Na području antičke luke u Zatonu kraj Nina pronađena je pri hidroarheološkim istraživanjima velika količina keramičkoga materijala, među kojim autor izdvaja i obrađuje dva zoomorfna recipijenta. ...Interdisciplinarnim radom autor nastoji objasniti simboliku ovdje obrađivanih zoomorfnih recipijenata. Komparativnim istraživanjima u vidu analogija upotpunjuje pregled i distribuciju ostalih zoomorfnih recipijenata maloazijske provenijencije pronađenih na prostoru antičke Liburnije. Također će u radu po prvi put biti naznačene poneke pojedinosti izrazito dokumentacijske i tehničke naravi ovdje obrađivanih zoomorfnih recipijenata, poput dodjeljivanja inventarnoga broja, obrade arheološkoga materijala, kolorita i tonaliteta boje, dimenzija, zapremnine i drugih odrednica.
U radu se nastoje sistematizirati pitanja koja proističu iz oblika i simbolike trodijelne posude – bilikuma, iz koje se u sjeverozapadnoj Hrvatskoj i sjeveroistočnoj Sloveniji uz zdravicu ispijalo ...vino u čast gostu koji je prvi puta u posjeti. Mada se može koristiti bilo koja posuda pogodna za ispijanje vina, jedino trodijelni bilikum služi isključivo za tu namjenu. Ta mu činjenica daje obilježja obredne posude, što čini logičnim pitanja o njegovoj eventualnoj vezi sa sličnim posudama iz brončanog i željeznog doba. Osim simbolike broja tri, koja proizlazi iz oblika, zagonetnosti ove posude pridonosi i legenda o trojici braće – Čehu, Lehu i Mehu, koja se uz nju veže.
Mada su školjka Cardium, kauri-pužić i koralj nađeni tek u nekoliko liburnskih pokopa (gr. 9, humak 13,
Nadin; humak Sali-Ćuh, Dugi Otok, gr. 8, cela I, Nadin), oni, osobito školjka, povezuju ...liburnsku zajednicu
s dugotrajnom prapovijesnom (i kasnijom) upotrebom i simbolikom ove vrste nakita. Može se dokazivati
teza o simboličnosti kauri-pužića kod Liburna. Jer, taj motiv, izveden u bronci, Liburni ubacuju u sastav svoga nakita
pektoralnog tipa sa središnjim antropomorfnim (ženskim) likom u shemi Potnije theron (Kastav); prirodni i oblikovani
u različitim materijalima kauri-pužići tvore prapovijesni nakit simboličnog značaja u susjednim kulturama od 7./6.
st. pr. Kr. i tijekom mlađeg željeznog doba (Picenum, Dolenjska, Japodi) i, napokon, narodna ženska nošnja iz 19./20.
st., sigurno i ona znatno ranija, u sjevernoj Dalmaciji koristi kauri-pužiće. Njihova simbolika kod Liburna, kao i kod
Japoda i u Dolenjskoj, primarno se tiče “ženskog” načela. Slična simbolika je najuhvatljiva kod Picena, gdje se kauripužić
pojavljuje u izravnim ili posrednim ikonografsko-simboličnim odnosima motiva: “sjekirica- veprov zub- ruka -
antropomorfni ženski lik, tj. Potnija theron. Simbol plodnosti, svekolikog bogatstva, blagostanja u životu (i smrti), školjka,
odnosno, kauri-pužić, kao i (ljekoviti, životvorni) koralj, osiguravaju svijetu žena (i djece) plodnost/rodnost i zaštitu.
Analiza Legende o 12 petaka provedena je u kontekstu religiozne kulture i srednjovjekovne estetike, s naglaskom na posebnostima teksta i s ciljem ukazivanja na njegovu ljepotu i vrijednost. Istražene ...su prvenstveno stilske i kompozicijske, tematsko - motivske i jezične osobitosti. Posebno se ističe genijalna kompozicija koja je izvanredno usklađena s idejom, odnosno porukom djela, a građena je na važnim srednjovjekovnim simbolima, krugu i križu. Nadalje, ističe se izbor te red riječi i grafema koji otkriva na prvi pogled skrivene slojeve Legende i osobitu simboliku teksta, dakle izraz koji je usklađen sa sadržajem djela. Vrijedno je spomenuti i originalnu karakterizaciju i psihologiju likova; vješto i svrsishodno ispreplitanje žanrova koje pisac koristi kao jedan od načina prikazivanja potpunosti i sveobuhvatnosti; „igru“ slovima, riječima i njihovim značenjima i druge osobitosti koje nisu slučajne, a o tome svjedoče primjeri i usporedbe s prijepisima Legende o 12 petaka iz drugih glagoljskih i ćirilskih izvora. Sve to ukazuje na neupitnu vrijednost proučavanog teksta i piščevu svjesnu težnju da njegovo djelo ne bude samo zapis, prijepis, poučni tekst ili slično, već da bude originalno djelo visoke umjetničke vrijednosti.
Autor u članku tematizira rimske limene predmete s figuralnim prikazom iz Sotina. Na tom slabo poznatom
višeslojnom arheološkom nalazištu u hrvatskom Podunavlju otkriveno je šest takvih artefakata. ...Svi su izrađeni
od bronce i ukrašeni otiskivanjem matrice. Na poklopcu jedne pečatne kapsule je motiv Viktorije. Slijedi kružna
pločica s figuralnom kompozicijom koja se vjerojatno odnosi na Auroru kako predvodi konje. Na jednom malom
ulomku je motiv koji se može povezati s ikonografijom Sola u kvadrigi. Likovni sadržaj na okovu pojasne kopče i
dvodijelnom jezičku vjerojatno prikazuje Belerofonta koji jaše Pegaza i ubija Himeru. U Sotinu je nađena i jedna
fragmentirana kružna pločica ukrašena ljudskom glavom, možda Meduzinom.
Autor u članku opisuje poznatu senjsku plemićku obitelj Ritter Vitezović, koja je kao stara viteška plemićka obitelj još od 1365. imala rodoslovlje i grb s plemićkim pridjevkom "von Frendorf", i koja ...se početkom 16. st. iz Alsasa, gdje je pripadala starom praplemstvu, doselila u Senj. Jedna grana obitelji odlazi u Češku od koje potječe i senjska grana Rittera Vitezovića. U radu je prikazan stari grb obitelji te grb iz grbovnice o dodjeli plemstva i grba iz 1652. godine. Obitelj Ritter je u Senju veoma rano kroatizirala svoje staro prezime i nosila prezime Vitezović. Plemstvo i grb dobili su 15. listopada 1652. godine od kralja Ferdinanda III. u Pragu, a dodijeljeno je Antunu Ritteru Vitezoviću, njegovoj ženi Doroteji, braći Jurju i Ivanu, te sinu Pavlu, koji je te godine rođen. Plemstvo Rittera Vitezovića proglašeno je i potvrđeno na Hrvatskom saboru. Prvi se doselio u Senj Antun Ritter, koji je bio stražmeštar na tvrđavi Nehaj, imao titulu kneza i bio je porkulab u Ledenicama, a sudjelovao je u bitci kod Klisa 1537. Svakako jedan od najistaknutijih članova ove obitelji bio je Pavao Ritter Vitezović, koji je rođen u Senju 12. siječnja 1652., a školovao se u Senju i Zagrebu. Bio je povjesničar, arhivist, heraldičar, kartograf, tiskar, književnik i leksikograf, zastupnik Senja u Ugarsko-hrvatskom saboru u Požunu (Bratislava). Radio je i učio kod kranjskog baruna J. W. Valvasora u Bogenšperku u Kranjskoj. Osim književnosti Pavao Ritter Vitezović bavio se i pomoćnim
povijesnim znanostima, a posebice geneaologijom, heraldikom i sfragistikom. Napisao je zbirku ilirskih grbova pod nazivom (Stematografija ili opis, objašnjenje i rekonstrukcija ilirskih grbova) "Stemmatographia sive armorum Illyricorum delineatio, descriptio et
restitutio", tiskanu u Beču 1701., a drugo izdanje je tiskano u Zagrebu 1702. godine. Vitezović je prvi u Hrvatskoj uveo grboslovno nazivlje na latinskom jeziku te odredio značenje boja u heraldici, a za njegovo zanimanje za heraldiku bio je presudan njegov
boravak kod Valvasora u Kranjskoj. U zbirci grofa Marsiglija u Bologni je pronađen Vitezovićev rukopis pod nazivom (Izvorni grbovi ilirskih kraljevstavâ i provincijâ) Regnorum et proviciarum Illyricorum insignia genuina. Utemeljitelj je hrvatske državotvorne ideje i preteča narodnog preporoda kod Hrvata, a također je želio provesti jedinstvo pravopisa i jezika. Zbog golemih zasluga u borbi s Turcima dva puta je odlikovan visokim odličjem Zlatnog carskog viteza (eques aureatus). Bio je utemeljitelj i vlasnik Zemaljske tiskare u Zagrebu, a umro je daleko od domovine i potomaka u
potpunoj bijedi 20. siječnja 1713. u Beču, gdje je i pokopan.
Mirisna ljubičica (Viola odorata L.) samonikla na području Mediterana,
poznata je i koristi se još od antičkih vremena. O tome svjedoče brojne priče i legende. Premda se vrsta odlikuje sitnim ...cvjetovima od davnina se proizvodi za rez, a zbog neodoljivog mirisa i rane cvatnje uobičajena je vrsta tradicijskih vrtova. Cijela biljka je jestiva i ljekovita tako da je uobičajena njena uporaba u narodnoj
medicini i ljekarništvu. Poznavanjem priča i legendi te različitih mogućnosti upotrebe omogućilo bi se osmišljavanje brojnih novih proizvoda koji bi se mogli plasirati u posebnim prilikama uz adekvatnu promidžbu. Cilj rada bio je istražiti povijesne priče i legende o mirisnoj ljubičici, njenu simboličnu vrijednost te zabilježiti mogućnosti njene uporabe.
Ovaj rad bavi se političkom simbolikom zastave kao sastavnim dijelom političkih rituala i političke mitologije te posebice desakralizacijom (profanacijom) zastave kao fenomenom izrazitog političkog ...simbolizma. U prvom dijelu rada iznosi se povijesni pregled desakralizacije zastave, nacionalne i državne, dok u drugom dijelu autor razmatra fenomen desakralizacije zastave među-narodnih organizacija. Zatim se analizira slučaj desakralizacije zastave Europske Unije u Hrvatskoj 2011. godine u kontekstu kaznenog progona počinitelja i u kontekstu interpretacije kaznenih sankcija, pri čemu autor tvrdi da se
odredba članka 186. Kaznenog zakona ne može odnositi na zastavu Europske Unije jer je Lisabonskim ugovorom, koji je stupio na snagu 1. prosinca 2009., dotadašnja zastava EU-a prestala biti službenom. S druge strane EU nije klasična međunarodna organizacija, već politička asocijacija zemalja članica sui generis, pa tako izmiče definiciji međunarodne organizacije, što je potvrđeno i Rezolucijom Opće skupštine UN-a od 3. svibnja 2011. U takvom kontekstu promašen je kazneni progon palitelja zastave EU-a u Hrvatskoj, kao što je neprimjerena i kaznena odredba sa zapriječenom kaznom koja na simboliku
paljenja zastave odgovara simbolikom represije. U zaključku autor iznosi da je za politologiju od posebne važnosti izučavanje političke simbolike, što obrazlaže svojom analizom na primjeru desakralizacije zastave Europske Unije.
Razmatraju se rimske nadgrobne are u Puli i općenito u Istri s obzirom na vrste, dekorativne elemente, simboliku figuralnih prikaza i kulturne utjecaje pod kojima su nastale. Podijeljene su u tri ...osnovna tipa, a za svaki tip date su temeljne kronološke odrednice. U zaključku su istaknute osobitosti istarskih nadgrobnih ara, ali i njihova povezanost sa susjednim udaljenim kulturnim regijama.
Asocijacije vukova sa smrću i svijetom mrtvih su u povijesti bile široko rasprostranjene u europskom i indoeuropskom geografskom i kulturnom prostoru. Mitolozi i filolozi 19. i 20. stoljeća ...argumentirali su sličnu tanatološku simboliku vuka u zapadnome dijelu južnoslavenskoga jezičnog i kulturnog područja te su tomu u prilog navodili i etnografske i folklorističke podatke iz novijeg doba. Ipak, u usmenim predajama, vjerovanjima i običajima ovoga područja kakvi su se sustavno bilježili od kraja 19. stoljeća, za izravnu vezu vukova s tanatološkim predodžbama ima iznimno malo indicija. Ova je rasprava sinteza tih etnografskih i folklornih elemenata koji nedvosmisleno povezuju vukove sa predodžbama o smrti i s kultom mrtvih te nudi trezvenu procjenu njihova značaja u relativnoj sinkroniji tradicijskih (ruralnih) značenja i praksi 19. i 20. stoljeća. U referencijskom okviru pučke tanatologije ujedno kritički evaluira postojeće hipoteze o vezi između vuka i demonskoga lika vampira.
