Rekurentne infekcije mokraćnog sustava odnose se na pojavu tri ili više epizoda u godinu dana ili dvije ili više epizoda unutar šest mjeseci, a koje su dokazane urinokulturom.Česte su u žena svih ...dobnih skupina, te tako oko 60% žena ima barem jednu epizodu cistitisa tijekom života, a procjenjuje se da će 20-40% žena koje su imale jednu epizodu cistitisa, vjerojatno imati još jednu, od kojih će 25-50% imati rekurentne infekcije. Predispozicijski čimbenici jednaki su kao i za pojedinačne epizode, a ponešto se razlikuju u žena generativne dobi od onih u menopauzi. Glavni predispozicijski čimbenik u mladih žena je spolni odnos, a u postmenopauzi nedostatak estrogena. Nakon provedene terapije indiciran je neki oblik antimikrobne, a potom i neantimikrobne profilakse, te prenosimo smjernice za liječenje i profilaksu. U Ambulanti za urogenitalne infekcije Klinike za infektivne bolesti "Dr. Fran Mihaljević", Zagreb, u razdoblju od 1.10.2021. do 30.9.2022. bilo je 996 pregleda, a radi rekurentnih infekcija mokraćnog sustava bilo je pregledano 275 žena kroz 503 pregleda. Njih 87,3% imalo je barem jedan predispozicijski čimbenik, od kojih su najčešći bili peri- i postmenopauza, te inkontinencija mokraće. Antimikrobnu je profilaksu primalo 93,1% bolesnica, najčešće u trajanju od 6 mjeseci (31,3%) i to nitrofurantoinom (72,3%), fosfomicinom (11,7%), te sulfametoksazol/trimetoprimom (9%). Neantimikrobnu je profilaksu uzimalo 26,5% žena, najčešće D-manozu (91,8%). Dokazani recidiv za vrijeme ili nakon profilakse imalo je 16,7% žena, a u njih 32,6% uzročnik je bio isti kao i tijekom primarne infekcije. S obzirom na učestalost rekurentnih infekcija mokraćnoga sustava, važno je ispravno postavljanje dijagnoze, te indikacije za antimikrobnu profilaksu, kako bi se poboljšala kvaliteta života bolesnica. No, s obzirom na rastuću rezistenciju mikroorganizama na antibiotike, treba biti racionalan u njihovoj primjeni u profilaktičke svrhe. Stoga su izbor bolesnica za profilaksu i njihovo praćenje ključni. Za ispravno postupanje u svakodnevnom kliničkom radu potrebno je uvijek pratiti najnovije smjernice stručnih društava.
Recurrent urinary tract infections refer to the occurrence of three or more episodes in one year or twoor more episodes within six months that are proven by urine culture.They are common in women of all age groups, so about 60% of women have at least one episode ofcystitis during their lifetime. An estimated 20-40% of women who have had one previous cystitis episode are likely to experience an additional episode, 25-50% of whom will experience multiple recurrent episodes.The predisposing factors are the same as for individual episodes, and they differ somewhat in women ofreproductive age from those in menopause. The main predisposing factor in young women is sexualintercourse, and in post menopause estrogen deficiency.After the therapy, some form of antimicrobial and then non-antimicrobial prophylaxis is indicated, andwe convey the guidelines for treatment and prophylaxis.In the Outpatient Clinic for Urogenital Infection of the University Hospital for Infectious Diseases "Dr.Fran Mihaljević", Zagreb, there were 996 examinations in the period from October 1, 2021 until September30, 2022. 275 women were examined for recurrent urinary tract infections through 503 examinations.87.3% of them had at least one predisposing factor, the most common ones being peri- and post menopauseand urinary incontinence.93.1% of patients received antimicrobial prophylaxis, most often for 6 months (31.3%), withnitrofurantoin (72.3%), fosfomycin (11.7%), and sulfamethoxazole/trimethoprim (9%) being the mostcommon agents used. Non-antimicrobial prophylaxis was given to 26.5% of women, most often D-mannose(91.8%).16.7% of women had proven recurrence during or after prophylaxis, and in 32.6% of them the causativeagent was the same as during the primary infection.Due to frequent recurrent urinary tract infections, it is important to establish the correct diagnosis andindications for antimicrobial prophylaxis to improve the patients’ quality of life. However, considering thegrowing resistance of microorganisms to antibiotics, it is necessary to be rational in their use forprophylactic purposes, and the selection of patients for prophylaxis and their monitoring are crucial. Goodclinical practice
Prema Svjetskoj zdravstvenoj organizaciji, moždani udar je klinički sindrom definiran kao naglo nastali žarišni, ili rjeđe, globalni neurološki deficit koji traje dulje od 24 sata ili dovodi do ...smrti, a može se objasniti cerebrovaskularnim poremećajem. Razlikujemo ishemijski i hemoragijski moždani udar.
Moždani udar je akutno stanje koje zahtjeva ranu intervenciju i hitno liječenja.
Prema epidemiološkim podacima moždani udar je vodeći uzrok onesposobljenosti u odrasloj dobi u Sjedinjenim Američkim državama, treći je uzrok po smrtnosti u zemljama zapadne Europe, drugi uzrok smrtnosti u Hrvatskoj i prvi uzrok invalidnosti, a drugi vodeći uzrok smrti širom svijeta
2013. godine American Heart Association i American Stroke Association su izdale nove smjernice za rano zbrinjavanje pacijenata s ishemijskim moždanim udarom. 2015. godine učinjena je nadopuna smjernica iz 2013. godine za rano zbrinjavanje ishemijskog moždanog udara uključujući endovaskularno liječenje. Američka akademija za neurologiju priznala je ovu vrstu smjernica kao edukacijsku pomoć za liječnike neurologe.
Ljestvice poput RACE (engl. Rapid arterial occlusion evaluation scale), FAST-ED (engl. Field assessment stroke triage for emergency destination), C-STAT (engl. Cincinnati stroke triage assessment tool) i LAMS (engl. Los angeles motor scale) su ljestvice koje imaju veliku važnost u ranom, hitnom otkrivanju akutnog zbivanja u procesu nastanka moždanog udara te se koriste od tada i pridonose bržem otkrivanju i zbrinjavanju pacijenata.
Od kliničke važnosti za početak liječenja i praćenja tijekom liječenja bitna nam je i NIHSS (engl. National institutes of health stroke scale) ljestvica. Ljestvica NIHSS se koristi u procjeni pacijentova stanja za primjenu trombolitičke terapije u liječenju moždanog udara.
Zaključno je bitno utvrditi važnost ljestvica koja se očituje u što ranijoj intervenciji te mogućnosti zbrinjavanja pacijenta u vanbolničkim i bolničkim uvjetima unutar zlatnog sata i postizanja boljih rezultata u liječenju moždanog udara i sprječavanju njegovih posljedica.
Farmakološko liječenje osteoporoze indicirano je kod pacijenata visokog rizika za prijelom kosti kod kojih su isključeni sekundarni uzroci osteoporoze i koji nemaju kontraindikacije za primjenu ...terapije. Danas su nam na raspolaganju: četiri bisfosfonata (alendronat, risedronat, ibandronat i zoledronatna kiselina), humano monoklonalno antitijelo na RANK ligand (denosumab; engl. receptor activator of nuclear factor kappa-B), analog paratiroidnog hormona (PTH, teriparatid) i selektivni modulatori estrogenskih receptora (SERM, raloksifen i bazedoksifen), te dva nova anabolika: analog PTH-sličnog proteina (abaloparatid) i humanizirano monoklonalno antitijelo na sklerostin (romosozumab). Abaloparatid i romosozumab još nisu dostupni u Hrvatskoj, a zoledronatna kiselina nije registrirana za liječenje osteoporoze, no koristi se u svakodnevnoj kliničkoj praksi za ovu indikaciju. Placebo-kontrolirana istraživanja pokazala su kako se farmakološkim liječenjem rizik za vertebralni prijelom može smanjiti za 30 – 70 %, za prijelom kuka do 50 %, a za ne-vertebralni za 15 – 35 %. U pacijenata visokog rizika za prijelom kao inicijalna farmakoterapija savjetuje se antiresorptivna terapija, dok se u onih s teškom osteoporozom i vrlo visokim rizikom za prijelom kao inicijalna terapija savjetuju anabolici. Hormonska terapija (estrogen i kombinacija estrogen/progestin) može se koristiti kod žena s postmenopauzalnom osteoporozom koje imaju perzistentne menopauzalne simptome i ne toleriraju drugu dostupnu terapiju za osteoporozu, uzevši u obzir potencijalne kontraindikacije i rizike. U odabiru optimalne terapije potrebno je u obzir uzeti individualni rizik za prijelom kod svakog pacijenta, te učinkovitost, cijenu, jednostavnost primjene i potencijalne nuspojave pojedinog lijeka.
Iskustvo psihoze utječe na to kako osoba razmišlja, kako se osjeća i kako se ponaša, što može uzrokovati teškoće
u terapijskom pristupu. Likovna terapija može pomoći ovim osobama u ekspresiji ...vlastitih osjećaja te da se bolje
razumiju. Cilj ovog rada je prikazati način primjene likovne terapije u Dnevnoj bolnici za psihotične poremećaje i
ranu intervenciju Klinike za psihijatriju Sveti Ivan u Zagrebu, njenu teorijsku osnovu te terapijske ishode. Intervencija
likovne terapije bila je strukturirana kao ciklus 12 međusobno povezanih likovno terapijskih susreta poluotvorene
grupe pri čemu je svaki susret imao svoju temu. Ciklus je činio jednu integriranu cjelinu. Nastali radovi bili su
analizirani u grupnom settingu te su bili korišteni za refleksiju, pri čemu su članovi grupe elaborirali i asocirali na svoja
umjetnička djela i djela drugih sudionika nudeći razumijevanje i suosjećanje te doživljavajući korektivna iskustva na
simboličkoj razini i dobivajući kognitivne i emocionalne uvide.
Epileptički status je najčešće neuropedijatrijsko hitno stanje u hitnim ambulantama i čini 1% od svih hitnih stanja. Cilj rada je racionalizacija dijagnostičkih preporuka i terapijskih postupaka za ...epileptički status u pedijatriji prema dobi i okolnostima. Motorički generalizirani epileptički status trajanja duljeg od četiri minute potrebno je prekinuti optimalno unutar 5 – 20 minuta trajanja epileptičkog statusa (ES), primarno intravenski (i.v.) primjenom diazepama (0,2 mg/kg), a u novorođenčeta fenobarbitona i.v. 20 mg/kg u bolničkim uvjetima. U izvanbolničkim uvjetima primjenjuju se benzodiazepini: midazolam bukalno (za starije od 3 mjeseca) ili midazolam intramuskularno (i.m.) ili klizmu diazepama (rektalno) za djecu >12 mjeseca, maksimalno dvije doze s razmakom od 5 minuta ako ES ne prestaje. Ako je ES refrakteran (RSE) primjenjuje se od 20. minute trajanja levetiracetam 40 mg/kg i.v. zbog mogućnosti brze pripreme ili fenobarbiton, uz B6 100 mg i.v. u novorođenčeta. U superrefrakternom statusu primjenjuju se anestetici: midazolam u infuziji ili ketamin i.v. u infuziji. Epileptički status do najdulje 10 minuta od početka trajanja zbrinjava se na mjestu događaja ili u I. razini, nakon kliničkog
pregleda i anamneze, prekidanjem napadaja. Potom se dijete transportira u II., a novorođenče i dojenče optimalno u III. razinu zbrinjavanja. Benzodiazepini su efikasni u zaustavljanju 80 – 90% epileptičkih napada u fazi prijetećeg prije razvoja ustanovljenog ES-a (5 – 10 min). Nema statistički značajne razlike u učinkovitosti između antiepileptičkih lijekova druge linije. Nema dovoljno dokaza za preporuku anestetika iz 3. linije liječenja ES-a. U novorođenčadi, dojenčadi i djece s ES-om potrebno je isključiti infekciju središnjega živčanog sustava (SŽS), ishemiju, intrakranijalne hemoragije, intoksikacije, strukturne abnormalnosti i provesti metaboličku i genetsku obradu. Neuroslikovni prikaz MR-a mozga indiciran je u svakog bolesnika s epileptičkim statusom. Video EEG monitoring
neophodan je u dijagnostici ES-a, ponajprije nekonvulzivnog, koji je česti nastavak konvulzivnog ES-a, i bezuvjetan u praćenju učinkovitosti terapije ES-a antiepileptičkim lijekovima i anesteticima.
Uloga antikoagulantne terapije u liječenju ishemijskoga moždanog udara posljednjih se godina značajno mijenja. Iako je u primjeni u toj indikaciji već više od 50 godina, te se neko vrijeme i rutinski ...primjenjivala u akutnoj fazi moždanog udara, još uvijek nema konsenzusa niti jasnih i konzistentnih studija koje bi jednoznačno određivale primjenu antikoagulantne terapije na temelju etiološki određenih tipova ishemijskoga moždanog udara. U ovom se članku prikazuje povijest kao i današnje smjernice primjene antikoagulantne terapije u indikaciji liječenja i prevencije moždanog udara. Primjena antikoagulantne terapije već u ranoj fazi liječenja moždanog udara i prevencije recidiva indicirana je visokom snagom dokaza jedino u slučaju potvrđenoga kardioembolijskog uzroka ishemije.
Anderson-Fabryjeva bolest (AFB) je X-vezan poremećaj nakupljanja supstrata u lizosomima uzrokovan mutacijama gena za galaktozidazu (GLA). Znatno smanjena ili odsutna aktivnost enzima α-galaktozidaza ...A (α-Gal A) rezultira progresivnim nakupljanjem glikolipida, prije svega globotriaosilceramida (Gb3) u cirkulaciji i brojnim stanicama, tkivima i organima, posljedica je višestruko zatajivanje organskih sustava. Bolesnici s tim genetskim poremećajem imaju veliki rizik od razvoja neuropatije malih vlakana, uglavnom ishemijskog moždanog udara, kronične bolesti bubrega, fibrotske srčane bolesti što rezultira poremećajima srčanog ritma i provođenja, kao i progresivnom hipertrofičnom kardiomiopatijom. Iako je AFB povezan s X-kromosomom, obolijevaju osobe oba spola. Dijagnoza AFB-a zahtijeva odlično poznavanje te bolesti i vrlo osnovanu kliničku sumnju, dobar detaljan fizikalni pregled, laboratorijske i slikovne preglede za pojedine organe, a potvrđuje se nalazom bitno smanjene aktivnosti enzima α-Gal A homozigotnih muškaraca i tipizacijom gena u heterozigotnih žena. Enzimska nadomjesna terapija (ENT), oralna terapija šapronom i ciljano liječenje poremećaja pojedinih organskih sustava može dovesti do bitnog kliničkog poboljšanja. Međutim, u današnjoj medicinskoj literaturi možemo naći podatke o liječenju (ENT-om, šapronom, simptomatska terapija) bolesnika s uznapredovalim AFB-om, što znači da je već došlo do značajnog oštećenja organa. Uspjeh u liječenju bolesnika s AFB-om ovisi o personaliziranom pristupu skrbi za bolesnika (odražava fenotip genetske bolesti), sveobuhvatnoj procjeni oštećenja organa prije početka liječenja s ENT-om ili šapronom, odgovor na terapiju, kao i temeljitu prosudbu možebitnih oštećenja organa asimptomskih bolesnika. Bolesnike treba istovremeno liječiti zbog organ-specifičnih oštećenja (živčani sustav, srce, bubrezi, probava i dr.). Budući da je AFB multisistemska bolest, skrb o pacijentima treba povjeriti iskusnom multidisciplinskom timu. Nakon početne procjene bolesti, učestalost kontrolnih pregleda ovisi o kliničkoj slici i stupnju zahvaćenosti pojedinih organskih sustava. Početnu procjenu bolesti treba obaviti za oba spola. U žena s potvrđenom dijagnozom potrebno je utvrditi stupanj zahvaćenosti pojedinih organa. Kontrolni pregled žena koje nemaju simptome bolesti treba obaviti svake 2 godine (starenjem bolesnica povećava se učestalost kontrola), dok žene s izraženim simptomima treba, kao i muškarce s AFB-om, kontrolirati svakih 6 mjeseci. Unatoč značajnom napretku u liječenju i skrbi za bolesnike s AFB-om potrebno je dodatno pojasniti patofiziologiju bolesti i odrediti idealni trenutak za početak liječenja bolesnika različitih fenotipova. Treba uložiti dodatne napore u razvijanju učinkovitijih specifičnih lijekova.
Antiresorptivni lijekovi primjenjuju se u liječenju različitih koštanih stanja i patologija kao što su osteoporoza, stanja povezana s malignim bolestima (maligna hiperkalcemija, patološke frakture), ...koštane metastaze od solidnih tumora (dojke, prostate, pluća i bubrega), multipli mijelom te razna rjeđa koštana stanja poput Pagetove bolesti, osteomalacije i dr. Među lijekove s antiresorptivnim učinkom ubrajaju se bisfosfonati te denosumab, dok romosozumab uz antiresorptivni ima i osteoanabolički učinak. U antiresorptivne lijekove spadaju i hormonsko nadomjesno liječenje koje se danas relativno rijetko primjenjuje, te SERM-ovi koji trenutno nisu dostupni u Hrvatskoj. Svi ovi lijekovi pokazali su dobar terapeutski učinak na osnovnu bolest ili stanja. Međutim, posljednjih se godina češće susrećemo s nuspojavama u usnoj šupljini kod nekih od njih. Visoko potentni antiresorptivni lijekovi dokazano se nakupljaju na mjestima aktivne remodelacije od kojih je alveolarni greben u čeljusti najizloženiji. To se očituje specifičnom sklerozacijom alveolarnog dijela kosti oko zuba, što može rezultirati smanjenim, otežanim ili čak potpunim odsustvom cijeljenja nakon zahvata u usnoj šupljini. Najteža komplikacija spomenutih lijekova u usnoj šupljini je pojava specifične osteonekroze nazvana medikamentna osteonekroza čeljusti nastala najčešće nakon invazivnih kirurških zahvata poput ekstrakcije zuba. Terapija osteonekroze je nespecifična, komplicirana s nepredvidljivim ishodom. Liječenje i prevencija ove bolesti je multidisciplinarna te zahtijeva suradnju liječnika različitih specijalnosti i pacijenta.