Gino Antony (Antoni ili Antonj) (Trst, 1877. – Casalecchio sul Reno, 1948.) bio je pjesnik, prozaist i dramski pisac. Premda se rodio u Trstu, smatrao se adoptivnim Riječačninom, jer je u Rijeci ...proživio gotovo cijeli život. Još je kao student u Sieni izdao zbirku novela Fiori di campo (1899), a u Rijeci je započeo objavljivati u La Voce del Popolo gdje je kao vrstan poznavalac gradskih prilika i uspješni pisac elzevira obrađivao različite teme iz gradskog života. Njegov glavni interes bio je vezan uz kazalište i glazbu. Bio je animator kulturno-
-umjetničkog društva Società Filarmonico-drammatica, središta iz kojeg je isijavao riječki kulturni iredentizam. Napisao je pet komedija na talijanskome jeziku: Eroi senza gloria (1904), Poveri illusi (1905), La prima e l’ultima (1905), Aria nuova (1905) i Anime schiave (1906). Također je napisao dvije dijalektalne komedije (El ritorno i El zogo) koje nažalost nisu nikada izdane.
Antony je, međutim, bio poznatiji kao dijalektalni pjesnik. Tako je preuzeo pseudonim „Cavaliere di Garbo” i kod tiskara Battare (1907) objavio dijalektalnu zbirku Sonetti fiumani koji predstavljaju njegov najvažniji doprinos povijesti riječke književnosti. Njegovi soneti često su objavljivani u riječkome tisku toga doba i velik dio njih nadahnut je dnevnom politikom. U njima autor vješto koristi različite registre: opisni, sentimentalni, nostalgični i kritički, u nekoj vrsti iskrivljenog ili pročišćenog dijalekta.
Budući da nam danas nisu dostupna sva pisana djela Gina Antonyja, cilj je ovoga rada pružiti uvid u stvaralački opus toga pisca kroz presjek riječkoga tiska tog razdoblja.
Rad se bavi svojevrsnim “kontekstualnim” čitanjem Shakespeareova soneta 121, objavljenog u hrvatskom prijevodu u Večernjem listu 1991. godine. Kad je riječ o Shakespeareovim Sonetima, onda kontekst ...prije svega označuje pjesme među kojima se pojedinačni sonet nalazi u redoslijedu kakav donosi kvarto-izdanje iz 1609.
godine, ali i one tekstove u vezu s kojima se pojedini soneti izravno dovode tijekom njihove sudbine u tisku. Ovo povijesno jasno ukotvljeno ozbiljenje Shakespeareova soneta zaslužuje pozornost jer nam omogućuje da unutar uskog okvira sagledamo različite načine na koje se univerzalistički diskurz šekspirološke kritike – po kojem
je postala toliko poznata, a dijelom i ozloglašena – upotrebljava kako bi se implicitno poduprle ili dodatno legitimirale određene političke pretpostavke i nacionalna svrstavanja za vrijeme rata. Neposredno potaknut tekstualnim okvirom dnevnih novina u kojima je prijevod soneta objavljen kao i pratećom prevoditeljevom bilješkom, rad
se usredotočuje na složenu semantičku narav ovog tekstualnog događaja te konačno služi kao mučan podsjetnik na pitanja s kojima se čitatelji Shakespearea, obilježeni razlikama svojih specifičnih kulturnih situacija, suočavaju.
Pola stoljeća kontinuiranoga obilježavanja književne, znanstvene i scenske manifestacije Dani Hvarskoga kazališta, koje prati zbornici radova, omogućuje pogled unatrag, rekapitulaciju napisanoga o ...kazališnim, teatrološkim, književnim i književno-povijesnim studijama i esejima. Za ovu prigodu izdvojen je dugogodišnji suradnik na Danima, akademik Tonko Maroević, zavičajnim podrijetlom Starograđanin s Hvara, jedan od urednika edicije Dani Hvarskoga kazališta. Rad obuhvaća pogled na kazališni život i književne teme u znanstvenoj obradi i interpretacijama Tonka Maroevića, koji je zahvaljujući ovoj manifestaciji otvarao nove i dotada manje istražene teme povijesti hrvatske književnosti, ostavivši hrvatskoj kulturi trajan prinos.
Nakon kratka informativnog pregleda Ujevićeva prijevodnog opusa i njegovih prevodilačkih postupaka autorica opisuje kako je u rukopisnoj ostavštini pisca pronašla zagubljene prijevode pedeset ...četiriju Shakespeareovih soneta te pokušava dati odgovor na pitanja kada su i kojim povodom ti prijevodi nastali, zašto ih se Ujević latio, koje je sonete prevodio i, konačno, kako ih je prevodio. Na koncu se na primjeru XX. soneta daje kontrastivna analiza s prepjevima drugih hrvatskih prevoditelja.
