U ovom radu, autor se bavi tipiziranjem načina mijenjanja aktualnih ustava u svijetu, polazeći od uloge i značaja subjekata ustavnih promjena u postupku revidiranja ustava. Na osnovu tako utvrðenih obilježja ustavnih pravila o načinu i mogućnostima revizije ustava, autor utvrðuje pet osnovnih modela mijenjanja ustava: a) parlamentarni model, b) referendumski model, c) parlamentarno - referendumski model, d) inokosni model i e) mješoviti ili kombinirani model. Unutar navedenih modela diferencira se osam tipova i četiri podtipa revizije ustava. Parlamentarni model karakterizira odlučujuća uloga parlamenta uz odreðene varijacije (pet tipova) ovog modela. Kod referendumskog modela primarno je referendumsko izjašnjavanje graðana bez kojeg ne mogu biti izvršene ustavne promjene niti je utvrðena mogućnost anuliranja rezultata referenduma. Parlamentarno-referendumski model je specifičan po približno jednakom značaju odluke parlamenta i graðana donesene na referendumu, jer niti jedan od tih subjekata ne može samostalno odlučiti o promjenama. Meðutim, i kod ovog modela postoje odreðene varijacije (tipovi). Inokosni model podrazumijeva ustavnopravne sisteme u kojima o promjenama ustava odlučuje inokosni organ vlasti. Mješoviti model je naročito specifičan zbog mogućnosti donošenja odluka od strane različitih organa neovisno jednog od drugog. Pored toga, u radu se daje pregled osnovnih ustavnih mehanizama ograničavanja i onemogućavanja mijenjanja ustava kao što su a) složenost postupka, b) ograničenost iniciranja i podnošenja prijedloga, c) kvorum i većina, d) klauzule vječnosti.