U radu se promišlja novovjekovni odnos čovjeka prema Bogu, prirodi i znanosti uz pomoć nekih značajnijih mislilaca toga vremena. Stvaranje novovjekovne slike svijeta započinje samopostavljanjem ...čovjeka u samosvjestan subjekt koji postaje reprezentant svih bića u smislu njihove predmetnosti – čovjek kao mjera svih stvari – i ujedno središnje i najvažnije biće Univerzuma. Čovjek to postiže stvaranjem novih vrijednosti, koje ne stoje nasuprot starih vrijednosti, već nove vrijednosti utemeljuje na novom bitku, bilo da je riječ o tvrdnji – »znanje je moć« (Bacon); akciji samosvjesnog subjekta – »mislim dakle jesam« (Descartes); »volji za moć u vječnom vraćanju istoga« (Nietzsche); apsolutnom duhu »svjetske povijesti« (Hegel); oslobođenom radu kao »znanstvenom radu« (Marx) i, naposljetku, o znanstveno-tehničkom umu. U tom samopostavljanju novovjekovni subjekt lišava prirodu svakog dostojanstva i teleologije čineći je isključivo predmetom eksploatacije, a postavljanjem ovozemaljskog života kao sredstva za ostvarenje najviših vrijednosti »volje za moć« negira postojanje biblijskog Boga i sam želi postati »Bog« na zemlji uz pomoć znanosti koja dopire do prvih uzroka prirodnih pojava i mogućnosti stvaranja umjetnih bića bez Božje mudrosti. Današnje znanstveno-kibernetičko doba pokazuje da novovjekovni subjektivizam završava u »volji za moć« znanstveno-tehničkog uma koji društvo, prirodu i prirodu u čovjeku objektivizira čineći ih sredstvima svoga samosvršnog samorazvoja.
The aim of the paper is to rethink the modern relationship of man towards God, nature and science. The creation of a modern image of the world begins with the self-positioning of man as a self-aware subject who becomes a representative of all beings in the sense of their objectivity – man as the measure of all things. Man achieves this by creating new values, which do not stand in opposition to old values, but he bases new values on a new battle, whether it is about »knowledge is power« (Bacon); to the action of a self-aware subject – »I think therefore I am« (Descartes); »the will to power in the eternal return of the same« (Nietzsche); the absolute spirit of »world history« (Hegel); freed work as »scientific work« (Marx) and finally the scientific-technical mind. In this self-positioning of the modern subject, he deprives nature of all dignity and teleology, making it exclusively an object of exploitation, and by positioning earthly life as a means to achieve the highest values, the »will to power« denies the existence of the biblical God and wants to become »God« on earth with the help of science that reaches the first causes of natural phenomena and the possibility of creating artificial beings without God’s wisdom. Today’s scientific-cybernetic era shows that modern subjectivism ends in the »will to power« of the scientific-technical mind, which objectifies the nature of society and man, making them the means of his self-fulfilling self-development.
Polazeći od uvjerenja da svojim navještajem smrti Boga u 125. fragmentu »Radosne znanosti« Nietzsche nije prevratnik koji izgovara dotad nečuvenu novost nego svojevrstan dijagnostičar duha vremena u ...kojemu se ta objava pojavljuje, u članku se analiziraju tri temeljne metafizičke implikacije te objave. To su: volja za moć, perspektivizam i bez-zavičajnost. Promatrajući te implikacije u njihovu odnosu prema cjelini Nietzscheova opusa i njegovim temeljnim idejama, može se ustvrditi da su one međusobno koherentne. Treća od tih metafizičkih implikacija, bez-zavičajnost pokazuje se kao simbolički i stvarno najvažnijom od triju metafizičkih implikacija Nietzscheove objave smrti Boga. Korijeni povezivanja bez-zavičajnosti s idejom smrti Boga mogu se prepoznati i u često previđanoj Nietzscheovoj ranoj lektiri, tj. njegovoj sklonosti djelima Jeana Paula, književnika njemačkog romantizma.
The article is rooted in the premise that, with his proclamation of the death of God in the 125th fragment of The Gay Science, Nietzsche is not a subversive who breaks the news no one had heard before. He is more like a diagnostician of the spirit of the time in which that revelation has appeared. In that context, the article analyzes three fundamental metaphysical implications of this revelation. These are: the will to power, perspectivism and metaphysical homelessness. Observing these implications in their relation to the whole of Nietzsche’s oeuvre and its fundamental ideas, it can be argued that they are mutually coherent. The third of these metaphysical implications, homelessness, proves to be symbolic and actually the most important of the three. The roots of connecting the metaphysical homelessness with the idea of God’s death can also be recognized in Nietzsche’s often overlooked early reading, i.e. his affinity for the works of Jean Paul, the writer of German Romanticism.
U članku se s pozicije tomističke filozofije kritički analizira Descartesovo
dualističko shvaćanje čovjeka s ciljem isticanja novih elemenata
njegove filozofske antropologije u odnosu na ...aristotelovsko-skolastičku
filozofsku tradiciju, kao i ukazivanja na njihove posljedice. Pritom se
polazi od Descartesova shvaćanja čovjekova načina bivstvovanja, da
bi se potom istražilo njegovo objašnjenje osnovnih djelovanja ljudskoga
bića – spoznaje i htijenja. U istraživanju je korištena metoda
filozofske analize izvornih Descartesovih tekstova – Metafizičke meditacije,
Diskurs o metodi, Načela filozofije i Strasti duše. Rezultati
istraživanja ukazuju na poteškoće i nedosljednosti Descartesove nove
antropologije te na njihove dalekosežne negativne posljedice, kako na
teoretskoj, tako i na praktičkoj razini.
Posljedice jaza između siromašnih i bogatih mogu biti različitih razmjera, u zavisnosti od toga trpi li ih pojedinac ili veća grupa ljudi. Iako se u slučaju različitih društvenih grupa zahvaća znatno ...šire polje djelovanja, naročito ako se ono omasovljava u vidu prosvjeda, posljedice mogu biti gore za pojedinca jer ih može osjetiti snažnije. U ovom se radu razmatra pojam egzistencije iz dva aspekta, sociološkoekonomskog i filozofskog, na primjerima filmova Parazit (2019.) i Joker (2019.), s posebnim usmjerenjem na problem siromaštva.
The consequences of chasm between the rich and the poor vary, depending on whether or not it is suffered by an individual or a larger group of people. Although in the case of various social groups it encompasses a larger area of effect, especially if it amasses as a protest, the consequences can be worse for an individual because the individual feels it stronger. In this paper, considered is the notion of existence in two aspects, socioeconomic and philosophical, following examples from the films Parasite (2019.) and Joker (2019.). The focus is placed on the problem of poverty.
Uzroci protestantske reformacije podijeljeni su u pet skupina: povijesni, teološki, duhovno-religiozni, politički, socijalni i psihološki i teologija Martina Luthera. Do dvadesetoga stoljeća ...provlačila se tradicionalna teza da glavni uzrok reformacije trebamo tražiti u brojnim zloupotrebama u Crkvi. Danas i katolički i protestantski autori promatraju problem mnogo šire i dublje te zahvaćaju teološku misao, osobito nominalizam koji je bitno utjecao na samoga Luthera. U spletu
različitih okolnosti – političkih, socijalnih, psiholoških – dominirala je i Lutherova osobnost. Kao profesor biblijskih predmeta osobito se bavio proučavanjem poslanica Rimljanima i Galaćanima. Pitanje oprosta pokrenulo je veliku lavinu koja se nije dala zaustaviti. Oprosti su samo povod, ali ne i uzrok protestantskoj reformaciji.
Može se reći da je ideja univerziteta bila Heideggerova životna opsesija. Moć obrazovanja, u koju je vjerovao već u mladosti, bila je za njega moć za mijenjanje. U početku ju je smještao u okvire ...kršćanstva i njegova naslijeđa. Modernističko znanstveno propitivanje vidio je kao potragu za istinom, koja je trebala biti kršćanska istina. Najmodernija metoda filozofije bila je tada Husserlova fenomenologija, koju je Heidegger koristio za kritičko ispitivanje tradicije u europskom filozofskom, metafizičkom mišljenju. No nakon katastrofe koju je sobom donio Veliki (Prvi svjetski) rat, Heidegger, koji već tada predaje, uviđa nužnost za radikalnim preokretom u odnosu na tradicionalni univerzitet prema potpuno novom početku. On se okreće ka prvom buđenju pitanja o bitku kao takvom – u antičkoj Grčkoj. Svojim fantastičnim predavanjima, svojim dubokim a ipak prema stvarnosti okrenutim mišljenjem, modernim pristupima i prema svemu otvorenim metodama pokušao je na univerzitetu učiniti istinsku promjenu i potencijalno novi početak. Pritom je međutim bio nekritičan prema svom činjenju. Nije ga kritički razmatrao, nego je počeo vjerovati da je uništavanje “starog svjetskog poretka” i “fosiliziranih” institucija opravdano jer je došlo vrijeme za revolucioniranje univerziteta i akademskog obrazovanja. Sve dok nije postao rektor Univerziteta u Freiburgu (1933) gotovo nitko nije znao za njegov pojam “potpuno novog univerziteta”. On je međutim smatrao da se ta ideja uklapa u koncept “nacionalsocijalističkog univerziteta”. Središnja ideja tog koncepta je ideja volje (der Wille), iako tek pretpostavljene volje. Čak je i nakon debakla te svoje sramotne epizode Heidegger nastavio fantazirati o nekom drukčijem univerzitetu, ali je odustao od ideje volje. No čak ni u tim kasnijim spisima ne možemo pronaći neku iskrenu analizu vlastitih postupaka. Umjesto toga on sažalijeva svoju sudbinu, tvrdeći da njegove ideje nisu bile pogrešne, nego samo da nije bilo vrijeme za njih. To što je bio dio kriminalnog ubilačkog režima nikad nije tretirao kao problem. U tome je i glavni razlog njegove notorne šutnje o vlastitoj krivici ili odgovornosti tijekom nacionalsocijalističkog poretka. Paradoks je u tome što usporedna analiza njegovog javnog govora i predavanja i onoga što je pisao privatno otkriva Heideggerovu dvojnu prirodu. Nakon što mu je oduzeto pravo predavanja na univerzitetu, on doživljava stvarnu traumu jer mu ne nedostaje neki zamišljeni “drukčiji univerzitet”, nego onaj stvarni. S jedne strane kritizira liberalni duh univerziteta, a s druge je upravo on profitirao zbog liberalnog duha univerziteta kao moderne institucije koja omogućuje slobodno mišljenje, pozivajući se na duh slobode utemeljen još kod grčkih klasika.
Der Artikel versucht, die vielfältige und komplexe Beziehung von Heideggers Denken zu Schellings Philosophie zu untersuchen und so genau wie möglich zu bestimmen. Von der anfänglichen Faszination für ...Schellings zentrale Schrift über die Freiheit, in der er bedeutende Analogien zu seinen eigenen Versuchen findet, die Endlichkeit der Freiheit und damit des Seins selbst nachzuweisen, wird sich Heidegger im weiteren Entwicklung seines Denkens von Schelling immer mehr und immer schärfer distanzieren, indem er ihm vorwirft, die Metaphysik nicht zu überwinden, sondern innerhalb ihres Horizontes zu bleiben, wenn auch auf eine bemerkenswerte und in jeder Hinsicht respektable Weise. Die Angemessenheit dieses Urteils wird im Artikel durch einen kritischen Vergleich und eingehende Begriffsanalyse von Schellings Konzeption von Willen, Liebe, Ekstase und Indifferenz einerseits und Heideggers Auffassung von Bösem, Willen zum Willen, Kehre und Gelassenheit andererseits in Frage gestellt und allseitig überprüft. Als Ergebnis der Untersuchung kommt die sachliche Verwandtschaft dieser zentralen Konzepte der Spätphilosophie des einen und des anderen Denkers ans Licht, die viel größer ist als Heidegger bereit war, es zu sehen, zu akzeptieren und für die letzten Zwecke des eigenen Denkens zu verwenden.
In diesem Aufsatz wird Schellings Begriff der Zeugung in der ersten Fassung seines Werkes Die Weltalter thematisiert. Mehrere Fassungen dieser unvollendeten Schrift lassen die Grundlage von den ...Schellings Überlegungen im Versuch erkennen, den Zeitbegriff von der mechanistischen Konzeption der verketteten Aufeinanderfolge zu befreien und die Zeit im Punkt des Unterschieds – der „Zeugung“ – zwischen der Vergangenheit, der Gegenwart und der Zukunft zu erfassen. In diesem Sinne wird der Ursprung der Zeit im breiteren Kontext der Entwicklung eines „Urwesens“, d.h. seiner Selbstoffenbarung in der lebendigen Wirklichkeit interpretiert. Diese Selbstoffenbarung wird von Schelling als eine Differenzierung der ursprünglich potentiellen und unwirklichen Indifferenz von Subjekt und Objekt aufgefasst. Der entscheidende Punkt dieser Differenzierung liegt aber darin, dass die Indifferenz sich selbst von sich selbst scheidet und als der objektive Grund der eigenen lebendigen Subjektivität überwunden und hinter sich selbst zurückgelassen wird. Dieser Grund ist die Natur im Ganzen, die für das Subjektive sein immer schon vergangenes Sein darstellt.
Nova euroatlanska civilizatorska misija u hrvatskom prostoru objašnjava se nesposobnošću hrvatske političke vlasti da sama upravlja svojim prostorom, s obzirom na unutarnje etničke netrpeljivosti i ...nejedinstvo te posljedični manjak samosvijesti zbog koje joj je nužna zaštita Europske unije i NATO-a. Sistemska regulacija međudržavnih odnosa u hrvatskom prostoru tako se je ponovno zatekla u škripu hrvatskog identitarnog bipolarizma, koji počiva na dvama naizgled oprečnim hrvatskim idealima (vjerskom i nacionalnom). Stoga se dobiva dojam da dvije hrvatske tendencije, pripadnost oksidentalnoj vjerskoj, ali slavenskoj zajednici naroda, ne mogu djelovati simultano, nego samo naizmjenično. Iako je upravo jednostrana, naizmjenična eksploatacija hrvatskog dualnog identiteta izvor je svih tragedija Hrvata modernog doba.
The problem matter of this paper is the theoretical dialogue between two republican theories of democracy as a form of political subjectivisation of people as citizens. The first part focuses on H. ...Arendt's criticism of Rousseau's conception of general will in opposition to the will of all and the particular will as such. In the second part, examples are provided of possible textual support in the Social Contract to such an understanding of Rousseau's general will concept, not only as different in quality but also as truly antagonistic towards the will of all as a sum of particular wills of members of the political body of the republic. In the third part, the author shows that H. Arendt's reading is explained, on the one hand, by the equation of Rousseauian political theory with its Jacobin ideological reception and political instrumentalisation at the time of the French Revolution; in connection therewith, H. Arendt's interpretation of the logic of the French Revolution, with its reduction of the Revolution's goals to the social question, is elucidated by Habermas's interpretation of the French version of the natural-law construction of civil society as an amalgamation of Rousseauian and physiocratic theories. On the other hand, the criticism of Rousseau is conditioned by Arendt's refusal to reflect on political freedom within the logics of sovereignty. In the final part, the author indicates how H. Arendt and her conceptual framework (distinction between power and violence) may contribute to a better understanding of Rousseau (the sovereign as a synthesis of general will and political power; the government as a synthesis of particular will and violence). PUBLICATION ABSTRACT
PDF
