Hegelove riječi iz Enciklopedije filozofskih znanosti, da revolucija nije moguća bez reformacije, mogu se shvatiti kao načelno upozorenje da svakoj korjenitoj političkoj promjeni mora prethoditi promjena u unutrašnjem svijetu uvjerenja pojedinca i zajednice. Te riječi povijesno preciznije upućuju na reformirano kršćanstvo kao na inherentni poticaj modernim revolucionarnim previranjima. Religiozno oslobođenje savjesti prethodilo je političkom oslobođenju i u tom smislu Hegel izdvaja protestantizam kao najviši lik religioznosti koji je u modernoj običajnosti moguć. Hegel favorizira protestantizam ne samo zato što je uvjeren da je religijska reformacija prethodila i da uvijek mora prethoditi revoluciji nego i zbog toga što smatra da s protestantizmom postaje očito da i reformiranje religije ostaje nedovršeno i apstraktno ne preraste li u politički prevrat. Razmatranje načina na koji Hegel problematizira odnos države i religije autora vodi k zaključku: revolucije ne može biti bez reformacije, ali ni istinske reformacije bez revolucije.