Sindrom abdominalnog odjeljka predstavlja karakteristično stanje s povišenim vrijednostima intraabdominalnog tlaka višim od 12 mmHg, dilatacijom abdomena popraćeno zatajenjem unutarnjih organa: bubrega, pluća i krvožilnog sustava. Budući da se uz njega često javljaju i brojne komplikacije kao i zatajenje brojnih organskih sustava, razvoj sindroma abdominalnog odjeljka predstavlja vrlo opasno i hitno stanje s visokom stopom mortaliteta. U humanoj medicini, ovaj sindrom je prepoznat već godinama, a do sada je dobro istražena i opisana njegova klasifikacija, etiologija, patofiziologija, klinička slika, dijagnostički postupci kao i smjernice za uspješno liječenje. U veterinarskoj medicini pojava ovoga sindroma u kliničkoj praksi vrlo često prolazi nedijagnosticirano. Zbog širokog spektra nespecifičnih simptoma koji se kod ovog oboljenja javljaju u pasa, kao i zbog prilično rijetkog prakticiranja mjerenja vrijednosti intraabdominalnog tlaka, razvoj sindroma abdominalnog odjeljka često se na vrijeme ne prepoznaje i/ili se kao takav pripisuje drugim patološkim stanjima različitih organskih sustava. Iz istog je razloga u veterinarskoj medicini do sada provedeno premalo kliničkih ispitivanja i znanstvenih radova u pasa, koji bi pružali odgovor i detaljnije objasnili etiologiju, mehanizam nastanka, progresiju, adekvatne dijagnostičke postupke te smjernice u liječenju ovoga sindroma. S obzirom da u pasa još uvijek nisu jasno definirane granične vrijednosti intraabdominalnog tlaka, teško je govoriti u kojem se trenutku javlja abdominalna hipertenzija i ako se javi hoće li rezultirati pojavom navedenog sindroma. Postavljanje egzaktne dijagnoze sindroma abdominalnog odjeljka u pasa je otežano s obzirom da do razvoja sindroma može doći zbog različitih traumatskih stanja, ozljeda, opekotina i različitih organskim ili sistemskih bolesti. Smjernice za liječenje za sada u veterinarskoj medicini nisu specifične, nije opisan jasan protokol liječenja u pasa, već se on odvija prema smjernicama preuzetim iz humane medicine. Sigurno je da je potrebno provesti dodatna znanstvena i klinička istraživanja koja će pridonijeti boljem shvaćanju ovoga sindroma. Usvojena nova znanja pridonijet će njegovu lakšem prepoznavanju, dijagnosticiranju i adekvatnom liječenju na dobrobit svih budućih pacijenata.