U tekstu se analiziraju tri lokacije u Bihaću s napuštenim objektima u kojima su se formalno ili neformalno zadržavali ili se još uvijek zadržavaju migranti. Riječ je o građevinama koje su nekoć bile dio industrijske ili urbane infrastrukture, da bi njihovim napuštanjem i devastacijom postale ruine, a dolaskom migranata i skloništa. Cilj je rada propitati njihovo fizičko i diskurzivno zaposjedanje, metaforičke borbe nad time kome pripadaju, tko ima pravo njihova korištenja i što one znače zajednici u kontekstu afektivnog odnosa spram gradske prošlosti i budućnosti. Rad se temelji na višednevnom boravku u Bihaću u jesen 2022. godine, terenskim bilješkama i fotografijama te na pregledu medijskih napisa vezanih za bihaćke slučajeve. The text analyzes three locations in Bihać with abandoned buildings where migrants are formally or informally sheltered. These are the buildings that were once part of the industrial or urban infrastructure, but today they are abandoned and devastated ruins that have become shelters due to the arrival of migrants. This article seeks to question the struggles over who has the right to use these ruins, to whom they belong, and what they mean to the community in the context of the city’s past and future. The article is based on a multi-day stay in Bihać in the fall of 2022, field notes, photographs, and media articles related to the Bihać cases.