Klinički sindrom hiperadrenokorticizma u pasa (HAC) je jedna od najčešćih endokrinopatija u veterinarskoj medicini. Kliničke manifestacije i laboratorijski nalazi odražavaju utjecaj kronično povišene ...razine cirkulirajućeg kortizola. Dijagnostika započinje utvrđivanjem odgovarajuće anamneze i prisustva jednog ili više karakterističnih kliničkih znakova pri čemu što je broj simptoma veći to je sumnja na HAC utemeljenija. Prema preporukama konsenzusa u veterinarskoj medicini, da bi se povećala pozitivna prediktivna vrijednost endokrinološkog testiranja na HAC, ona bi se trebala provoditi samo u pacijenata s odgovarajućim kliničkim znacima, rezultatima slikovne dijagnostike i u pacijenata s komorbiditetima koji ne reagiraju na adekvatnu terapiju. Radi lažno negativnih i lažno pozitivnih rezultata koji su obično posljedica prisustva drugih bolesti ili uporabe nekih lijekova, niti jedan od trenutno raspoloživih testova nije posve pouzdan. Dijagnostički se testovi za HAC zasnivaju na dokazivanju ili povećane proizvodnje kortizola ili smanjene osjetljivosti osovine hipotalamus-hipofiza-adreni na negativnu povratnu spregu glukokortikoidima. Dostupne testove dijelimo na dijagnostičke testove (ACTH-stimulacijski test, test supresije niskom dozom deksametazona i omjer kortizola i kreatinina u urinu) i razlikovne testove (određivanje koncentracije endogenog ACTH, test supresije niskom dozom deksametazona, test supresije visokom dozom deksametazona i supresija deksametazonom s omjerom kortizola i kreatinina u urinu). Najbolji se dijagnostički rezultati postižu uporabom kombinacije testova adrenalne funkcije i slikovne dijagnostike. Svi se modaliteti slikovne dijagnostike mogu rabiti no razlikuju se, kao i testovi adrenalne funkcije, po svojoj osjetljivosti i specifičnosti. Raspoloživa slikovna dijagnostika za bolesti nadbubrežnih žlijezda uključuje ultrazvučnu pretragu te kompjuteriziranu tomografiju (CT) ili magnetsku rezonanciju (MR) abdomena, dok se za bolesti hipofize najčešće koriste CT ili MR glave. Da bi se došlo do definitivne dijagnoze najčešće se koristi kombinacija ultrazvučne pretrage abdomena s jednim od dijagnostičkih testova adrenalne funkcije. U odabiru optimalne terapije na raspolaganju su zračenje te kirurška i medikamentozna terapija. Operativni zahvati na hipofizi i adrenalnim tumorima, kao i radioterapija hipofize etiološki su oblici liječenja i iako su potencijalno kurativni nisu široko dostupni, skupi su i nose svoje vlastite rizike. Medikamentozna se terapija sastoji ili od davanja adrenokortikolitičkog lijeka mitotana ili inhibitora steroidogeneze trilostana. Oba su lijeka relativno skupa, a njihova primjena podrazumijeva i neki oblik doživotne terapije, a nose i neke vlastite rizike. Da bi se odabrala optimalna terapija ovaj pregledni rad razmatra terapijske opcije HAC-a s obzirom na dostupnost, učinkovitost i moguće nuspojave te uzevši u obzir oblik bolesti, moguće napredovanje te dob i komorbiditete pojedinačnih pacijenata.
Jesmo li napredovali u liječenju KOPB-a? Vukić Dugac, Andrea; Karla Crnogorac, Iva; Dobrić, Ana ...
Medicus (Zagreb, Croatia : 1992),
10/2021, Letnik:
30, Številka:
2 Astma i KOPB
Journal Article
Recenzirano
Odprti dostop
Od daleke 1965. kada je prvi puta dr. William Briscoe upotrijebio izraz kronična opstruktivna plućna bolest (KOPB) pa sve do danas, rasla su i mijenjala se saznanja o KOPB-u, a s njima i liječenje ...ove kronične i progresivne bolesti. Bronhodilatatori su i dalje osnova liječenja, a primjena kombinirane terapije ili najnovije trojne terapije namijenjena je bolesnicima s više simptoma i čestim egzacerbacijama. Daleko veće promjene je doživio sam terapijski pristup. U prošlosti se odluka o liječenju temeljila na stupnju opstrukcije za razliku od današnjeg pristupa, kada težimo personalizaciji u liječenju KOPB-a. Na raspolaganju nam stoje brojni novi lijekovi u različitim inhalatornim uređajima, čime možemo osigurati bolesniku s KOPB-om najbolji terapijski odabir u inhaleru koji najviše odgovara bolesnikovim potrebama. Osim farmakološkog napretka u liječenju KOPB-a, treba istaknuti i razvoj nefarmakoloških metoda liječenja, prije svega plućne rehabilitacije, kao sastavne i ravnopravne komponente u zbrinjavanju bolesnika s KOPB-om. Međutim, današnje liječenje usmjereno je ponajprije zbrinjavanju bolesnika sa značajnim simptomima bolesti. Nedostaju nam lijekovi koji bi mijenjali sam tijek bolesti, odnosno zaustavili daljnju progresiju bolesti. Ne postoje definirane opcije za rani KOPB. U tijeku su brojna istraživanja različitih lijekova za koje se očekuje da budu učinkovita. Međutim za sada niti jedna od ispitivanih opcija nije dovela do značajnijih pomaka. Koliko god nam se činilo da znamo sve o KOPB-u, još uvijek ne znamo dovoljno da bismo ga izliječili.
Uvod: Trombofilija povećava rizik od ponovnog pobačaja i drugih ozbiljnih opstetričkih komplikacija kao što je preeklampsija, abrupcija posteljice i zastoj u rastu fetusa. Cilj: istražiti ...učinkovitost antiagregacijske i antikoagulacijske terapije u odnosu na: pojavu i težinu opstretičkih komplikacija i ishod trudnoće. Ispitanice i metode: Multicentrična retrospektivno/prospektivna studija. Istraživanje je provedeno u razdoblju 2018-2021. godine na područiju Zeničko-dobojske županije, Federacija Bosne i Hercegovine. Laboratorijske analize obavljene su u Kantonalnoj bolnici Zenica (Ginekološko-akušerski odjel) i Općoj bolnici Tešanj (Ginekološko-akušerski odjel). U istraživanje je uključeno 180 ispitanica. Formirane su dvije osnovne skupine: radna (skupina ispitanica) i kontrolna skupina. Radnu skupinu činilo je ukupno 120 ispitanica (N=120). Kontrolnu skupinu činilo je ukupno 60 ispitanica (N=60). Rezultati:Primjena antikoagulacijske terapije u profilaktičkim i terapijskim dozama utjecala je na smanjenje učestalosti i težine komplikacija, pozitivan učinak u postizanju terminske trudnoće, te pozitivan učinak u profilaksi tromboembolijskih bolesti. Primjenom antiagregacijske terapije postignut je pozitivan učinak profilakse tromboze, ali ne i smanjenje broja komplikacija. Zaključak:Utvrđen je bolji učinak antikoagulacijske u odnosu na antiagregacijsku terapiju u postizanju terminske trudnoće, smanjenja broja komplikacija i tromboze.
Introduction: Thrombophilia increases the risk of recurrent miscarriage and other serious obstetriccomplications such as preeclampsia, placental abruption, and fetal growth retardation.Aim: to investigate the effectiveness of antiplatelet and anticoagulation therapy in relation to: theoccurrence and severity of obstetric complications and the outcome of pregnancy.Respondents and methods: A multicenter retrospective/prospective study. The research wasconducted in the period 2018-2021 on the territory of Zenica-Doboj Canton, Federation of BiH. Laboratoryanalyses were performed at Zenica Cantonal Hospital (Department of Gynecology and Obstetrics) andTešanj General Hospital (Department of Gynecology and Obstetrics). 180 respondents were included in thestudy. Two basic groups were formed: Working (group of respondents) and control group. The workinggroup consisted of a total of 120 respondents (N = 120). The control group consisted of a total of 60respondents (N = 60).Results: The use of anticoagulant therapy in prophylactic and therapeutic doses had an effect onreducing the frequency and severity of complications, a positive effect in achieving term pregnancy and apositive effect of thromboembolic disease prophylaxis. The application of anti-aggregation therapy achieved a positive effect of thrombosis prophylaxis, but not a reduction in the number of complications.The use of anti-aggregation therapy has had a positive effect on the prevention of early pregnancy loss.Conclusion: A better effect of anticoagulation compared to anti-aggregation therapy was found inachieving term pregnancy, reducing the number of complications and thrombosis
Rekurentne infekcije mokraćnog sustava odnose se na pojavu tri ili više epizoda u godinu dana ili dvije ili više epizoda unutar šest mjeseci, a koje su dokazane urinokulturom.Česte su u žena svih ...dobnih skupina, te tako oko 60% žena ima barem jednu epizodu cistitisa tijekom života, a procjenjuje se da će 20-40% žena koje su imale jednu epizodu cistitisa, vjerojatno imati još jednu, od kojih će 25-50% imati rekurentne infekcije. Predispozicijski čimbenici jednaki su kao i za pojedinačne epizode, a ponešto se razlikuju u žena generativne dobi od onih u menopauzi. Glavni predispozicijski čimbenik u mladih žena je spolni odnos, a u postmenopauzi nedostatak estrogena. Nakon provedene terapije indiciran je neki oblik antimikrobne, a potom i neantimikrobne profilakse, te prenosimo smjernice za liječenje i profilaksu. U Ambulanti za urogenitalne infekcije Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević", Zagreb, u razdoblju od 1.10.2021. do 30.9.2022. bilo je 996 pregleda, a radi rekurentnih infekcija mokraćnog sustava bilo je pregledano 275 žena kroz 503 pregleda. Njih 87,3% imalo je barem jedan predispozicijski čimbenik, od kojih su najčešći bili peri- i postmenopauza, te inkontinencija mokraće. Antimikrobnu je profilaksu primalo 93,1% bolesnica, najčešće u trajanju od 6 mjeseci (31,3%) i to nitrofurantoinom (72,3%), fosfomicinom (11,7%), te sulfametoksazol/trimetoprimom (9%). Neantimikrobnu je profilaksu uzimalo 26,5% žena, najčešće D-manozu (91,8%). Dokazani recidiv za vrijeme ili nakon profilakse imalo je 16,7% žena, a u njih 32,6% uzročnik je bio isti kao i tijekom primarne infekcije. S obzirom na učestalost rekurentnih infekcija mokraćnoga sustava, važno je ispravno postavljanje dijagnoze, te indikacije za antimikrobnu profilaksu, kako bi se poboljšala kvaliteta života bolesnica. No, s obzirom na rastuću rezistenciju mikroorganizama na antibiotike, treba biti racionalan u njihovoj primjeni u profilaktičke svrhe. Stoga su izbor bolesnica za profilaksu i njihovo praćenje ključni. Za ispravno postupanje u svakodnevnom kliničkom radu potrebno je uvijek pratiti najnovije smjernice stručnih društava.
Recurrent urinary tract infections refer to the occurrence of three or more episodes in one year or twoor more episodes within six months that are proven by urine culture.They are common in women of all age groups, so about 60% of women have at least one episode ofcystitis during their lifetime. An estimated 20-40% of women who have had one previous cystitis episode are likely to experience an additional episode, 25-50% of whom will experience multiple recurrent episodes.The predisposing factors are the same as for individual episodes, and they differ somewhat in women ofreproductive age from those in menopause. The main predisposing factor in young women is sexualintercourse, and in post menopause estrogen deficiency.After the therapy, some form of antimicrobial and then non-antimicrobial prophylaxis is indicated, andwe convey the guidelines for treatment and prophylaxis.In the Outpatient Clinic for Urogenital Infection of the University Hospital for Infectious Diseases "Dr.Fran Mihaljević", Zagreb, there were 996 examinations in the period from October 1, 2021 until September30, 2022. 275 women were examined for recurrent urinary tract infections through 503 examinations.87.3% of them had at least one predisposing factor, the most common ones being peri- and post menopauseand urinary incontinence.93.1% of patients received antimicrobial prophylaxis, most often for 6 months (31.3%), withnitrofurantoin (72.3%), fosfomycin (11.7%), and sulfamethoxazole/trimethoprim (9%) being the mostcommon agents used. Non-antimicrobial prophylaxis was given to 26.5% of women, most often D-mannose(91.8%).16.7% of women had proven recurrence during or after prophylaxis, and in 32.6% of them the causativeagent was the same as during the primary infection.Due to frequent recurrent urinary tract infections, it is important to establish the correct diagnosis andindications for antimicrobial prophylaxis to improve the patients’ quality of life. However, considering thegrowing resistance of microorganisms to antibiotics, it is necessary to be rational in their use forprophylactic purposes, and the selection of patients for prophylaxis and their monitoring are crucial. Goodclinical practice
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, moždani udar je klinički sindrom definiran kao naglo nastali žarišni, ili rjeđe, globalni neurološki deficit koji traje dulje od 24 sata ili dovodi do ...smrti, a može se objasniti cerebrovaskularnim poremećajem. Razlikujemo ishemijski i hemoragijski moždani udar.
Moždani udar je akutno stanje koje zahtjeva ranu intervenciju i hitno liječenja.
Prema epidemiološkim podacima moždani udar je vodeći uzrok onesposobljenosti u odrasloj dobi u Sjedinjenim Američkim državama, treći je uzrok po smrtnosti u zemljama zapadne Europe, drugi uzrok smrtnosti u Hrvatskoj i prvi uzrok invalidnosti, a drugi vodeći uzrok smrti širom svijeta
2013. godine American Heart Association i American Stroke Association su izdale nove smjernice za rano zbrinjavanje pacijenata s ishemijskim moždanim udarom. 2015. godine učinjena je nadopuna smjernica iz 2013. godine za rano zbrinjavanje ishemijskog moždanog udara uključujući endovaskularno liječenje. Američka akademija za neurologiju priznala je ovu vrstu smjernica kao edukacijsku pomoć za liječnike neurologe.
Ljestvice poput RACE (engl. Rapid arterial occlusion evaluation scale), FAST-ED (engl. Field assessment stroke triage for emergency destination), C-STAT (engl. Cincinnati stroke triage assessment tool) i LAMS (engl. Los angeles motor scale) su ljestvice koje imaju veliku važnost u ranom, hitnom otkrivanju akutnog zbivanja u procesu nastanka moždanog udara te se koriste od tada i pridonose bržem otkrivanju i zbrinjavanju pacijenata.
Od kliničke važnosti za početak liječenja i praćenja tijekom liječenja bitna nam je i NIHSS (engl. National institutes of health stroke scale) ljestvica. Ljestvica NIHSS se koristi u procjeni pacijentova stanja za primjenu trombolitičke terapije u liječenju moždanog udara.
Zaključno je bitno utvrditi važnost ljestvica koja se očituje u što ranijoj intervenciji te mogućnosti zbrinjavanja pacijenta u vanbolničkim i bolničkim uvjetima unutar zlatnog sata i postizanja boljih rezultata u liječenju moždanog udara i sprječavanju njegovih posljedica.
Farmakološko liječenje osteoporoze indicirano je kod pacijenata visokog rizika za prijelom kosti kod kojih su isključeni sekundarni uzroci osteoporoze i koji nemaju kontraindikacije za primjenu ...terapije. Danas su nam na raspolaganju: četiri bisfosfonata (alendronat, risedronat, ibandronat i zoledronatna kiselina), humano monoklonalno antitijelo na RANK ligand (denosumab; engl. receptor activator of nuclear factor kappa-B), analog paratiroidnog hormona (PTH, teriparatid) i selektivni modulatori estrogenskih receptora (SERM, raloksifen i bazedoksifen), te dva nova anabolika: analog PTH-sličnog proteina (abaloparatid) i humanizirano monoklonalno antitijelo na sklerostin (romosozumab). Abaloparatid i romosozumab još nisu dostupni u Hrvatskoj, a zoledronatna kiselina nije registrirana za liječenje osteoporoze, no koristi se u svakodnevnoj kliničkoj praksi za ovu indikaciju. Placebo-kontrolirana istraživanja pokazala su kako se farmakološkim liječenjem rizik za vertebralni prijelom može smanjiti za 30 – 70 %, za prijelom kuka do 50 %, a za ne-vertebralni za 15 – 35 %. U pacijenata visokog rizika za prijelom kao inicijalna farmakoterapija savjetuje se antiresorptivna terapija, dok se u onih s teškom osteoporozom i vrlo visokim rizikom za prijelom kao inicijalna terapija savjetuju anabolici. Hormonska terapija (estrogen i kombinacija estrogen/progestin) može se koristiti kod žena s postmenopauzalnom osteoporozom koje imaju perzistentne menopauzalne simptome i ne toleriraju drugu dostupnu terapiju za osteoporozu, uzevši u obzir potencijalne kontraindikacije i rizike. U odabiru optimalne terapije potrebno je u obzir uzeti individualni rizik za prijelom kod svakog pacijenta, te učinkovitost, cijenu, jednostavnost primjene i potencijalne nuspojave pojedinog lijeka.
Iskustvo psihoze utječe na to kako osoba razmišlja, kako se osjeća i kako se ponaša, što može uzrokovati teškoće
u terapijskom pristupu. Likovna terapija može pomoći ovim osobama u ekspresiji ...vlastitih osjećaja te da se bolje
razumiju. Cilj ovog rada je prikazati način primjene likovne terapije u Dnevnoj bolnici za psihotične poremećaje i
ranu intervenciju Klinike za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu, njenu teorijsku osnovu te terapijske ishode. Intervencija
likovne terapije bila je strukturirana kao ciklus 12 međusobno povezanih likovno terapijskih susreta poluotvorene
grupe pri čemu je svaki susret imao svoju temu. Ciklus je činio jednu integriranu cjelinu. Nastali radovi bili su
analizirani u grupnom settingu te su bili korišteni za refleksiju, pri čemu su članovi grupe elaborirali i asocirali na svoja
umjetnička djela i djela drugih sudionika nudeći razumijevanje i suosjećanje te doživljavajući korektivna iskustva na
simboličkoj razini i dobivajući kognitivne i emocionalne uvide.
Epileptički status je najčešće neuropedijatrijsko hitno stanje u hitnim ambulantama i čini 1% od svih hitnih stanja. Cilj rada je racionalizacija dijagnostičkih preporuka i terapijskih postupaka za ...epileptički status u pedijatriji prema dobi i okolnostima. Motorički generalizirani epileptički status trajanja duljeg od četiri minute potrebno je prekinuti optimalno unutar 5 – 20 minuta trajanja epileptičkog statusa (ES), primarno intravenski (i.v.) primjenom diazepama (0,2 mg/kg), a u novorođenčeta fenobarbitona i.v. 20 mg/kg u bolničkim uvjetima. U izvanbolničkim uvjetima primjenjuju se benzodiazepini: midazolam bukalno (za starije od 3 mjeseca) ili midazolam intramuskularno (i.m.) ili klizmu diazepama (rektalno) za djecu >12 mjeseca, maksimalno dvije doze s razmakom od 5 minuta ako ES ne prestaje. Ako je ES refrakteran (RSE) primjenjuje se od 20. minute trajanja levetiracetam 40 mg/kg i.v. zbog mogućnosti brze pripreme ili fenobarbiton, uz B6 100 mg i.v. u novorođenčeta. U superrefrakternom statusu primjenjuju se anestetici: midazolam u infuziji ili ketamin i.v. u infuziji. Epileptički status do najdulje 10 minuta od početka trajanja zbrinjava se na mjestu događaja ili u I. razini, nakon kliničkog
pregleda i anamneze, prekidanjem napadaja. Potom se dijete transportira u II., a novorođenče i dojenče optimalno u III. razinu zbrinjavanja. Benzodiazepini su efikasni u zaustavljanju 80 – 90% epileptičkih napada u fazi prijetećeg prije razvoja ustanovljenog ES-a (5 – 10 min). Nema statistički značajne razlike u učinkovitosti između antiepileptičkih lijekova druge linije. Nema dovoljno dokaza za preporuku anestetika iz 3. linije liječenja ES-a. U novorođenčadi, dojenčadi i djece s ES-om potrebno je isključiti infekciju središnjega živčanog sustava (SŽS), ishemiju, intrakranijalne hemoragije, intoksikacije, strukturne abnormalnosti i provesti metaboličku i genetsku obradu. Neuroslikovni prikaz MR-a mozga indiciran je u svakog bolesnika s epileptičkim statusom. Video EEG monitoring
neophodan je u dijagnostici ES-a, ponajprije nekonvulzivnog, koji je česti nastavak konvulzivnog ES-a, i bezuvjetan u praćenju učinkovitosti terapije ES-a antiepileptičkim lijekovima i anesteticima.
PDF
