Dosadašnja sintaktička istraživanja hrvatskih protestantskih
izdanja zabilježila su nesklonjivi particip buduć(i) u prvoj polovici Artikula te u evanđeoskim tekstovima objavljenim u prvome dijelu ...Novoga testamenta i Postili. U Artikulima dolazi u funkciji kopule imenskoga ili glagolskoga predikata te ima uzročno ili vremensko značenje, a u evanđeoskim tekstovima često se javlja kao sastavni dio apsolutnoga nominativa. U ovome se radu donose rezultati istraživanja nesklonjivoga participa buduć(i) u nebiblijskim izdanjima hrvatskih protestanata: latiničkome izdanju Razgovaranje meju papistu i luteranom (1555.), cjelovitome glagoljičkom i ćiriličkom izdanju Artikula (1562.), glagoljičkome i latiničkome izdanju Spovidi i spoznanija prave krstijanske vire (1564.) te latiničkome izdanju Katekizma (1564.), s ciljem daljnjega rasvjetljavanja sintakse hrvatskih protestantskih izdanja. Budući da njegova uporaba nije pod utjecajem inojezičnih predložaka (slovenskih, latinskih ili hrvatskostaroslavenskih), nesklonjivi particip buduć(i) može se smatrati vernakularnom značajkom.
U ovome se radu predstavljaju rezultati istraživanja zastupljenosti apsolutnih konstrukcija u evanđeoskim tekstovima hrvatskih protestanata, koji se nalaze u glagoljičkome i ćiriličkome izdanju. ...Novoga testamenta te u glagoljičkome, ćiriličkome i latiničkome izdanju Postile, čime se nastavlja sustavna raščlamba jezika hrvatskih protestantskih
izdanja. Osnovni je cilj odrediti status tih konstrukcija, ali i razmotriti utjecaj mogućih predložaka kako bi se iz novoga kuta rasvijetlila njihova uloga u nastanku prvoga hrvatskoga cjelovitog prijevoda Novoga zavjeta, Budući da su dosadašnja istraživanja pokazala da su se prilikom stvaranja svojega prijevoda hrvatski protestanti oslanjali na drugo izdanje Lekcionara Bernardina Splićanina (tzv. Zborovčićev lekcionar, 1543.), bilo je očekivano da će se potvrditi pretpostavka o boljoj zastupljenosti apsolutnoga nominativa naspram drugih sintaktičkih konstrukcija, što je ovim istraživanjem i dokazano. Ta se sintaktička značajka može dakle nesumnjivo pripisati utjecaju lekcionarske tradicije, dok su malobrojni primjeri apsolutnoga dativa utjecaj hrvatskoga staroslavenskog jezika i odjek glagoljaške izobrazbe hrvatskih protestanata.
U radu se analiziraju sintaktostilemi u trima romanima hrvatske proze u trapericama: Kratki izlet Antuna Šoljana, Kužiš, stari moj Zvonimira Majdaka i Bolja polovica hrabrosti Ivana Slamniga. ...Obuhvaćene su pojave i postupci na sintaktičkoj razini (dekomponirani predikat, elipsa, reticencija, nominativne rečenice, parcelacija, inverzija, ponavljanja i epiteti) u kojima nalazimo odstupanja od ustaljene rečenične strukture. Budući da je u prozi u trapericama riječ o stilizaciji usmenoga govora, postupcima poput elipse i reticencije postiže se dojam spontanosti i nepripremljenosti, dok, primjerice, ponavljanja, osim što pridonose neusiljenosti i opuštenosti, mogu otkrivati i emocionalna stanja protagonista.
U nekim ranijim radovima o strategijama slaganja predikata s koordiniranim subjektom (vidi Marušič
et al. 2015, Willer–Gold et al. 2016, Čordalija et al. 2016), ustanovljeno je da slaganje predikata ...s bližom
imenicom u koordiniranom subjektu jest jedina moguća strategija slaganja kada subjekt slijedi iza predikata.
Međutim, primjeri za koje se tvrdi da su rezultat slaganja predikata s bližom imenicom u takvim kontekstima
mogli bi se potencijalno analizirati i kao rezultat rečenične elipse. Upravo takvu analizu zagovaraju Aoun,
Benmamoun i Sportiche (1994). Njihov pristup se zasniva na primjerima iz triju dijalekata arapskog jezika
te utvrđuju da je linearno slaganje u kontekstima s postverbalnim subjektom rezultat rečenične elipse,
a ne slaganja predikata s bližom imenicom. Prema tome, oni predviđaju semantičku nezavisnost dva
koordinirana događaja. Međutim, Munn (1999) ukazuje kako je ovu tvrdnju teško obraniti ako se uzme
u obzir specifi čan tip predikata, tzv. zbirni predikat. Zbog toga smo dizajnirali eksperiment u kojem smo
tražili od izvornih govornika bosanskog/hrvatskog/srpskog jezika da ocijene u kolikoj mjeri rečenice sa
zbirnim glagolima koje prethode koordiniranom subjektu odgovaraju pratećem crtežu koji predstavlja
događaj ili situaciju koju rečenica izražava. Rezultati eksperimenta pokazuju da primjeri slaganja predikata
s koordiniranim subjektom nisu rezultat rečenične elipse, već zasebna strategija slaganja – slaganje s
bližom imenicom. Budući da eksperiment nije pokazao značajnu razliku u prihvatljivosti između rečenica
koje sadržavaju koordinirani subjekt i prosti nekoordinirani subjekt sa zbirnim glagolima, zaključili smo da
rečenice s koordiniranim subjektom i zbirnim predikatom (glagoli poput sudarati se) nisu derivirani pomoću
rečenične elipse. U protivnom, takve rečenice bile bi rangirane po prihvatljivosti znatno niže od svih drugih
zbog toga što bi crtež koji ide uz takve rečenice bio nekompatibilan s interpretacijom koja podrazumijeva
dva događaja. Takva interpretacija bila bi neizbježna ukoliko bi se takve rečenice u dubinskoj strukturi
sastojale od dviju koordiniranih rečenica.
U članku je predstavljena korpusna, tipološka i dijakronijska raščlamba bezglagolskih rečenica s demonstrativnim identifikatorima (prezentativima) u povijesti hrvatskoga jezika. Kao jednom od četiri ...tipa demonstrativa, prema H. Diesselu, sintaktički je kontekst demonstrativnih identifikatora kopularna ili bezglagolska rečenica. Funkcija im je usmjeriti sugovornikovu pozornost na pojedinosti izvanjezične ili unutarjezične stvarnosti. U članku su predstavljene najnovije tipologije demonstrativa s osvrtom na status demonstrativih identifikatora. Nadalje, korpusnom su i povijesnom raščlambom predstavljene bezglagolske rečenice s demonstrativnim identifikatorima u hrvatskom jeziku: 1. se človêkь 2. Evo čovjeka! Najveća promjena odnosi se na padež imenskoga argumenta. U prvom hrvatskom književnom jeziku, hrvatskom crkvenoslavenskom imenska je riječ u nominativu (1), dok je u suvremenom hrvatskom jeziku ona najčešće u genitivu (2). Osim povijesne raščlambe zadanih bezglagolskih rečenica, u članku je provedena usporedba sa sličnim bezglagolskim konstrukcijama u čijem su sastavu uzvici ili čestice i imenski argument u nominativu, genitivu i akuzativu. Konačno, hrvatske bezglagolske rečenice s demonstrativnim identifikatorima uspoređene su sa sličnim komstrukcijama u nekim slavenskim i drugim jezicima Europe.
Iz sintakse govora Šemnice Gornje Oraić Rabušić, Ivana
Rasprave: Časopis Instituta za hrvatski jezik i jezikoslovlje,
06/2016, Letnik:
42, Številka:
1
Paper
Odprti dostop
U radu se prikazuju pojedina sintaktička obilježja govora Gornje Šemnice. Prikaz tih obilježja načinjen je na temelju dostupne literature posvećene kajkavskomu narječju i rezultata vlastitih ...terenskih istraživanja. Rad obrađuje problematiku sintaktičke službe glagolskih oblika, imenskih oblika (sintaktičke službe padeža), pridjeva (primjerice u predikatnoj službi), zatim priloga i prijedložnih izraza uz prijelazne glagole s ciljnom usmjerenošću i dr. Pri obradi gramatičkoga ustrojstva rečenice naglasak se stavlja na analizu subjekta i atributa. Potom se kratko analiziraju dvije preoblike gramatičkoga ustrojstva rečenice (nijekanje i pitanje) te red riječi (osobito položaj zanaglasnica).
GOVOR SKOKOVA Dolić, Belkisa; Blažeka, Đuro
Croatica et Slavica Iadertina,
03/2020, Letnik:
15/2, Številka:
15.
Paper
Odprti dostop
U radu se opisuju posebnosti govora Skokova (sjeverozapadna Bosna) na
fonološkoj, morfološkoj, sintaktičkoj i leksikološkoj razini. Govor je ikavski
i šćakavski, uz dosta iznimaka. Ističu se navesci ...koji se dodaju na mnoge
priloge, pa čak i zamjenice. U leksikološkom dijelu rada donosi se pregled
antroponima i mikrotoponima. Na kraju se rada donosi mali rječnik arhaičnijih riječi iz toga govora, posebice ‘lažnih prijatelja’ između toga govora i većine govora štokavskog narječja.
U radu se na korpusu hrvatskoglagoljskih psaltira (Lobkovicova, Pariškoga i Fraščićeva) raščlanjuju aktivne participske konstrukcije u uporabama: pridjevskim (pravi pridjevski i poimeničeni ...participi) i glagolskim (priložni, perifrastični, samostalnoga predikata, dopunski), na temelju usporedbe s grčkim originalom kao i čitanjima kanonskoga Sinajskoga psaltira. Zanimljiva pojava variranja određenih i neodređenih
oblika, osobito u prijenosu grčkih beščlanskih participa ukazuje na težu gramatičku identifikaciju koju mogu uvjetovati: zajednička obilježja samih participskih vrsta, bezvremenost kao obilježje književnoga žanra, razlike između dvaju jezika i neizravan utjecaj hebrejske sintakse. U razmatranju se uzima u obzir razumijevanje prevoditeljske tehnike, povremena odstupanja u određenosti sklonidbenih oblika u odnosu na grčki predložak, varijacije među crkvenoslavenskim rukopisima kao i utjecaj latinske Vulgate
This paper analyses the active participial constructions in their adjectival (adjectival proper and substantival) and verbal (adverbial, periphrastic, independent participial predicate, complementary) uses in the Croatian Glagolitic Psalter corpus (Lobkovic, Paris and Fraščić psalter), by their comparison with the variant readings of the canonical
Sinai Psalter and their source Greek text. An interesting appearance of
variation of definite and indefinite inflectional forms, especially in the transfer of Greek anarthrous participles, points to the more difficult grammatical identification that can be caused by: common features of the participial types, timelessness as the characteristic of
the non-literary genre, differences between two languages, indirect influence of the Hebrew syntax. Understanding of translating technique, occasional deviations as regards definiteness of inflectional forms in relation to the Greek source text, variations between Church Slavic manuscripts and the influence of the Latin Vulgate are taken into consideration
U radu se predstavljaju spoznaje o vezniku kao vrsti riječi i gramatičkim opisima veznika. Problematizira se promatranje veznika, kao i drugih nepromjenjivih vrsta riječi, unutar morfologije ili ...isključivo unutar nje. Na primjerima hrvatskih jezičnih priručnika (od najstarije gramatike Bartola Kašića do najnovije gramatike Silića i Pranjkovića) pokušava se dati uvid u probleme jednoznačnoga određivanja pojedinih jezičnih jedinica kao veznika. Naglašava se potreba preispitivanja gramatičkoga određenja veznika i predlaže moguće rješenje.
PDF
