U znanstvenim i stručnim psihologijskim, psihijatrijskim i pravnim krugovima diljem svijeta vodi se rasprava o uporabi koncepta roditeljskog otuđenja. U Hrvatskoj znanstvenoj i stručnoj literaturi prevladavaju tekstovi u kojima se „otuđenje“ promatra kao na znanosti utemeljen konstrukt. Ono što nedostaje su tekstovi koji propitkuju znanstvenu utemeljenost „otuđenja“ i problematiziraju moguće posljedice upotrebe takvog, u ovom trenutku još uvijek, nedovoljno jasno definiranog i operacionaliziranog koncepta, na dobrobit naših korisnika. U ovom radu iznesene su poteškoće s ovim konceptom i stavljene u kontekst prakse temeljene na dokazima te su prikazane potencijalne štetne posljedice upotrebe „otuđenja“ u radu sa ženama žrtvama nasilja i korištenja „otuđenja“ kao još jedne strategije prisile i kontrole nad žrtvama.