U posljednjih pedeset godina engleski je preuzeo mjesto francuskoga kao najprisutnijega
stranog jezika u Italiji. Porast anglizama primjećuje se i u drugim europskim zemljama,
između kojih i u ...Hrvatskoj. U suvremenom talijanskom jeziku smanjila se i uloga francuskoga
kao jezika posrednika jer engleske riječi ulaze u talijanski jezik izravnim putem.
Slično tomu, za hrvatski je prije bila odlučujuća posrednička uloga njemačkog jezika.
Kad engleske riječi ulaze u druge jezike, integriraju se i na fonološkoj razini doživljujući
promjene koje ih udaljuju od njihovih predložaka. Iako nisu unaprijed isključene inovacije
u sustavu jezika primatelja, bilo one koje se odnose na fonemski inventar ili na njihovu
distribuciju, u najvećem broju slučajeva zapaža se supstitucij a engleskih fonema u skladu
s fonološkim pravilima jezika primatelja. Odatle proizlaze različiti rezultati fonološke
prilagodbe engleskih riječi u talij anskom i hrvatskom jeziku. U članku se supostavnom metodom proučava prilagodba engleskih riječi u ta dva jezika. Ako je riječ ušla u jezik
pisanim putem, transfonemizacij u može odrediti grafija stranoga predloška. Velik broj engleskih
riječi danas se posuđuje preko govornoga jezika. U proučavanja načina prilagodbe
anglizama u nekim smo se slučajevima oslonili i na sociolingvističko stajalište kako bismo
mogli bolje utvrditi jezične i izvanjezične čimbenike koji upravljaju formiranjem izgovora
posuđenica iz engleskog jezika. Analizirajući tipove transfonemizacije nastojali smo
utvrditi predvidljive fonološke divergencije između talijanskih i hrvatskih anglizama.
U ovom je tekstu pokazan i istražen proces fonološke integracije (proces supstitucije fonema iz jezika davaoca fonemima iz jezika primaoca) leksičkih transfera podrijetlom iz engleskog jezika u ...hrvatskom govoru pripadnika druge iseljeničke generacije u Australiji. Pri izboru hrvatskih fonema koji će zamijeniti engleske foneme primaran je faktor izvorni fonetski oblik transfera, a sekundaran je faktor njegov grafemski oblik. Pokazuje se da se australskoengleski samoglasnički fonemi kojima nema odgovarajućih ekvivalenata u hrvatskom sustavu samoglasničkih fonema (npr. određeni jednoglasnici, dvoglasnici, troglasnici) zamjenjuju hrvatskim fonemima koji su im najbliži po mjestu tvorbe, tj. vrši se djelomična ili kompromisna transfonemizacija po definiciji R. Filipovića (1978). To vrijedi i za suglasničke foneme koji također podliježu procesu potpune ili djelomične transfonemizacije, izuzev skupine određenih fonema, /θ/, /∂/, /w/, /η/, koji čuvaju svoj izvorni oblik i ostaju "netransfonemizirani". Prema tome mogu se pojaviti različiti oblici unutar kojih ima i promijenjenih i nepromijenjenih fonema, pa se može ustvrditi da je fonološka integracija više relativan nego apsolutan proces. Taj se proces može predstaviti skalom od fonema iz jezika davaoca s jedne strane do fonema iz jezika primaoca s druge, gdje se dopušta supstitucija fonemima čija se fonetska vrijednost nalazi bilo gdje na toj skali. Dakle, integracija pojedinog transfera može u cjelini biti ili djelomična ili potpuna.
Postoje lingvistički razlozi, a možda i sociolingvistički, za "netransfonemizaciju" skupine suglasnika /θ/, /∂/, /w/, /η/. Po mjestu tvorbe osjeća se da je udaljenost tih fonema od bilo kojih hrvatskih fonema takva da njihova zamjena hrvatskim fonemima, odnosno njihova transfonemizacija, ne bi predstavljala umjesnu opciju. Po sociolingvističkim kriterijima njihova "netransfonemizacija" može se smatrati pokazujućom oznakom poznavanja engleskoga, pa i generacijske pripadnosti govornika. U korpusu međutim ima i dosta dokaza koji tomu sociolingvističkom faktoru ne govore u prilog, odnosno da je mnogo veća vjerojatnost da se generacijska pripadnost izražava putem drugih jezičnih modela, npr. prijelazom usred govora u engleski jezik (mode-switching).
