog osebujnih mehanizama povezanosti, zavaravajuće
semiologije i ne-lokalizirajućeg EEG zapisa moguće zbog nedovoljne sinkroniziranosti parijetalnog korteksa. Primjena
navedenog na pedijatrijsku dob čini epilepsije ovog dijela korteksa možda najvećim izazovom za pedijatrijske epileptologe.
Latinski prijevod Celija Aurelijana De morbis acutis et chronicis, grčkoga originala Sorana iz Efeza, djelo je posvećeno internoj medicini. Unatoč tome ono obuhvaća pojedine opservacije o očnoj ...patologiji, koje otkrivaju razinu tadašnjega znanja o očima i njihovoj uporabi kao elemenata patološke semiologije.
L’omniprésence de l’affichage publicitaire confère à la langue un caractère intrinsèquement social, nonobstant le message linguistique lui-même. Son influence sur la société se construit à travers ...une double utilisation du langage ; conçu d'une part comme un système traditionnel de signes, et d'autre part comme un ensemble de co(n)textes. Notre approche sémio-linguistique s'occupe de l'intentionnel et de la subjectivité dont dispose le signe totalisant qu’est l’affiche publicitaire. L’objet de l’analyse étant les campagnes dites sociales, notre étude situe les discours dans leurs sémiosphères respectives. Enfin, le sujet ainsi présenté étant aussi vaste, nos intérêts se limitent à un seul aspect du processus de communication : le récepteur. Ce dernier s’avère hétérogène, puisqu’il il ne s’agit jamais d’une seule personne. La virtualité qui en relève nous conduit, d’un côté, à ne plus parler du récepteur, mais du simulacre de récepteur ; et de l’autre, à reconsidérer les notions de signification et de sens. La question englobant tous les concepts évoqués est : qu’en est-il de l’interprétant et de l’interprétation ? C’est en ces deux notions que le contexte et le récepteur se croisent. Or, toute interprétation d’une affiche publicitaire est acceptable du côté de la réception des messages, à condition qu’elle relève à la fois de la dénotation, du contexte et de l’expérience personnelle. S’agissant de simulacres d’émetteur et de récepteur, il nous est impossible de fermer le cercle de sémiose en retrouvant le même interprétant des deux côtés. Néanmoins, pour que l’interprétation soit acceptable, il convient simplement de clore ledit cercle.
Omnipresence of promotional posters contributes to the incontestably social linguistic character conceived in the mere linguistic message. His impact on the society starts with double use of language: language as a part of traditional system of signs, and language as an unity of co(n)texts. Furthermore, this semio-linguistic approach deals with intentionality and subjectivity without which the sign «totalisant» - the poster – cannot exist. As the objects of the analysis are so-called social campaigns, our research considers the context lacto sensu and thereby situates the discourses in theirs semio-spheres. A subject as complex as this one has to be limited. In our case, the analysis of the communication process is relevant to the addressee. He is by definition heterogeneous, for he never represents one person only. Potentiality which is the consequence of such a concept force us, on the one hand, not to discuss the addressee, but the his simulacra; and, on the other, to reconsider the notions of meaning and sense. The final question embraces all the concepts mentioned earlier: what about the interpretant and the interpretation? These two notions imply context and addressee. In other words, every interpretation of any promotional poster is acceptable for the addressee, if, and only if the interpretation relies on the denotation, context and personal experience at the same time. As the actors are simulacra of addresser and of addressee, it is no more possible to close the semiosis circle by finding exclusively the same interpretant at both ends of the communication process. For the interpretation to be succeeded, it is enough to close it with any interpreter at all.
Sveprisutnost reklamnoga plakata pridonosi jezičnome neosporivo nasilnom karakteru začetom već u samoj jezičnoj poruci. Njegov utjecaj na društvo počiva na dvostrukom korištenju jezika; jeziku kao dijelu tradicionalnoga sustava znakova i kao cjelini vizualnog objekta. Disertacija analizira plakat semiološkim i donekle sociološkim pristupom, kako bi pokazala da marketing koristi znak kao sredstvo društvene manipulacije. Nadalje, bavi se semiološkim teorijama analizirajući intencionalnost i subjektivnost kanalizirane kroz jezik. Promatrajući značenje i smisao plakata, disertacija razrađuje treći stupanj uspješne interpretacije: osobno značenje u kojem se svijet znakova razdvaja od realnosti te vrijednosti medija ostaju izražene distorzijom koja daje efekt iznenađenja. Uspjeh procesa semioze je definiran tako uzimajući u obzir i pošiljatelja i primatelja poruke: ako ne možemo odrediti interpretanta, semioza ne postoji. Ipak, ako je zaista potrebno zatvoriti komunikacijski krug, kako onda tretirati igre riječima ili krive interpretacije koje po definiciji podrazumijevaju interpretanta i to onoga koji nam je nepoznat? Ovaj nas je predmet doveo do kraja istraživanja u kojemu supostoje nesigurnost prave emisije i recepcije poruke: odnosno, do jezične manipulacije. Cilj disertacije je pokazati da je, sa strane primatelja poruke, svaka moguća interpretacija reklamnoga plakata prihvatljiva.
Nakon osvrta na začetničke semiotičke i kulturalnostudijske pristupe oglašavanju,
autorica se usredotočuje na, u njima, uglavnom neprepoznato i/ili
nepriznato područje istraživanja: proizvodnju ...reklama. Na temelju nekoliko
nestrukturiranih razgovora s djelatnicima kreativnih odjela marketinških
agencija analizira koncepcije djetinjstva artikulirane u procesu proizvodnje.
Osobito i ambivalentno mjesto koje djetinjstvo zauzima u procesu proizvodnji
reklama razaznaje na razini iskaza i praksi autora reklama s jedne strane te u
profesionalnoj i zakonskoj regulaciji oglašavanja s druge strane.
Već duže vrijeme stare hijerarhije sustava kulturalnih razlika (suprotnosti visoko/nisko, elitno/populističko, originalno/serijsko,
čisto/primijenjeno) više ne strukturiraju rasprave o suvremenoj ...kulturi. Priznavanje tog novog stanja nije izraz „otupljivanja kritičke kulture“ (H. Foster); ono je i osvješćivanje odnosa prema potrošačkoj kulturi koja se više ne shvaća kao objekt prezira nego kao „izvor statusa“. Jedna od središnjih tema suvremene masovne kulture utemeljene na potrošačkom „predmetu žudnje“ fokusira semiološki koncept njegove prirode. Ono što neki predmet čini „poželjnim“ - izvanjsko mu je, dakle nije njegova unutrašnja funkcionalnost i utilitarnost, nego ono što funkcionira u masovnoj kulturi kao brand, kao fi kcionalni semiološki tekst identiteta, označiteljski neovisno u korištenju komunikacionih kanala, efekata, klišeja, žanrova i kodova masovne kulture. Time su se oblikovanje predmeta (dizajn) i „brandiranje“ kao konstrukcija identiteta predmeta sudbinski povezali u procesima globalizacije i komercijalizacije kulture. Kao primjer propitivanja ovih procesa s nezavisnog autorskog stajališta u članku se uzima paradigmatski slučaj konstrukcije identiteta branda ONO modnog dizajnera Tonči Vladislavića. Semantički konstruiran kao metabrand na tragu postkonceptualističke označiteljske prakse, on je kao „žig“doslovno i realiziran, dakle zaštićen/registriran, te, poput virusa, dalje razvijan kao nov samorefl eksivni semiotički glosarij koji promišlja ili parafrazira različite (binarne) kulturalne modele života (tradicionalno/suvremeno, nekad/sad, radno/modno, muško/žensko, manufakturno/visokotehnološko, unikatno/serijsko).
U tekstu se analiziraju principi građenja popularnog mita. Popularni mit sagledan je kao rezultat popularne proizvodnje koja eksploatira materiju metajezika kao drugostupanjskog semiološkog sustava. ...Za razliku od Barthesovog koncepta mitifikacije samog mita, ili popularnog korištenja mita u duhu Fiskeovog razumijevanja snaga popularnog, popularni mit svoj izraz pronalazi u slobodnom korištenju potencijala metajezika. Popularni mit preuzima mehanizme metajezične značenjske produkcije kako bi metajezične oblike transformirao u prazne označitelje, koji još jedino zrače fascinacijom vlastitih modela. Na taj način, popularni mit neutralizira efekte metajezičnog djelovanja, inaugurirajući eru u kojoj slabe potencijali tekstualnog nametanja klasne izuzetnosti.
PDF
