Svaka ozbiljna rasprava o prozi Vjenceslava Novaka uzima činjenicu nemogućnosti njezina smještanja u unaprijed zadani diskurzivni okvir kao normu. Od Frangeša do Nemeca, književna će kritika i teorija u Novakovim djelima s pravom uočavati elemente koji istovremeno potvrđuju i potiru nazore epohe. Ovaj će se rad, na primjeru ambivalentnoga tretmana lika Lucije Stipančić u romanu Posljednji Stipančići, baviti analizom upravo tih elemenata. Nema sumnje kako se kroz Lucijin lik prelamaju proturječni individualni i društveni motivi. Ono što izaziva pozornost jest točka prijeloma: kritika postaje moguća tek u trenutku kada njezina realizacija više nije moguća. Koristeći epistemološke uvide Foucaulta, Bachelarda i nazore performativne feminističke kritike (Butler), ali i Novakove estetske preokupacije (Čemu se uči teorija glazbe), u radu će se pokušati odgovoriti na pitanje u kojoj je mjeri moguće govoriti o umjetnički svjesnom činu subvertiranja epohalnoga jezika, a u kojoj je mjeri riječ tek o simptomatičnim ideološkim i diskurzivnim impulsima inherentno nazočnima u svakom jezičnom iskazu.