Rad donosi osvrt na pitanja i probleme koji proizlaze iz široke upotrebe pojma "žensko pismo" i recepcije francuske feminističke teorije u domaćem književnoznanstvenom prostoru od 1980-ih naovamo. Pritom nastojimo odgovoriti na pitanje je li najšira primjena pojma povezana s koracima u teorijskoj recepciji te može li teorijski rad na feminističkom kategorijalnom aparatu postati svojevrsnim korektivom postojećeg stanja. Oslanjajući se na dosadašnja istraživanja tog problema u recepciji Irene Vrkljan, razmatramo nesuglasja o pojmu ženskog pisma koja su se očitovala već pri njegovu uvođenju u domaću književnu znanost 1980-ih te metodološki i teorijski osvješteniji zaokret ka ženskoj književnosti u postjugoslavenskom kontekstu. Na primjerima recepcije Irene Vrkljan i Dubravke Ugrešić pokazujemo kako je dominantna upotreba ženskog pisma potisnula važne elemente njihova opusa – napose modernističke i avangardne utjecaje u njihovim poetikama – uz detaljniji osvrt na "Brnjicu za vještice" (2021) Dubravke Ugrešić kao relevantnu dijagnozu suvremenog književnog polja. Naposljetku, u široj regionalnoj recepciji francuske teorije nalazimo vrijedne poticaje povratku teorijskoj raspravi o temeljnom feminističkom pojmovlju.