Netom održani predsjednički izbori četvrti su po redu na kojima se pokazuje trend koji je već 15 godina vidljiv na svim ostalim izborima u Hrvatskoj. Trend se ukratko može opisati kao slabljenje snage stranačkih blokova ljevice i desnice i porast broja birača koji ne pripadaju niti lijevom niti desnom bloku. Od Borisa Mikšića, Nadana Vidoševića, Ivana Vilibora Sinčića, Miroslava Škore, Mislava Kolakušića, Darija Ju¬ričana, Ivana Pernara, Dalije Orešković, čak i Milana Bandića, Dragana Primorca ili Milana Kujundžića, dugačak je popis kandidata koji su na predsjedničkim izborima osvojili značajan broj glasova, iako nisu bili kandidati glavnih stranaka odnosno stranačkih blokova. Dok su neki od njih imali prepoznatljivu ideološku poziciju i bili ograničeni na birače jednog dijela političkog spektra, većina ih ipak nije nastupala s jasnim političkim identitetom ljevice ili desnice utemeljenim na odnosu prema po¬vijesti, tradiciji i religiji, kakve u Hrvatskoj imamo. Naprotiv, znatan je dio kandidata jasno pokušavao ostati izvan tih podjela, iako to u hrvatskom političkom kontekstu, gdje političkim i medijskim diskursom dominiraju te teme, nije lako postići.