U ovome se radu proučava jedna od temeljnih tema kojima se bavio Gabriel Marcel. Riječ je o intesubjektivnosti koja se po mišljenju ovoga francuskog filozofa ostvaruje samo onda kada smo dostupni (disponsibilé) jedni drugima, odnosno kada jedni druge možemo doživjeti kao subjekte, konkretnije – osobe. Postavljajući kao glavno pitanje pridonosi li Marcelovo učenje očuvanju autentičnosti osobâ, dolazi se do pozitivnoga zaključka. Život, kako ga vidi Marcel, utemeljen je na iskustvu stečenu zahvaljujući tijelu, zajedništvu, komunikaciji i odnosima s drugima. Marcel smatra da je moguće vjerovati da je drugi svjesno biće, a opet ne vidjeti i ne doživjeti drugoga kao takva. Otuda zaključak da čovjek drugoga doživljava kao subjekt samo kada ga doživljava kao su-biće. Marcel dodatno pita što znači doživjeti drugoga kao subjekt, ali i što znači biti viđen kao subjekt iz očišta nekoga drugog subjekta. Odgovarajući na to pitanje, on kritizira tradicionalno kartezijansko poimanje uma zaključujući da je intersubjektivnost čak i više od samosvijesti. Da bi se dobio cjelovit uvid u Marcelovo shvaćanje intersubjektivnih odnosa, bilo je nužno elaborirati i najvažnije pojmove s tim u vezi – utjelovljenje, bitak u situaciji, dostupnost i stvaralačka vjernost.