Dokumentiranje pokretne baštine fotografijom (u svijetu, ali i u Dalmaciji) od početka je imalo različite ciljeve. Neke od najranijih snimki pokretne baštine čine dio fotomonografija, odnosno albuma koji su se darivali istaknutim povijesnim ličnostima ili su služili u komercijalne svrhe. Kao potpora i podloga znanstvenom vrednovanju kulturnih dobara i njihovu objavljivanju u stručnoj i znanstvenoj literaturi, fotografija je u drugoj polovici 19. stoljeća zamijenila grafičke tehnike koje su dotad služile toj svrsi. Ubrzo se fotografija počela koristiti kao dokument bilježenja stanja kulturnog dobra prije i nakon konzervatorsko-restauratorskog zahvata te pri inventarizaciji kulturnoga dobra. Postojale su i druge pobude zbog kojih su se snimala djela umjetničke vrijednosti početkom 20. stoljeća. Među ostalim, tu su i one koje su bile u svezi s ilegalnim radnjama, poput prodaje (ili pokušaja prodaje) kulturnoga dobra u inozemstvo, slijedom čega je fotografija služila kao ilustracija u prodajnom katalogu. U ovom radu fokus je na istraživanju povijesti i razvoja fotografske dokumentacije kojom su zabilježena djela pokretne baštine u Splitu i Dalmaciji, primarno u svezi s njihovom zaštitom i očuvanjem. Rad je utemeljen na građi koja se čuva na Konzervatorskom odjelu Ministarstva kulture u Splitu, pri čemu su konzultirane Inventarne knjige fotografija i Inventarne knjige negativa, iz kojih su podaci uspoređeni sa sačuvanim fotografijama iz tzv. stare fototeke te s arhivskom korespondencijom. Slijedom istraživanja donose se primjeri najranijih fotografskih dokumentiranja pokretne baštine u Dalmaciji i imena osoba koje su sudjelovale u tim procesima, kao i u stvaranju fotografskog arhiva baštine u Splitu do sredine 20. stoljeća.