Cilj istraživanja: Cilj istraživanja bio je mjeriti i analizirati vertikalnu silu i okretni
moment tijekom kemomehaničke obrade korijenskog kanala kod ručne i strojne
ProTaper, ProFile, step-back i ...Endo-Eze tehnike do promjera otvora 0,25mm, te
analizirati utjecaj dobivenog opterećenja na nastanak vertikalne frakture korijena
(VFK). Analizirano je i vrijeme instrumentacije.
Materijal i metode: Istraživanje je provedeno na 100 izvađenih jednokorijenskih
ljudskih zubi s ravnim kanalom. Podijeljeni su u 5 grupa, 20 u svakoj. Mjerenje
verikalne sile, okretnog momenta i vremena instrumentacije učinjeno je uređajem koji
je konstruiran za potrebe ovog rada. Rezultati su izraženi kao medijan, maksimalna i
minimalna vrijednost, a statistička značajnost između pojedinih instrumenata i grupa
testirana je Mann-Whitney U–testom za P<0,05.
Rezultati: Maksimalne vrijednosti sile i momenta instrumenata bile su kod: strojnih
ProTaper 4,92 N i 13,14 Nmm; ručnih ProTaper 6,94 N i 12,03 Nmm; ProFile 5,13 N
i 15,43 Nmm; step-back 4,45 i 2,62 Nmm; Endo-Eze 4,24 N i 1,52 Nmm. Navedene
maksimalne sile nisu izazvale nastanak VFK. Maksimalna vrijednost vremena
instrumentacije iznosila je kod: strojnih ProTaper 4,54 min; ručnih ProTaper 8,01
min; ProFile 6,05 min; step-back 13,85 min; Endo-Eze 8,01 min.
Zaključci: Vrijednosti vertikalne sile i okretnog momenta tijekom kemomehaničke
obrade korijenskog kanala, strojnom i ručnom ProTaper, ProFile, step-back i Endo-
Eze tehnikom do promjera 0,25 mm na apeksu, nisu izazvale nastanak vertikalne
frakture korijena.
Sila i moment ovise o povećanju kontaktne površine instrumenta i dentina,
instrumentacijskoj tehnici i pokretima instrumenta. Vrijeme instrumentacije kraće je
kod strojnih instrumenata.
Objectives: The purpose was to measure and analyze the vertical force and torque
developed in the root canal systems during mechanical preparation using rotary and
hand ProTaper, ProFile, step-back and Endo-Eze instrumentation technique. The
influence of the vertical force and torque to orginate vertical root fractures was also
analysed. Preparation time was also mesured and analysed.
Material and Methods: One hindered extracted human teeth with straight canals were
divided in five groups, twenty in each. The root canals are prepared using different
hand and rotary instruments. Measurements of the force and torque were done by a
device constructed for this purpose. Differences between the groups were statistically
analyzed by Mann-Whitney U–test with the significance level set to P<0.05.
Results: The maximal values of vertical force and torque was for: rotary ProTaper
4,92 N and 13,14 Nmm; hand ProTaper 6,94 N and12,03 Nmm; ProFile 5,13 N and
15,43 Nmm; step-back 4,45 and 2,62 Nmm; Endo-Eze 4,24 N and 1,52 Nmm.
Vertical root fractures was not observe. The maximal values of instrumentation time
was for: ProTaper 4,54 min; hand ProTaper 8,01 min; ProFile 6,05 min; step-back
13,85 min; Endo-Eze 8,01 min.
Conclusion: During instrumentation no vertical root fractured were observe in any of
the instrumentation techniques. Values of vertical force and torque vary depending of
the instrumentation technique and the size of the contact area between the tooth and
the instrument. The time for instrumentation was lower in rotary instrumentation
techniques.
Upalne bolesti crijeva su kompleksne, kronične, imunološki posredovane bolesti obiljeţene ponavljajućim upalnim procesima koji rezultiraju oštećenjem i gubitkom funkcije crijevne sluznice. Dosadašnja ...saznanja ukazuju na povezanost aktivacije imunološkog odgovora s promjenom aktivnosti i izraţaja molekule CD26/DPP IV.
Cilj istraţivanja bio je ispitati je li i na koji način molekula CD26/DPP IV uključena u lokalne i sistemske mehanizme koji dovode do oštećenja sluznice i razvoja upalne bolesti crijeva u in vivo modelu kolitisa uspostavljenog u CD26 deficijentnom (CD26-/-) i divljem tipu miša (C57BL/6). Kako bi se ispitao utječe li nedostatak molekule CD26/DPP IV na razvoj kolitisa, pratio se razvoj, intenzitet i cijeljenje kolitisa u različitim vremenskim intervalima temeljem kliničkih i histoloških parametara na lokalnoj i sistemskoj razini u obje skupine miševa. Budući da je oštećenje sluznice posredovano imunološkom reakcijom, pratio se izraţaj specifičnih antigena na lokalnoj razini te fenotipske promjene limfatičnih stanica slezene, jetre i periferne krvi tijekom razvoja i cijeljenja kolitisa. Određene su dinamičke promjene aktivnosti CD26/DPP IV tijekom razvoja kolitisa u serumu te sluznici tankog i debelog crijeva C57BL/6 miševa.
Materijal i metode: Istraţivanje je provedeno na dvjema vrstama laboratorijskih miševa: divlji tip miša soja C57BL/6, te miševi kojima je inaktiviran gen za molekulu CD26 (C57BL/6 Jbom-ob, CD26-/-), istog spola i dobi, starosti od 10 do 12 tjedana. Model induciranog kolitisa izazvan je u obje ispitivane skupine miševa primjenom 3% (w/v) otopine natrijevog dekstran-sulfata (DSS) per os kroz sedam dana. Razvoj kolitisa i procjena intenziteta bolesti u svakoj ispitivanoj skupini ţivotinja pratio se temeljem kliničkih simptoma i izračuna indeksa aktivnosti bolesti. Stupanj oštećenja sluznice tankog i debelog crijeva pratio se određivanjem mikroskopskog indeksa oštećenja te histomorfometrijskom analizom u različitim vremenskim intervalima tijekom razvoja i cijeljenja kolitisa na parafinskim tkivnim rezovima. Imunofenotipizacija limfatičkih stanica izvedena je metodom izravne imunofluorescencije i analizom protočnim citometrom. Promjene izraţaja specifičnih staničnih biljega utvrđene su imunohistokemijski na parafinskim i/ili smrznutim tkivnim rezovima. Aktivnost serumske i intestinalne CD26/DPP IV u C57BL/6 miševa određena je spektrofotometrijski. Rezultati: Razvoj kolitisa u obje ispitivane skupine miševa rezultirao je statistički značajnim padom tjelesne mase, promjenom duţine i mase debelog crijeva te porastom mase slezene i indeksa aktivnosti bolesti. U skupini C57BL/6 miševa maksimalni pad tjelesne mase zabiljeţen je sedmog dana i praćen je statistički značajnim skraćenjem debelog crijeva i porastom mase slezene. Oporavak započinje devetog, a završava petnaestog dana. U skupini CD26-/- miševa, maksimalni pad tjelesne mase zabiljeţen je devetog dana, a statistički značajno skraćenje debelog crijeva sedmog dana. Oporavak započinje desetog, a završava dvadesetog dana. Razvoj kolitisa u obje ispitivane skupine miševa praćen je histomorfometrijskim promjenama sluznice debelog crijeva odnosno statistički značajnim smanjenjem broja i dubine te povećanjem širine kripti.
U usporedbi s C57BL/6 miševima, CD26-/- miševi imaju sniţen udio CD4+ stanica u slezeni i NK stanica u jetri te stastistički značajno veći udio CD8+ stanica u jetri. Tijekom razvoja kolitisa dolazi do akumulacije NK stanica u slezeni i jetri CD26-/- miševa te NKT stanica u slezeni i jetri obje ispitivane skupine miševa. U akutnoj fazi kolitisa zabiljeţen je porast udjela CD8+ stanica u slezeni i jetri CD26-/- miševa te CD4+ stanica u jetri obje ispitivane skupine miševa. Fenotipske promjene su popraćene porastom izraţaja CD4+, CD8+ stanica i makrofaga u akutnoj fazi kolitisa u sluznici tankog i debelog crijeva obje ispitivane skupine miševa.
Zaključak: Temeljem utvrđenih statistički značajnih promjena kliničkih i histoloških parametara na lokalnoj i sistemskoj razini, model DSS induciranog kolitisa uspostavljen je u obje ispitivane skupine miševa. Tijekom razvoja i cijeljenja kolitisa nedostatak molekule CD26 utjecao je na vremenski tijek, ali ne i na intenzitet kolitisa. Utvrđene sistemske i lokalne imunološke promjene ukazuju da izraţaj i proteolitička aktivnost molekule CD26/DPP IV nemaju presudnu i jedinstvenu ulogu u procesu aktivacije i modulacije imunološkog odgovora tijekom razvoja i cijeljenja kolitisa u miša.
Inflammatory bowel diseases are complex, chronic, immune-mediated diseases characterized by relapsing inflammatory processes which result in mucosa damage and loss of function. Previous studies indicate a relationship between the immune response and changes in expression and activity of CD26/DPP IV.
The aim of this study was to investigate is it and in what way the CD26 molecule involved in local and system mechanisms leading to mucosa damage and development of inflammatory bowel disease in a in vivo colitis model established in CD26 deficient (CD26-/-) and wild type mice (C57BL/6). In order to determine does it the deficiency of molecule CD26 influence colitis development, intensity and healing in different time schedule based on clinical and histological parameters on local and system level in both mice group were determined. Since mucosal damage is mediated by immune response, the expression of specific antigens at local level and phenotypic changes of lymphatic cells from spleen, liver and peripheral blood during colitis development and healing have been determined. Dynamic changes in CD26/DPP IV activity in serum and intestinal mucosa during colitis development in C57BL/6 mice have been investigated.
Materials and Methods: The research was performed using two mice strains: wild type mice strain C57BL/6 and mice with inactivated gene for molecule CD26 (C57BL/6 Jbom-ob, CD26-/-), same gender and age, aged from 10 to 12 weeks. The colitis induced model was established in both mice strains using 3% (w/v) sodium dextran sulphate solution (DSS) per os during 7 days. Colitis development and determination of severity was monitored in each group of experimental animals by clinical symptoms and calculation of disease activity index. The grade of intestinal mucosa damage was assessed by determination of microscopic damage index and by histomorphometrical analysis on paraffin sections in different time periods during colitis development and healing. The immunophenotypization of lymphatic cells was performed by direct immunofluorescence and by FACS analysis. Changes in expression of specific cell markers were determined by immunohistochemical staining methods on paraffin and/or frozen tissue sections. Serum and intestinal CD26/DPP IV activities in C57BL/6 mice were determined spectrophotometrically. Results: Colitis development in both mice strains resulted in statistically significantly in body weight decrease, changes in colon length and weight, increase of spleen mass and disease activity index. The most intensive body weight decrease was noticed the seventh day in C57BL/6 mice and was followed by a statistically significant colon shortening and increased spleen mass. The recovery starts the ninth day and ends the fifteenth day. In CD26-/- mice the most intensive body weight decrease was noticed the ninth day and the statistically significant colon shortening the seventh day. The recovery starts the tenth day and ends the twentieth day. Colitis development in both mice groups is followed by histomorphometrical changes of colon mucosa and statistically significant decrease of number and depth and increase of crypts width.
The percentage of CD4+ cells in the population of mononuclear splenic cells and NK cells in liver was decreased in CD26-/- mice in comparison with C57BL/6 mice. Furthermore, a statistically significant increase of CD8+ cells was noticed in liver of CD26-/- mice. In the acute phase of colitis, an increase of CD8+ cells ratio was noticed in liver and spleen of CD26-/- mice and CD4+ cells in liver in both mice strains. Phenotypical changes were followed by an increase in ratios of CD4+, CD8+ cells and macrophages in ileum and colon of both mice strains. An accumulation of NK cells was noticed in spleen and liver of CD26-/- mice while NKT cells were noticed to accumulate in spleen and liver of both mice strains.
Conclusion: Based on determined statistically significant changes of clinical and histological parameters at local and system level, a DSS-colitis model was established in both analyzed mice strains. The CD26 molecule deficiency influenced on time course but not on colitis severity at local level during colitis development and healing. Determined systemic and local immunological changes indicate that the expression and proteolytic activity of CD26/DPP IV do not have a crucial role in colitis development and healing in mice.
Uvod
Psorijaza je upalna sustavna Th1 citokinska kožna bolest. U psorijatičnom
epidermisu je vodeća promjena keratinocitna proliferacija povezana s upalnim
promjenama, a očita je i uloga imunološkog ...sustava (prisutnost velikog broja
aktiviranih limfocita T u epidermisu i dermisu, kao i povezanost psorijaze s razredom
I HLA sustava). Drži se da je antigena stimulacija limfocita T u epidermisu preko
razreda I HLA unutar kojeg se određuje vezivanje peptida i predodžba T stanicama
ključna u imunosnom odgovoru (CD4+ i CD8+). Aktivirane T-stanice izlučuju brojne
Th1 citokine (interleukin 2-IL-2, γ interferon –INF-γ, tumor necrosis factor α – TNF-α,
interleukin 6 – IL-6) koji potiču keratinocitnu proliferaciju. Nova istraživanja govore o
važnosti adhezijskih molekula ICAM-1 i VCAM-1 u nastajanju psorijaze. U ovom radu
dokazana je njihova pojavnost u psorijatičnoj promijenjenoj i nepromijenjenoj koži.
Unatrag deset godina primjenjuje se i imunoterapija protutijelima protiv odgovarajućih
molekula koje sudjeluju u lancu imunoloških zbivanja u nastanku psorijaze.
Cilj istraživanja
Usporediti pojavnost aktiviranih limfocita T te makrofaga 68 i adhezijskih molekula:
intercelularne adhezijske molekule-1 (ICAM-1), vaskularne adhezijske molekule-1
(VCAM-1) te interleukin-2 receptora (IL-2r), u promijenjenoj i nepromijenjenoj koži
ispitanika sa psorijazom s nalazom u koži zdravih ispitanika, kao kontrolne skupine.
Na temelju tih nalaza, ukoliko ima razlike u pojavnosti u odnosu na zdravu kožu,
dokazati njihovu ulogu u etiopatogenezi psorijaze.
Materijal i metode
U ovome radu učinjena je probatorna biopsija kože 50 ispitanika sa psorijazom, kod
kojih je uzet uzorak promijenjene kože i nepromijenjene kože najmanje 5 cm
udaljene od ruba promijenjene kože, bolesnika koji četrnaest dana nisu koristili
sustavnu niti lokalnu terapiju protiv psorijaze. Uzet je uzorak kože kontrole skupine
50 ispitanika sa zdravom kožom. Potom su svježe smrznuti rezovi u fiziološkoj
otopini obrađeni u Zavodu za patologiju Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Standardnim imunohistokemijskim postupkom izvršeno je bojenje tkiva kitovima
tvrtke DAKO, za adhezijske molekule ICAM-1 i VCAM-1, a zatim očitavanje i limfocita
CD4 i CD8, te CD68+ makrofaga , te IL-2r kitovima s Medicinskog fakulteta Sveučilišta u Rijeci. Statističku obradu podataka izvršili su statističari Medicinskog
fakulteta Sveučilišta u Rijeci.
Rezultati
Prema rezultatima ovoga rada utvrđena je statistički značajna razlika u pojavnosti
ICAM-1 molekule iz promijenjene i nepromijenjene kože ispitanika sa psorijazom
(p<0,001) u odnosu na (zdravu) kožu kontrolne skupine. Također je statistički
značajna razlika u pojavnosti molekule VCAM-1 u odnosu na kožu kontrole (zdravih
ispitanika) (p<0,0001). Isto tako, uočena je značajna razlika u usporedbi IL-2r u
promijenjenoj koži ispitanika sa psorijazom u odnosu na kontrolnu skupinu (zdravih)
ispitanika (p<0,001).
Limfociti CD4 i CD8 su nađeni u većem broju ukupno u epidermisu i dermisu u
promijenjenoj koži ispitanika sa psorijazom u usporedbi s kontrolom (p<0,001). Isto
tako uočena je povećana izražajnost CD68+ makrofaga u promijenjenoj koži
ispitanika sa psorijazom u usporedbi s kontrolom (p<0,001).
Zaključak
Prema rezultatima rada kao i prema nekim drugima autorima, utvrđena je statistički
značajna razlika u pojavnosti adhezijskih molekula u koži ispitanika sa psorijazom i to
u promijenjenoj i nepromijenjenoj koži u usporedbi sa kontrolom, čime je dokazana
njihova važnost u etiopatogenezi psorijaze i u slijedu imunoloških zbivanja u koži
ispitanika sa psorijazom. Važno je istaknuti da se nepromijenjena koža ispitanika sa
psorijazom nalazi u «stanju pripravnosti» i u svakom trenutku može nastati promjena
na koži zbog visokih nalaza adhezijskih molekula u nepromijenjenoj koži ispitanika sa
psorijazom. Smatramo da bi odgovarajuća imunološka terapija protutijelima mogla
biti učinkovita u liječenju psorijaze.
Introduction
Psoriasis vulgaris is a systemic Th1 cytokine-mediated skin disease. In psoriatic
epidermis, the leading change is proliferation of keratinocytes associated with
inflammation. The role of immunologic reactions is obvious through the presence of
many activated T lymphocytes in epidermis and dermis and also association with
HLA class I antigen. Stimulation of T lymphocytes in epidermis by peptide antigens
presented in connection with HLA class I molecules is assumed to be the key event
in immune response (CD4 and CD8) activation. Activated T lymphocytes secret
many cytokines that stimulate keratinocyte proliferation such as interleukin 2 -IL-2, γ
interferon -IFN-γ, tumor necrosis factor α -TNF-α, interleukin 6 -IL-6. Recent research
data suggest the significance of adhesion molecules ICAM-1 and VCAM-1 in the
development of psoriasis. In this study we have shown their expression in psoriatic
lesional and non-lesional skin. During the last ten years immunotherapy with
monoclonal antibodies directed against molecules involved in immunologic process
has been used successfully in these patients.
Aim
The aim of this study was to determine the presence of activated T lymphocytes,
macrophage 68 and adhesion molecules: intercellular adhesion molecule-1 (ICAM-
1), vascular adhesion molecule-1 (VCAM-1) and interleukin-2 receptor (IL-2R) in
lesional and non-lesional psoriatic skin as compared with healthy skin in control
group in order to evaluate the possible differences as compared with healthy skin
and determine the role of adhesion molecules in etiopathogenesis of psoriasis.
Materials and methods
Skin biopsies of lesional and non-lesional skin at least 5 cm from lesion were
performed in 50 patients with psoriasis that have used no topical or systemic therapy
during at least two weeks prior biopsy. Skin biopsies of healthy skin were performed
in 50 healthy volunteers. All fresh frozen sections were examined histologically and
immunohistochemically at the Department of Pathology Medical Faculty University of
Rijeka. Standard immunohistochemical procedure using DAKO kits and IL-2R kit of
Medical Faculty University of Rijeka followed by the molecule expression reading in
order to evaluate the expression of lymphocyte markers, IL-2R and adhesion molecules (Olympus BX 51). Statistical analyses were performed at Medical Faculty
University of Rijeka.
Results
We have detected statistically significant difference of ICAM-1 expression in lesional
and non-lesional skin in psoriatic patients (p<0,001) in comparison with healthy skin
of our volunteers. Also, we have found statistically significant difference in adhesion
molecule VCAM-1 expression in comparison with healthy volunteers (p<0,0001).
Significant difference was detected in IL-2R expression between lesional psoriatic
skin and healthy skin of examined volunteers (p<0,001).
CD4 and CD8 lymphocytes were found in epidermis and dermis in augmented
number in lesional skin of psoriatic patients as compared with healthy volunteers
(p<0,001). Also, increased expression of CD68+ molecule, a macrophages marker,
was found in lesional skin of psoriatic patients in comparison with skin of healthy
volunteers (p<0,001).
Conclusion
According to obtained results and previously published studies, we have established
a significant difference in expression of adhesion molecules between lesional skin
and in non-lesional skin of psoriatic patients in comparison with healthy skin. These
results prove their importance in etiopathogenesis and immunologic events involved
in development of psoriatic lesions. It is important to emphasize that non-lesional skin
in psoriatic patients is in «stand by» position and in each moment could become
lesional, due to high levels of adhesion molecules expressed in non-lesional skin of
these patients. We can assume that targeted biologic therapy with specific
monoclonal antibodies could improve the treatment of psoriasis vulgaris.
Uvod: Angiogeneza, ili stvaranje novih krvnih i limfnih žila, je neophodna za rast i
progresiju tumora, a karcinom bubrežnih stanica idealan model za evaluaciju novih
strategija antiangiogene ...terapije zbog njegove bogate vaskularizacije i visoke ekspresije
angiogenih čimbenika. Jedan od najvažnijih promotora angiogeneze je vaskularni
endotelni čimbenik rasta ( VEGF) i njegove srodne molekule. VEGF je prekomjerno
eksprimiran i na razini mRNA i na proteinskom nivou u humanim tumorima, a brojni
čimbenici kroz intracelularne signalne puteve mogu regulirati njegovu pojavnost
uključujući hipoksiju i regulatorni transkripcijski faktor HIF1 α, citokine , hormone te
modulatore protein kinaze C. Mehanizmi VEGF ekspresije uz sudjelovanje tumor
supresorskih gena kao što je p53 ili čimbenika rasta kao na primjer epidermalnog
čimbenika rasta (EGF) samo su djelomično poznati.
Cilj ovog istraživanja je određivanje imunohistokemijskog izražaja VEGF-A i VEGF-C
u svijetlostaničnim karcinomima bubrežnih stanica ( SKBS) u usporedbi s okolnim
normalnim tkivom bubrega, te utvrđivanje ekspresije regulacijskih čimbenika HIF1 α,
receptora za epidermalni čimbenik rasta (EGFR), p53 tumor supresorskog proteina u
tumorskom tkivu uz utvrđivanje odnosa ovih proteina sa angiogenim faktorima VEGF-A
i C te odnosa VEGF-A sa gustoćom novostvorenih patoloških krvnih žila. Cilj je također
utvrditi metodom fluorescentne in situ hibridizacije da li postoji amplifikacija gena za
EGFR u SSKBS te napokon usporediti angiogenezu i ove čimbenike regulacije
angiogeneze s kliničko-patološkim parametrima kao što su nuklearni gradus, Ki67 indeks
proliferacije tumorskih stanica, veličina tumora, patološki stadij i petogodišnje
preživljenje. Materijal i postupci: Na standardnim rezovima 93 SKBS određena je gustoća krvnih žila
imunohistokemijskom metodom uz korištenje antitijela CD31 za endotel i na istim
rezovima uspoređena sa imunohistokemijskim izražajem VEGF-A..
Izražaj proteina VEGF-A, VEGF-C, HIF1 α, EGFR 1, p53, istražen je metodom
imunohistokemije na tkivnim mikroarejima (TMA) istih SKBS-a te uspoređen
standardnim statističkim metodama međusobno kao i s kliničkopatološkim parametrima.
Metodom fluorescentne in situ hibridizacije (FISH) vizualizirana je amplifikacija EGFR
gena u 43 odabrana tumora koji su pokazivali različitu ekspresiju ovog receptora na razini
proteina u tumorskim stanicama.
Rezultati: Gradus tumora i stadij bolesti su kao glavni prognostički faktori pokazali
inverznu korelaciju u odnosu na preživljenje. Studija gustoće krvnih žila u usporedbi s
ekspresijom VEGF-A na standardnim rezovima pokazala je da su tumori s vrlo visokom
ekspresijom VEGF-A (>75%) povezani s manjim brojem krvnih žila (p=0,034). Na TMA
je potvrđena promjenjiva ekspresija sva tri analizirana proteina u tumorskim stanicama
SSKBS-ova. Angiogeni čimbenici pokazali su međusobnu povezanost (p<0,031), a
njihova ekspresija se uočavala kao perimembranozno ili difuzno citoplazmatsko obojenje.
Nuklearna ispoljenost HIF1α (n HIF1α) pokazivala je obrnutu povezanost s difuznim
citoplazmatskim obojenjem VEGF-A (p=0,002) i VEGF-C (p=0,053), dok je
citoplazmatska ekspresija HIF1α ( cHIF1α) pokazivala pozitivnu korelaciju s difuznim
obojenjem oba angiogena čimbenika (p<0,001 odnosno p<0,001). U usporedbi s
kliničkopatološkim parametrima, prekomjerna ispoljenost citoplazmatskog cHIF1α i
difuznog citoplazmatskog VEGF-A bila je udružena s višim nuklearnim gradusom
(p=0,006 odnosno p<0,001), većim tumorima (p<0,001 odnosno p<0,001), višim stadijem
bolesti (p=0,023, odnosno p=0,0027) te kraćim preživljenjem (p=0,018, odnosno,
p=0,024). Nasuprot tome prekomjerna ekspresija nHIF1α kao i perimembranozna ispoljenost VEGF-C su bili povezani s boljim dijagnostičkim parametrima kao što su niži
nuklearni gradus (p=0,006, odnosno, p<0,001 ), manji tumori (p=0,057, odnosno, p=
0,007) i dulje preživljenje ( p=0,005, odnosno,p=0,008). Nadalje, ispoljenost nHIF1α je
pokazivala pozitivnu korelaciju s indeksom proliferacije (p=0,022). Veća ekspresija tumor
supresorskog proteina p53 bila je povezana sa većim tumorima (p=0,007),višim
nuklearnim gradusom ( p=0,048) i stadijem bolesti (p=0,036), kao i veći izražaj EGFR
koji je kroz histoskor korelirao s višim nuklearnim gradusom ( p=0,0002) s većim
tumorima (p=0,018) višim pT(p=0,036) te kraćim preživljenjem (p=0,046) kod tumora
koji su pokazivali samo kontinuirano membransko bojenje. p53 je pokazivao pozitivnu
povezanost sa postotkom ekspresije VEGF-C ( (p=0,037), a EGFR je bio proporcionalan
sa postotkom difuznog izražaja VEGF-A/C te obrnuto proporcionalno povezan sa
postotkom perimembranoznog izražaja. FISH metoda je uočila povezanost polizomije 7 i
prekomjerne membranske ekspresije EGFR u SSKBS.
Zaključak: Rezultati studije na TMA ukazali su na agresivniji subtip SSKBS-a višeg
nuklearnog gradusa koji pokazuje prekomjernu ekspresiju VEGF –A i cHIF1α i na razini
multrivarijantne analize što se može smatrati neovisnim prognostičkim značenjem sa
mogućim kliničkim implikacijama. Značenje nHIF1α ekspresije povezane sa bolje
diferenciranim tumorima i višim proliferativnim indeksom trebalo bi bolje istražiti.
Nadalje, subcelularna lokalizacija angiogenih proteina kao i njihovog transkripcijskog
faktora pokazala se važnom u odnosu na prognozu bolesti. Naš tumorski model nije
potvrdio jednostavnu povezanost VEGF-A i angiogeneze kroz gustoću krvnih žila, ali se i
na standardnim rezovima pokazalo da njegova prekomjerna ekspresija predstavlja lošiji
prognostički parametar. Difuzna subcelularna lokalizacija VEGF-A i VEGF-C povezana s
EGFR najvjerojatnije je povezana sa mehanizmima tumorigeneze.
AIM: The role of angiogenesis in the pathogenesis of renal cell carcinoma is well
recognized, however the influence of tumor cells in this activity is still not well-known.
First, the purpose of this investigation was to analyze and correlate the
immunohistochemical pattern of vascular endothelial growth factor (VEGF) expression
with the average of microvessel density (MVD) and other clinicopathologic parameters in
clear cell renal cell carcinoma (CCRCC) in order to determine its prognostic significance.
Secondly we wanted to expand our knowledge on expression of VEGF-A and to
compare its value with the VEGF-C expression recognized to be involved in lymph vessel
neoangioegenis. Furthermore, the aim was to analyze expression of both angiogenic
factors in comparison to Hypoxia inducible factor-1α ( HIF-1α), a regulatory factor of
angiogenic switch, p53 tumor supresor protein and epidermal growth factor receptor
(EGFR) which are involved in tumor pathogenesis, and finally all analyzed parameters
were compared with clinicopathological characteristics of CCRCC including the patients’
survival. We also wanted to investigate the role of EGFR gene copy number changes in
relation to EGFR overexpression by means of fluorescence in situ hybridization (FISH).
MATERIAL AND METHODS: This study includes tumor specimens of CCRCC
obtained from patients undergoing nefrectomy at the Department of Urology, Clinical
Hospital Center Rijeka from 1989-1994. All cases were reviewed using WHO tumor
classification criteria. First part of our investigation was performed on surgical specimens
of 93 CCRCC wich were immunohistochemically analyzed on parafine embedded , whole
slide, standard sections for VEGF expression, MVD with anti-CD31, and Ki 67 proliferative index. Then, the tissue microarrays (TMA) were built from the same
reviewed cohort of 94 archive formalin fixed and paraffin embedded CCRCC.
Immunohistochemistry was performed on tissue microarrays for VEGF-A, VEGF-C, HIF-
1α and Ki67,p53 and EGFR expression. The staining was evaluated as a percentage of
cytoplasmic, membranous or nuclear positive tumor cells, and as a histoscore (HS).
Clinicopathologic data obtained from patient medical records and from files of the
Department of Pathology, Rijeka University School of Medicine, Rijeka, Croatia included
sex, age, tumor size, TNM stage, histologic subtype and nuclear grade as assessed using
Fuhrman nuclear grading system.
RESULTS: On the whole tumor slides, VEGF expression was recorded as the percentage
of positive tumor cells(≥75% and ≤75%) and as diffuse or perimembranous VEGF
expression according to cytoplasmic distribution. Statistical analysis showed that tumors
with ≥75% of VEGF expression were characterized by lower MVD value (p = 0.034),
higher nuclear grade(p = 0.018), and higher Ki 67 proliferation index (p = 0.023).
Moreover, a higher nuclear grade of tumor cells was characterized by diffuse cytoplasmic
VEGF distribution (p = 0.005). The TMA analysis showed the variable expression of
analyzed protein in tumor cells among different CCRCC. Both angiogenic factors
demonstrated perimembranous or diffuse cytoplasmic staining, with diffuse pattern
positively associated (p<0.001). Nuclear HIF-1α expression (nHIF-1α) showed inverse
correlation with diffuse cytoplasmic VEGF-A (p=0.002) and VEGF-C (p=0.053), while
cytoplasmic HIF-1α expression (cHIF-1α) showed positive correlation with diffuse
staining of both angiogenic factors (p<0.001; p<0.001, respectively). In comparison to
clinicopathological characteristics, a higher nuclear grade (p=0.006; p<0.001,
respectively), larger tumor size (p=0.009; p=0.015, respectively), higher stage (p=0.023;
p=0.027, respectively) and shorter survival (p=0.018; p=0.024, respectively) were associated with overexpression of diffuse cytoplasmic VEGF-A and cytoplasmic HIF-1α
expression.
In contrary, overexpression of nHIF-1α was associated with better diagnostic parameters
i.e. lower nuclear grade (p=0.006), smaller tumor size (p=0.057), and longer survival
(p=0.005). Expression of p53 protein was recorded as percentage of nuclear positivity
/500 tumor celss. Overexpression (≥ of median score 40.5%) was connected with biger
tumors, higher NG and pT stage (p=0.007, p=0.048, p=0.036 respectively). Intesive
membranous EGFR expression in tumors was also related to worse p
Cilj istraživanja: Ustanoviti stupanj zadovoljstva građana RH u pogledu sadašnje
organiziranosti zdravstvenog sustava u svojem gradu u pružanju adekvatne skrbi za
terminalno oboljele pacijente. ...Utvrditi potrebu građana RH za pružanjem palijativne
skrbi, kao i za izgradnjom hospicija u njihovom gradu. Utvrditi postotak i profil
osoblja koji bi uz zdravstveno osoblje djelovali u interdisciplinarnom timu za pružanje
palijativne skrbi, s posebnim osvrtom na bioetičara. Ustanoviti na temelju procjene iz
radnog iskustva zdravstvenih djelatnika, koji postotak pacijenata treba usluge
palijativne skrbi, odnosno mora biti zbrinuto u hospicijima. Na temelju stavova
građana RH zdravstvenog i ne-zdravstvenog profila utvrditi procjenu odgovornosti
države, županije, lokale uprave (grada) za organiziranjem palijativne skrbi odnosno
izgradnjom hospicija. Utvrditi potrebu za stručno organiziranom edukacijom javnosti
(dobrovoljaca) o palijativnoj skrbi. Utvrditi potrebu za trajnom stručnom edukacijom
zdravstvenih djelatnika o palijativnoj/hospicijskoj skrbi, te propisivanjem
(sub)specijalizacije iz palijativne medicine
Ispitanici i metode: Ispitivanje se provelo putem dvije anonimne ankete. Jedna
anketa bila je namijenjena anketiranju građana 7 ispitanih gradova Republike
Hrvatske ne zdravstvenog profila, ukupno njih 1564, dok je druga anketa imala za cilj
ispitati stavove zdravstvenih djelatnika 7 ispitanih gradova Republike Hrvatske, njih
789. Uvodni dio ankete sadrži informaciju o anonimnosti ankete te o razlogu njezine
provedbe (u svrhu izrade doktorske disertacije). Slijedi dio ankete koji sadrži
sociodemografske podatke o spolu, starosnoj dobi, stupnju obrazovanja, zaposlenosti,
broju generacija koje žive u istom domaćinstvu ispitanika u anketi za građane ne
zdravstvenog profila te godine staža u zdravstvenoj djelatnosti u anketi za zdravstvene
djelatnike. O svakoj od izjava ispitanici iskazuju svoj stav pomoću Likertove skale
procjene stavova sastavljene od pet stupnjeva: 1. u potpunosti se ne slažem, 2.
uglavnom se ne slažem, 3. ne znam, nemam stav, 4. uglavnom se slažem, 5. u
potpunosti se slažem. Dobiveni podatci analizirani su adekvatnim statističkim
metodama ovisno o vrsti podataka.
Podatci dobiveni ovim istraživanjem prikazani su apsolutnim i relativnim
frekvencijama. Za varijablu dob korišten je medijan kao mjera centralne tendencije.
Normalnost raspodjele rezultata za svaku varijablu provjerene su Kolmogorov-
Smirnov testom. Za utvrđivanje razlika između varijabli korišten je Kruskall-Wallis test, dok je kao post-hoc test korišten Mann-Whitney test. Za utvđivanje razlika
između stavova korišten je hi-kvadrat test. Razina značajnosti određena je na P<0,05.
Sve statističke analize izvedene su pomoću statističkog paketa Statistika 7.1.
Rezultati: Nakon učinjene statističke obrade podataka i analize odgovora anketiranih
građana ne-zdravstvenog i zdravstvenog profila provedenih u 7 gradova Republike
Hrvatske dobiveni su znakoviti rezultati koji potvrđuju potrebu građana i zdravstvenih
djelatnika Republike Hrvatske za organiziranim sustavom palijativne skrbi odnosno
izgradnjom hospicija. Potrebu za provođenjem sustava palijativne skrbi u potpunosti
podržava 53.5% ispitanih građana i zdravstvenih djelatnika ispitanih gradova odnosno
37.1% njih su uglavnom suglasni sa stavom da je potrebno provoditi sustav palijativne
skrbi u njihovom gradu/županiji. U zbroju postotaka podrška sustavu provedbe
palijativne skrbi u gradovima/županijama RH iznosi visokih 90.6 %. Građani nezdravstvenog
profila i zdravstveni djelatnici u potpunosti iskazuju potrebu za
izgradnjom hospicija u svojim gradovima s visokih 54.1%, odnosno uglavnom je
suglasno njih 33.9%. U zbroju 88% građana ne-zdravstvenog profila i zdravstvenih
djelatnika smatra potrebnim izgradnju hospicija u svom gradu/županiji. U prilog
prepoznatoj potrebi organiziranog sustav palijativne skrbi ide i stupanj zadovoljstva
građana ispitanih gradova gdje 43.3% građana smatra da se vrlo malo pažnje
posvećuje terminalnim bolesnicima dok njih 13.4% drži da se takvim bolesnicima
uopće ne posvećuje pažnja. Također, 1.8% ispitanika smatra da se u njihovom gradu
jako puno pažnje posvećuje terminalno oboljelima. Na prethodno se nadovezuje
postotak od 35.6% građana koji su stava da se hrvatske državne bolnice vrlo malo
brinu o pacijentima u terminalnoj fazi bolesti. 16.3% mišljenja je da se navedene
bolnice uopće ne brinu, dok se 3% građana izjasnilo da hrvatske državne bolnice
brinu maksimalno moguće o terminalnim pacijentima .
Zaključci: U analizi dobivenih odgovora građana ne-zdravstvenog profila te
zdravstvenih djelatnika Republike Hrvatske u pogledu potrebe za organiziranjem i
uspostavom sustava palijativne skrbi, te potrebu za izgradnjom hospicija u gradovima
Republike Hrvatske zaključuje se da je organizacija palijativne skrbi, te trajna
edukacija iz palijativne medicine s uključivanjem kliničkog bioetičara u sastav
interdisciplinarnog tima palijativne skrbi, neizostavna i neodgodiva zdravstvena
potreba i želja njezinih građana upravo kao i izgradnja hospicija.
Aim: To establish the level of informativeness of citizens about palliative care
generally, and a need of the citizens of 7 croatian cities for palliative care and the
establishment of a hospice in the Republic of Croatia. To estimate the citizens
satisfaction with current organization of health care in their towns in providing
adequate care for terminally ill patients. To establish the percentage and profile of the
staff who would work, along with health professionals, in an interdisciplinary team
for palliative care, with special consideration for the role of a bioehicist in the team.
To establish, by evaluating health professionals' experience, the percentage of patients
who need palliative or hospice care.
Participants and Methods: The survey was conducted by two anonimous
questionnaires. One questinnaire was intended for the survey of non-health
professionals, total of 1564 persons, while the second questionnaire aimed to evaluate
the attitudes of health professionals in 7 croatian cities, 789 subjects. The introductory
part of the questionnaire included information about the anonimity of the survey and
its purpose (a disertation's thesis). The following part of the questionnire involved
socio-demographic data about sex, age, education, employment, the number of
generations who lived in the household of surveyed persons, for non-health
professionals, and length of work in health profession in the questionnaire for health
professionals. In each statement, the attitudes were measured by a Likert scale
comprised of five levels: 1. strongly disagree, 2. disagree, 3. undecided, 4. agree, 5.
strongly agree. The obtained data were analyzed by adequate statistical methods
depending on the data.
Results: The significant results obtained by processing statistical data and analyzing
responses given by the non-health and health professionals questioned in 7 Croatian
towns confirm the need amongst Croatian citizens and health workers for the
organization of a palliative care system and the establishment of hospices. The need to
establish a system of palliative care is completely supported by 53.5% of the citizens
and health workers questioned; 37.1% of them mostly agreed with the statement that
it is necessary to implement a system of palliative care in their town or county. The
total percentage in agreement with implementation of a palliative care system in
Croatian towns and counties amounts to 90.6%. Furthermore, 54.1% of non-health
and health workers completely agree that hospices need to be set up in their town, while 33.9% of them mostly agree with that. A total of 88% of the citizens and health
workers consider the establishing of hospices in their town or county to be necessary.
The need for organizing a system of palliative care is also supported by the level of
citizens' satisfaction in the surveyed towns where 43.3% of citizens think that little
attention is given to terminal patients, while 13.4% of them consider that such patients
are not given any attention at all. On the other hand, 1.8% of the respondents think
that plenty of attention is given to terminal patients in their towns. In addition, 35.6%
of citizens are of the opinion that Croatian state hospitals take very little care of
terminally ill patients. 16.3% of the respondents think that these hospitals take no care
at all of terminally ill patients, while 3% of the citizens answered that Croatian state
hospitals take the utmost possible care.
Conclusions: By analyzing the answers of non-health professionals and health
professionals in Croatia regarding the organization and establishment of palliative
care system, and the need for a hospice Croatia, the conclusion is that the organization
of palliative care and continuous education in pallitive medicine with a clinical
bioethicist as a member of an interdisciplinary team of palliative care are an
indispensable and urgent need and wish of the citizens, as well as the establishment
of a hospice.
Cilj istraživanja: Ustanoviti stupanj zadovoljstva građana RH u pogledu sadašnje
organiziranosti zdravstvenog sustava u svojem gradu u pružanju adekvatne skrbi za
terminalno oboljele pacijente. Utvrditi potrebu građana RH za pružanjem palijativne
skrbi, kao i za izgradnjom hospicija u njihovom gradu. Utvrditi postotak i profil
osoblja koji bi uz zdravstveno osoblje djelovali u interdisciplinarnom timu za pružanje
palijativne skrbi, s posebnim osvrtom na bioetičara. Ustanoviti na temelju procjene iz
radnog iskustva zdravstvenih djelatnika, koji postotak pacijenata treba usluge
palijativne skrbi, odnosno mora biti zbrinuto u hospicijima. Na temelju stavova
građana RH zdravstvenog i ne-zdravstvenog profila utvrditi procjenu odgovornosti
države, županije, lokale uprave (grada) za organiziranjem palijativne skrbi odnosno
izgradnjom hospicija. Utvrditi potrebu za stručno organiziranom edukacijom javnosti
(dobrovoljaca) o palijat
Ciljevi: Osteopontin (OPN) je fosforilirani glikoprotein koji posjeduje različita djelovanja uključujući nastanak i metastaziranje tumora. Kočenje apoptoze jedan je od mehanizama kojim OPN doprinosi ...napredovanju tumora, a jezgreni čimbenik kappa B (NF-κB) je uključen u signalne putove kočenja apoptoze. Cilj ovog istraživanja je proučavanje izražaja OPN-a u normalnom tkivu bubrega i svijetlostaničnom karcinomu bubrežnih stanica (SKBS) i određivanje njegovog prognostičkog značenja te ujedno određivanje odnosa između NF-κB i izražaja OPN-a na proteinskoj i genskoj razini kao i njihovog odnosa prema apoptozi u uzorcima SKBS-a.
Materijali i postupci: Izražaj proteina OPN-a istražen je metodom imunohistokemije na standardnim tkivnim rezovima 171 SKBS-a i uspoređen s uobičajenim kliničkopatološkim čimbenicima. Korištenjem imunohistokemijske metode i tehnike tkivnih mikroareja (TMA) na 94 SKBS-a određen je izražaj proteina OPN-a te p50 i p65 podjedinice NF-κB i međusobno uspoređen kao i s apoptotičkom aktivnosti. Korištenjem kvantitativne lančane reakcije polimerazom (QPCR) određena je količina OPN glasničke RNA (mRNA) iz svježe smrznutog tumorskog tkiva i uspoređena s izražajem proteina OPN-a i NF-κB u 22 SKBS-a.
Rezultati: Izražaj OPN-a je u tumorskom tkivu bio veći u odnosu na normalno tkivo bubrega i primijećen je u 61 SKBS-u (35.7 %) kao citoplazmatsko bojanje različite jačine. Utvrđena je povezanost povećanog izražaja OPN-a s pokazateljima loše prognoze kao što su veličina tumora (p<0.001), Fuhrmanov nuklearni gradus (p<0.001), patološki stadij (p=0.011) i Ki-67 indeks proliferacije (p<0.001) te kraće preživljavanje bolesnika (p=0.004). Citoplazmatsko NF-κB bojanje primijećeno je u tumorskim stanicama kao i dobroćudnim strukturama dok je nuklearno bojanje primijećeno većinom u tumorskim stanicama. Utvrđena je korelacija pojačanog izražaja OPN-a na proteinskoj (p<0.001) i genskoj razini (p=0.019) s aktivacijom NF-κB i smanjenjem indeksa apoptoze u tumorskim stanicama (p=0.009). Aktivacija obje NF-κB podjedinice također je obrnuto korelirala s indeksom apoptoze (p=0.003).
Zaključak: Pojačan izražaj OPN-a doprinosi napredovanju SKBS-a vjerojatno posredujući kočenje apoptoze putem aktivacije NF-κB.
Objectives: Osteopontin (OPN) is a phosphorylated glycoprotein with diverse functions including tumorigenesis and tumor cell metastasis. Apoptosis inhibition is one of the OPN’s mechanisms that contribute cancer progression and nuclear factor-kappa B (NF-κB) is involved in antiapoptotic signaling pathway. The aim of this study was to analyze the expression of OPN in normal renal tissue and clear cell renal cell carcinomas (CRCC), and to assess its prognostic significance together with determining relations between NF-κB and OPN expression at protein and gene level as well as their relation to apoptosis in specimens of CCRCC.
Material and Methods: The expression of OPN protein was analyzed using immunohistochemistry in whole-tissue sections of 171 CRCC and compared to usual clinicopathological parameters. Using tissue microarray (TMA) and immunohistochemical technique the expression of OPN protein and p50 and p65 NF-κB subunits was analyzed in 94 CCRCC and compared mutually and to apoptotic index. Using real-time PCR OPN mRNA was quantified from snap frozen tumor tissue and compared to OPN and NF-κB protein expression in 22 CCRCC.
Results: Compared to normal renal parenchyma OPN was upregulated in tumor tissue and was observed in 61 CRCC (35.7%) in the form of cytoplasmic staining of various intensities. The association of OPN expression and poor prognostic indicators as tumor size (p<0.001), Fuhrman nuclear grade (p<0.001), pathological stage (p=0.011) and Ki-67 proliferation index (p<0.001) as well as shorter patients survival (p=0.004) was found. Cytoplasmic NF-κB staining was observed in tumor cells and benign elements, while nuclear staining was detected mainly in tumor cells. The correlation of high OPN expression at protein (p<0.001) and gene level (p=0.019) with NF-κB activation as well as decrease of apoptotic index in tumor cells (p=0.009) was found. Activation of both NF-κB subunits also correlated with decreased apoptotic index (p=0.003).
Conclusion: Overexpression of OPN contributes the progression of CRCC probably by inhibition of apoptosis through NF-κB activation.
Cilj istraživanja: S obzirom da su vaskularizacija i vezivna proliferacija ključni faktori nastanka komplikacija u pacijenata koji su zadobili perforativnu ozljedu oka i u pacijenata sa dijabetičnom ...retinopatijom, cilj ovog istraživanja bio je utvrditi postoji li povišenje VEGF‐a (odgovornog u stimuliranju angiogeneze) kod navedenih bolesti.
Ispitanici i metode: U ispitivanje je bilo uključeno 56 pacijenata. Prvu grupu ispitanika činili su pacijenti sa proliferativnom dijabetičnom retinopatijom (n=36); od toga 20 pacijenata sa dijabetes melitusom tipa I i 16 pacijenata sa dijabetes melitusom tipa II. Njima je za vrijeme operativnog zahvata vitrektomije uziman uzorak staklovine u kome je određivana količina VEGF‐a i njegovih receptora (VEGFR1 i VEGFR2).
Drugu grupu ispitanika činili su pacijenti sa perforativnom ozljedom oka kojima je za vrijeme operacije obrade rane uzimana očna vodica u kojoj je određivana količina VEGF‐a.
Uzeti humani materijal analiziran je komercijalnim ELISA testom, a rezultati su međusobno uspoređeni i statistički obrađeni.
Rezultati: U staklovinama pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa I pronađeno je značajno više VEGF‐a (432,23 pg/ml) nego u grupi pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa II(147,53 pg/ml) i kontrolnoj skupini (63,26 pg/ml). U staklovinama pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa I osim samog VEGF‐a pronađeno je značajno više VEGFR1 (1460,41 pg/ml) nego u pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa II (641,39 pg/ml). U staklovinama pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa I pronađeno je značajno više VEGFR2 (1054,64 pg/ml) nego u pacijenata sa PDR‐om i dijabetesom melitusom tipa II (448,49 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i izraženim znakovima upale pronađena je značajno veća količina VEGF‐a (887,77 pg/ml) nego u pacijenata bez znakova upale (27,92 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i ranom većom od 2 mm pronađena je veća količina VEGF‐a (760,06 pg/ml) nego u pacijenata sa ranom manjom od 2 mm (219,48 pg/ml), iako razlika nije bila statistički značajna. U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i ozlijeđenim samo prednjim segmentom nije pronađena značajno veća količina VEGF‐a (552,13 pg/ml) nego u pacijenata u kojih su ozlijeđena oba segmenta (518,52 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i dolaznom vidnom oštrinom manjom od 0,1 nije pronađena značajno veća količina VEGF‐a (549,96 pg/ml) nego u pacijenata sa dolaznom vidnom oštrinom većom od 0,1 (525,44 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom gdje je od ozljede do obrade rane proteklo više od 4 sata pronađena je značajno veća količina VEGF‐a (948,27 pg/ml) nago u pacijenata gdje je proteklo od ozljede do obrade rane manje od 4 sata (212,92 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i intrabulbarnim stranim tijelom pronađena je veća količina VEGF‐a (671,26 pg/ml) nego u pacijenata bez intrabulbarnog stranog tijela (161,52 pg/ml), iako razlika nije bila statistički značajna.
Zaključak: Dobiveni rezultati ukazuju da primjena anti‐VEGF terapije ima smisla u dijabetičara sa PDR‐om i to više u pacijenata sa dijabetes melitusom tipa I,a osobito u onih sa neovaskularnim glaukomom. U pacijenata sa perforativnom ozljedom koji imaju izražene znakove upale, ranu veću od 2 mm, te intrabulbarno strano tijelo i u kojih je od ozljede do obrade rane prošlo više od 4 sata tkđ. ima smisla primijeniti anti‐VEGF terapiju.
Objectives: It is known that vascularisation and proliferation have a main role in complications in patients with open globe eye injury and in patients with prolipherative diabetic retinopathy. We studied the roles of VEGF and its receptors in the development of vascularisation and proliferation in patients with PDR and open globe eye injury. We determined the quantity of VEGF and its receptors in the ocular fluids in patients with open globe eye injury and in patients with PDR in DM I and DM II.
Patients and Methods: The study included 56 patients from the Department of Ophthalmology, University Hospital Rijeka from January 2006 to January 2008. The first group consists of 36 patients with PDR (20 patients with DM I and 16 patients with DM II). During the surgery the sample of vitreous was taken out to obtain the VEGF, VEGFR1 and VEGFR2 levels. The second group consists of 20 patients with open globe eye injury in which were aqueous humor taken out, during surgery to obtain VEGF levels. VEGF levels in ocular fluid were assayed by ELISA.
Results: The mean VEGF levels in the vitreous were significantly higher in diabetics with PDR and diabetes melitus I (432,23 pg/ml) than in diabetics with PDR and diabetes melitus II (147,53 pg/ml) and in control group (63,26 pg/ml). The mean VEGFR1 levels in the vitreous were significantly higher in diabetics with PDR and diabetes melitus I (1460,41 pg/ml) than in diabetics with PDR and diabetes melitus II (641,39 pg/ml). The mean VEGFR2 levels in the vitreous were significantly higher in diabetics with PDR and diabetes melitus I (1054,64 pg/ml) than in diabetics with PDR and diabetes melitus II (448,49 pg/ml). In the aqueous humor VEGF levels were significantly higher in patients with open globe eye injury and uveitis (887,77 pg/ml) than in patients without uveitis (27,92 pg/ml). In the aqueous humor VEGF levels were higher but not significantly in patients with open globe eye injury and wound bigger than 2 mm (760,06 pg/ml) than in patients with open globe eye injury and wound less than 2 mm (219,48 pg/ml). In the aqueous humor in patients with open globe eye injury and injured anterior segment was not found a significant bigger quantity of VEGF(518,52 pg/ml) than in patients with injured both segments (552,13 pg/ml) In the aqueous humor in patients with open globe eye injury and incoming vission less than 0,1 was not found a significantly higher quantity of VEGF (549,96 pg/ml) than in patients with incoming vission more than 0,1 (525,44 pg/ml)
In the aqueous humor VEGF levels were significantly higher in patients with open globe eye injury where from injury to surgery passed more than 4 hours (948,27 pg/ml) than in patients where from injury to surgery passed less than 4 hours (212,92 pg/ml).
In the aqueous humor VEGF levels were higher, but not significantly in patients with open globe eye injury and intrabulbar foreign body (671,26 pg/ml) than in patients with open globe eye injury without intrabulbar foreign body (161,52 pg/ml).
Conclusion: Findings suggest that anti VEGF therapy has apllication in diabetics with PDR in DM I specially in patients with neovascular glaucoma and in patients with open globe eye injury with uveitis, intrabulbar foreign body, in patients with wound larger than 2 mm and in patients where from injury to surgery passed more than 4 hours.
Cilj istraživanja: S obzirom da su vaskularizacija i vezivna proliferacija ključni faktori nastanka komplikacija u pacijenata koji su zadobili perforativnu ozljedu oka i u pacijenata sa dijabetičnom retinopatijom, cilj ovog istraživanja bio je utvrditi postoji li povišenje VEGF‐a (odgovornog u stimuliranju angiogeneze) kod navedenih bolesti.
Ispitanici i metode: U ispitivanje je bilo uključeno 56 pacijenata. Prvu grupu ispitanika činili su pacijenti sa proliferativnom dijabetičnom retinopatijom (n=36); od toga 20 pacijenata sa dijabetes melitusom tipa I i 16 pacijenata sa dijabetes melitusom tipa II. Njima je za vrijeme operativnog zahvata vitrektomije uziman uzorak staklovine u kome je određivana količina VEGF‐a i njegovih receptora (VEGFR1 i VEGFR2).
Drugu grupu ispitanika činili su pacijenti sa perforativnom ozljedom oka kojima je za vrijeme operacije obrade rane uzimana očna vodica u kojoj je određivana količina VEGF‐a.
Uzeti humani materijal analiziran je komercijalnim ELISA testom, a rezultati su međusobno uspoređeni i statistički obrađeni.
Rezultati: U staklovinama pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa I pronađeno je značajno više VEGF‐a (432,23 pg/ml) nego u grupi pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa II(147,53 pg/ml) i kontrolnoj skupini (63,26 pg/ml). U staklovinama pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa I osim samog VEGF‐a pronađeno je značajno više VEGFR1 (1460,41 pg/ml) nego u pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa II (641,39 pg/ml). U staklovinama pacijenata sa PDR‐om i dijabetes melitusom tipa I pronađeno je značajno više VEGFR2 (1054,64 pg/ml) nego u pacijenata sa PDR‐om i dijabetesom melitusom tipa II (448,49 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i izraženim znakovima upale pronađena je značajno veća količina VEGF‐a (887,77 pg/ml) nego u pacijenata bez znakova upale (27,92 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i ranom većom od 2 mm pronađena je veća količina VEGF‐a (760,06 pg/ml) nego u pacijenata sa ranom manjom od 2 mm (219,48 pg/ml), iako razlika nije bila statistički značajna. U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i ozlijeđenim samo prednjim segmentom nije pronađena značajno veća količina VEGF‐a (552,13 pg/ml) nego u pacijenata u kojih su ozlijeđena oba segmenta (518,52 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i dolaznom vidnom oštrinom manjom od 0,1 nije pronađena značajno veća količina VEGF‐a (549,96 pg/ml) nego u pacijenata sa dolaznom vidnom oštrinom većom od 0,1 (525,44 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom gdje je od ozljede do obrade rane proteklo više od 4 sata pronađena je značajno veća količina VEGF‐a (948,27 pg/ml) nago u pacijenata gdje je proteklo od ozljede do obrade rane manje od 4 sata (212,92 pg/ml). U očnim vodicama pacijenata sa perforativnom ozljedom i intrabulbarnim stranim tijelom pronađena je veća količina VEGF‐a (671,26 pg/ml) nego u pacijenata bez intrabulbarnog stranog tijela (161,52 pg/ml), iako razlika nije bila statistički značajna.
Zaključak: Dobiveni rezultati ukazu
Cilj istraživanja:
Cilj istraživanja bio je utvrditi obrazac izražaja metalotioneina (MT I+II) i proteina
toplinskog šoka Gp96 na genskoj i proteinskoj razini u procesima proliferacije i
...diferencijacije stanica tijekom normalnog rasta i embriogeneze, njihov izražaj u limfatickim
organima, te pratece promjene fenotipskih i funkcionalnih karakteristika limfatickih stanica, u
razlicitim vremenskim intervalima tijekom regeneracije jetre nakon jednotrecinske parcijalne
hepatektomije. Buduci da je izražaj metalotioneina usko vezan uz razinu tkivnih metala,
nastojale su se ispitati i promjene njihovih koncentracija tijekom regeneracije jetre.
Osim toga, analiziran je izražaj metalotioneina i Gp96 na fetomaternalnom spojištu i
placentarnim tkivima tijekom normalnog rasta i razvoja u sklopu singenicne trudnoce, kako bi
se utvrdio njihov znacaj u procesima placentacije.
Materijali i metode:
Istraživanja su provedena na C57/Bl6 soju miševa starosti 2 - 3 mjeseca. Promjene
proteinskog izražaja utvrdene su imunohistokemijski na parafinskim tkivnim rezovima,
odnosno citospin pripravcima, uporabom monoklonskih protutijela i DAKO EnVision +
System kita. Indukcija MT-I gena utvrdena je metodom reverzne transkripcije i klasicne
lancane reakcije polimerazom, dok su promjene transkripcijske aktivnosti Gp96 gena
ustanovljene kvantitativnom lancanom reakcijom polimerazom u realnom vremenu.
Apoptoticne stanice detektirane su TUNEL metodom na parafinskim tkivnim rezovima.
Koncentracije tkivnih metala odredene su spektrometrijski. Imunofenotipizacija limfatickih
stanica izvedena je metodom izravne imunofluorescencije i analizom protocnim citometrom,
kojim su detektirane i mrtve stanice u sklopu funkcijskog testa citotoksicnosti.
Fetalna i placentarna tkiva analizirana su 16. dana gestacije. Rezultati:
Nakon jednotrecinske parcijalne hepatektomije utvrden je brzi porast izražaja stresnih
proteina metalotioneina i glikoproteina 96 u regenerirajucoj jetri, slezeni, timusu i koštanoj
srži, uz promjene transkripcijske aktivnosti MT-I i Gp96 gena. Istovremeno je zabilježen i
porast koncentracija Zn2+, Ca2+, Mg2+ i Fe2+ iona u tkivu regenerirajuce jetre, pracen padom
koncentracija ovih metala u slezeni, te padom koncentracije Zn2+ u timusu. Podrucja
regenerirajuce jetre u kojih je ustanovljeno prisustvo apoptoticnih hepatocita pokazivala su
inverzan odnos sa podrucjima u kojima je bio prisutan snažan izražaj MT I+II proteina.
Porast izražaja stresnih proteina MT I+II i Gp96 nakon parcijalne hepatektomije bio je
pracen porastom udjela aktiviranih NKT stanica u jetri, T regulacijskih stanica u jetri i timusu,
te aktiviranih dendritickih stanica u jetri i slezeni. Nadalje, utvrdeno je da je parcijalnom
hepatektomijom potaknut izražaj TLR2 u slezeni i timusu, gdje je ujedno znacajno porastao
udio timocita koji podliježu apoptozi. Istodobno, mononuklearne limfaticke stanice jetre i
slezene stekle su veci stupanj NKT i NK citotoksicne aktivnosti.
Izražaj MT I+II i Gp96 proteina bio je prisutan u mnogim fetalnim tkivima, napose u
epitelnima, kao i u podrucju fetomaternalnog spojišta.
Zakljucak:
Porast izražaja MT I+II i Gp96 proteina u tkivu jetre i limfatickih organa nakon
parcijalne hepatektomije, kao i njihovo prisustvo u fetalnim i placentarnim tkivima, ukazuju
na ulogu ovih proteina u proliferacijskim zbivanjima tijekom tkivnog rasta, te u indukciji i
aktivaciji autoreaktivnih klonova stanica, kao što su NKT i T regulacijski limfociti, koji bi
mogli sudjelovati u kontroli reparacijskog procesa i kompenzatornog rasta, ali i u održanju
imunološke tolerancije nakon tkivnog oštecenja.
Objectives:
The aim of this study was to assess the expression pattern of methalothioneins
(MT I+II) and heat shock protein Gp96 at gene and protein level during proliferative and
differentiation processes in the course of normal growth and embryogenesis, their expression
in lymphatic organs as well as the concomitant phenotypical and functional changes of
lymphatic cells, at different time points during the liver regeneration induced by one-third
partial hepatectomy. Since metallothionein expression is closely related to metal tissue
content, during the regenerative process we examined the tissue concentrations of Zn2+, Ca2+,
Mg2+ and Fe2+.
Additionally, metallothionein and Gp96 expression were analyzed on feto-maternal
interface and placental tissues during normal growth and development in context of syngeneic
pregnancy, in order to appoint their importance in placentation processes.
Materials and methods:
The study was performed on mice of strain C57/Bl6, aged 2-3 months. Protein
expression was determined by immunohistochemistry on paraffin-embedded tissue sections
and citospin preparations using monoclonal antibodies and DAKO EnVision + System kit. In
order to examine MT-I gene induction, reverse transcription polymerase chain reaction was
done, whereas transcriptional changes of Gp96 gene were assessed by quantitative real-time
polymerase chain reaction. Apoptotic cells were detected by TUNEL method. Tissue metal
concentrations were investigated spectrometricaly. Phenotypic analyses of mononuclear
lymphatic cells were performed by direct immunofluorescent staining and flow cytometry,
which was also used to detect death cells during functional cytotoxicity assay. Results:
The data revealed that one-third partial hepatectomy leads to high overexpression of
stress proteins metallothioneins and Gp96 in regenerating hepatocytes, as well as in spleen,
thymus and bone marrow, accompanied by transcriptional changes of MT-I and Gp96 genes.
Simultaneously, accumulation of Zn2+, Ca2+, Mg2+ and Fe2+ ions was noticed in the
regenerating liver, while there was a concurrent decrease of all these metals in the spleen, and
the concentration of Zn2+ in the thymus. The areas containig apoptotic hepatocytes in the
regenerating liver inversely correlated with those overexpressing MT I+II proteins.
MT I+II and Gp96 upregulation after partial hepatectomy was followed by
accumulation of activated NKT cells in the liver and increased proportion of regulatory T
cells in the liver and thymus, as well as activated dendritic cells in the liver and spleen. In
addition, TLR2 induction after partial hepatectomy was observed in the spleen and thymus,
where the increased proportion of apoptotic thymocytes was also found. Simultaneously,
intrahepatic and splenic mononuclear lymphatic cells acquired enhanced NKT and NK
cytotoxic activity.
The data also showed that MT I+II and Gp96 expression is highly upregulated during
embryogenesis, particularly on several epithelial tissues, as well as at area of feto-maternal
interface.
Conclusion:
Upregulation of MT I+II and Gp96 proteins in liver and lymphatic organs following
partial hepatectomy, and their presence in fetal and placental tissues, points out the role of
these proteins in proliferative processes during tissue growth, as well as in the recruitment and
activation of autoreactive clones of cells, such are NKT and regulatory T lymphocytes, that
might participate in the control of reparatory processes and compensatory growth, and in the
maintainance immunological tolerance after tissue injury.
CILJ ISTRAŽIVANJA: Cilj istraživanja bio je identificirati dijagnostičke i
prognostičke čimbenike u bolesnika s karcinomom nepoznatog primarnog sijela (CUP
od engl. Cancers of Unknown Primary) koji ...ne pripadaju u povoljne prognostičke
podskupine i razvoj prognostičkog indeksa za predviđanje preživljenja u ovih
bolesnika.
ISPITANICI i METODE: U ovoj smo disertaciji prospektivnim praćenjem
analizirali univarijatnom i multivarijatnom metodom 16 kliničkih i bioloških obilježja
kod 145 bolesnika s malignom bolesti nepoznatog primarnog sijela u dvije bolničke
ustanove (Klinički bolnički centar Rijeka i Opća bolnica Pula). Bolesnici sa
potencijalno izlječivim podskupinama CUP-a nisu analizirani.
REZULTATI: jednogodišnje preživljenje iznosilo je 42%, a medijan je bio 330 dana.
Preživljenje je bilo povezano sa slijedećim čimbenicima: loš performans status mjeren
"Eastern Cooperative Oncology Group Performance Status" kriterijima (ECOG PS) ≥
2, prisutnost jetrenih metastaza, povišene serumske vrijednosti laktat dehidrogenaze
(LDH), leukocitozom, anemijom, starosti 63 godine ili više i produljenju QTc
intervala u elektrokardiogramu (EKG).
Multivarijatnom analizom četiri čimbenika su iskazali nezavisnu statističku
značajnost: povišen LDH (hazard ratio (HR) 2.21; 95% confidence interval (CI) 1.41–
3.47; P = 0.001), produžen QTc u EKG-u (HR 2.10; 95% CI 1.28–3.44; P = 0.003),
prisutnost jetrenih metastaza (HR 1.77; 95% CI 1.11–2.81; P = 0.016) i ECOG PS ≥ 2
(HR 1.69; 95% CI 1.05–2.73; P = 0.03). U nastavku smo razvili prognostički indeks
koristeći ova četiri čimbenika i formirali tri podskupine: sa dobrom prognozom (bez
ili sa jednim čimbenikom), skupina srednjeg rizika (prisutna dva čimbenika) i skupinu loše prognoze (prisutna tri ili sva četiri čimbenika). Medijan preživljenja prema
pripadnosti ovim podskupinama iznosio je 420, 152 i 60 dana. Razlika između
pojedinih skupina rizika bila je statistički značajna (log rank test P < 0.0001).
ZAKLJUČCI: Ovom studijom potvrdili smo prethodno dokazane prognostičke
čimbenike u bolesnika s CUP-om. QTc interval u EKG-u je identificiran kao novi
nezavisni prognostički čimbenik. Razvili smo i jednostavan prognostički indeks
koristeći ova četiri čimbenika čime je bolesnike moguće svrstati u neke od tri
prognostičke podskupine sa različitim ishodom bolesti.
OBJECTIVES: The aims of this study was to identify independent diagnostic and
prognostic factors in patients with cancer of unknown primary site (CUP) who do not
belong to prognostically favourable subsets, and to develop a prognostic index for
predicting survival in these patients.
PATIENTS AND METHODS: In this prospective study, univariate and
multivariate analyses of 16 prognostic factors were conducted in a population of 145
patients with CUP in two clinical institutions (General Hospital Pula and Clinical
Hospital Rijeka). Subsets of patients with favourable prognostic features and those
requiring well-defined treatment were excluded.
RESULTS: The 1-year overall survival rate for all patients was 42% and the median
overall survival was 330 days. Overall survival was significantly related to the
following pre-treatment prognostic factors: poor Eastern Cooperative Oncology
Group performance status (ECOG PS) ≥ 2, presence of liver metastasis, elevated
serum lactate dehydrogenase (LDH), high white blood cell count, anaemia, age ≥ 63
years, and prolonged QTc interval in electrocardiogram (ECG). In multivariate
analysis, four independent adverse prognostic parameters were retained: elevated
LDH (Hazard Ratio (HR) 2.21; 95% Confidence Interval (CI) 1.41–3.47; P = 0.001),
prolonged QTc interval (HR 2.10; 95% CI 1.28–3.44; P = 0.003), liver metastasis
(HR 1.77; 95% CI 1.11–2.81; P = 0.016) and ECOG PS ≥ 2 (HR 1.69; 95% CI 1.05–
2.73; P = 0.03). We developed a prognostic index for overall survival based on the
following subgroups: good prognosis (no or one adverse factor), intermediate
prognosis (two adverse factors) and poor prognosis (three or four adverse factors). The median overall survival for the three subgroups was 420, 152 and 60 days,
respectively, P < 0.0001.
CONCLUSIONS: This study validated previously identified important prognostic
factors for survival in patients with CUP. Prolonged QTc was additionally identified
as a strong adverse prognostic factor. We developed a simple prognostic index using
performance status, LDH, presence of liver metastasis and QTc interval in ECG,
which allowed assignment of patients into three subgroups with divergent outcome.
