U ovom tekstu, polazeći od pandemije COVID-19 i javnih reakcija koje su je pratile, tematizira se Foucaultovo osmišljavanje pojmova biopolitike i biomoći. Za tu ćemo svrhu najprije utvrditi korpus njegovih radova relevantnih za pitanje biopolitike, s obzirom na to da ono – za razliku od zastupljenih predmetnih područja u Foucaultovu ranijem opusu – nije dobilo zasebnu studiju. Tako ćemo fokus suziti na period od 1974. do 1976. godine, u kojemu Foucault ispisuje pet (za razumijevanje biopolitike) presudnih tekstova, od kojih onaj završni – »Pravo smrti i moć nad životom«, kao jedini s biopolitikom kao ekskluzivnim predmetom, donosi nešto što bi se moglo shvatiti kao Foucaultovo definitivno tumačenje njezine geneze i pozicije u modernim tehnologijama moći. U drugom dijelu teksta analiziramo pojmovnu strukturu biomoći i mjesto koje unutar nje zauzimaju disciplina i biopolitika, a zatim se preusmjeravamo na Foucaultovo konačno određenje biopolitike kao tanatopolitike, kako bismo postavili pitanje o tome je li cijela ta perspektiva zapravo distopijska. No, pronalazimo da nije, s obzirom na to ovisi od njegova shvaćanja odnosa moći, po kojemu je otpor primaran, a moć izvedena. Potom u završnom osvrtu konstatiramo da Foucaultovo tematiziranje biopolitike ne može pružiti zaklon nijednoj od današnjih antibiopolitičkih tendencija. In this paper, we discuss Foucault’s formulation of the notions of biopolitics and biopower against the background of the COVID-19 pandemic and the public reaction to it. For this purpose, we first identify his body of work relevant to the issue of biopolitics, since this issue – unlike the subject areas represented in Foucault’s earlier work – has not been the subject of a separate study. We narrow the focus to the period between 1974 and 1976, when he wrote five crucial texts for understanding biopolitics. The final one – “Right of Death and Power over Life”, the only one with biopolitics as the sole subject – provides what could be understood as Foucault’s definitive interpretation of the genesis and position of biopolitics in modern technologies of power. In the second part of the paper, we analyze the conceptual structure of biopower and the position of discipline and biopolitics within this structure. We then turn to Foucault’s final determination of biopolitics as thanatopolitics to raise the question of whether this whole perspective is dystopian. We find that it is not, because this perspective depends on Foucault’s understanding of power relations, according to which resistance is primary and power is derived. Finally, we argue that his conceptualization of biopolitics cannot be used to justify any of today’s antibiopolitical tendencies.