"Govor je sredstvo za ostvarenje i ostvarenje samo. Riječi su već jedno djelo.“ (Škarić 1988: 23) U radu se opisuje uporaba uzvika u ranom jezičnom razvoju i dječjoj književnosti s posebnim naglaskom na sintaktičku ulogu i značenje uzvika u iskazima i/li stihovima. U komunikaciji s djecom, u dječjoj poeziji i slikovnicama kao i u njihovu govoru, uzvici zamjenjuju i imenice i glagole i priloge, odnosno imaju različitu sintaktičku funkciju što se dokazuje primjerima. Ističe se i nadrečenična služba uzvika kao eksklamatora u dječjim iskazima i poeziji. Prikazuju se razvojne faze u usvajanju prvoga jezika odnosno razvojne faze dječje govorne proizvodnje i čestotnost uporabe uzvika u različitim rečeničnim službama u ovladavanju govorom. Raščlanjuje se i oprimjeruje uporaba uzvika u dječjoj poeziji od narodne usmene poezije do suvremenih i logopedskih slikovnica. Ističe se utjecaj motoričkoga razvoja djeteta na razvoj govora kao i utjecaj maminskoga (engl. motherese) i očinskoga govora (engl. parentese), tj. govora koji roditelji ili staratelji upućuju djeci (engl. baby-talk) i primjene igara i logopedskih slikovnica u rutinama čitanja s djecom. Na primjerima se dokazuje polifunkcionalnost uzvika u dječjem govoru i dječjoj književnosti.