Cilj rada je istražiti razvojnu dinamiku dvadeset većih hrvatskih gradova, makroregionalnih i regionalnih centara, kako bi se ukazalo na promjene njihovih konkurentskih sposobnosti. Analize su provedene za tri relevantna razdoblja: razdoblje rasta prije globalne recesije (2001. – 2008.), razdoblje globalne recesije (2009. – 2014.) i razdoblje oporavka hrvatskoga gospodarstva (2015. – 2019.). Zaposlenost je jedan od najznačajnijih pokazatelja gospodarskog rasta pa su u analizama upotrijebljeni podaci o dinamici zaposlenosti. U radu se upućuje na razlike u rastu zaposlenosti pojedinih hrvatskih gradova u odnosu na nacionalni prosjek te se nastoji utvrditi je li taj rast rezultat djelovanja strukturnih (egzogenih) čimbenika ili lokalnih (endogenih) čimbenika. Shift-share analizom dobiveni su izračuni regionalnog, strukturnog i lokalnog čimbenika. Utvrđeno je da su u godinama prije recesije veći gradovi u prosjeku imali znatno snažniji rast zaposlenosti od hrvatskog prosjeka. Lokalni čimbenik u predrecesijskom razdoblju imao je izrazito važnu ulogu u formiranju rasta zaposlenosti, u većini gradova značajniju od strukturnog čimbenika. Već su gradovi u recesiji zabilježili pad zaposlenosti približno jednakog intenziteta kao na državnoj razini, dok se u postrecesijskom razdoblju opaža njihov nešto sporiji oporavak od hrvatskog prosjeka. U recesijskom se razdoblju dogodio snažan pad lokalne konkurentnosti gradova čiji je značajniji oporavak u postrecesijskom razdoblju zasad izostao. Sve je manje gradova koji su po dinamici zaposlenosti iznad nacionalnog prosjeka. Iznadprosječan razvoj ostvarili su tijekom svih triju relevantnih razdoblja jedino Split, Zadar, Dubrovnik i Varaždin. U svim trima razdobljima lokalne konkurentske prednosti posjedovali su Split, Zadar, Slavonski Brod i Varaždin.