Osobit fokus teksta reprezentativni su slavoluci podizani kao sastavni dijelovi urbane scenografije posjeta cara Franje Josipa I. Dalmaciji i Kvarneru 1875. godine, a koji se sagledavaju kao efemerni oblici graditeljske i arhitektonske prakse Europe u 19. stoljeću. Tema se dosad u povijesti umjetnosti nije obrađivala, pa se većina materijala donosi i interpretira prvi put. Temeljni izvori istraživanju sačuvani su fotografski materijali koji zorno dokumentiraju carske slavoluke, dnevnički i putopisni zapisi koji ih spominju i sažeto opisuju, odnosno arhivski materijali koji pojašnjavaju njihovu strukturu i materijale od kojih su sazdani. Nadalje, tekst razmatra i pojavu carevih spomenika, ponajprije njegovih poprsja u javnom prostoru koji su se mogli postaviti kao generički tvornički artikli (tvornica Gilardi–Bettiza u Splitu) ili umjetnička djela renomiranih autora (Ivan Rendić), ali ukazuje i na portretne biste koje se donose kao ilustrativni prilozi putopisnih zapisa. Djela koja se u tekstu promatraju uglavnom pripadaju drugoj polovini 19. stoljeća.