Spavanje je fiziološki, privremeni, periodični i ritmični prekid budnosti. Iako uloga spavanja nije još potpuno objašnjena, ono je važno za oporavak organizma i njegova metabolizma. Poremećaji spavanja i danas su veliki problem zbog sve veće učestalosti, njihova neprepoznavanja i neadekvatnog liječenja. Poremećaji spavanja svrstavaju se u poremećaje nagona za spavanje, a dijele se na kvantitativne i kvalitativne. Najvažniji kvantitativni poremećaji nagona za spavanje jesu nesanica i pretjerana pospanost, a kvalitativni poremećaji ovog nagona jesu hodanje u snu, noćno mokrenje, noćni strah, noćna mora, škripanje zubima u spavanju, paraliza spavanja, govorenje u spavanju, klimanje glavom u spavanju te kronična paroksizmalna glavobolja, sindrom gutanja, povrat želučanog sadržaja i kardiološki simptomi povezani sa spavanjem. Poremećaji spavanja većinom su samo simptom, a ne zaseban entitet. Terapija je poremećaja spavanja kompleksna, a obuhvaća higijenu spavanja, farmakoterapiju i psihoterapijske postupke. Higijena spavanja jest skup mjera i postupaka koji omogućuju lakše usnivanje i prosnivanje. Tu se ubrajaju preporuke o načinu prehrane, fizičkoj aktivnosti, temperaturi i vlažnosti zraka te ostalim karakteristikama prostora za spavanje, ali i same postelje te o mnogim drugim značajkama. Od psihofarmaka prvo se rabe hipnotici benzodiazepinskog ili nebenzodiazepinskog tipa. Oni se trebaju davati u ograničenu vremenu odnosno intermitentno. Osim ovih lijekova, mogu se davati preparati melatonina, sedirajući antipsihotici i antidepresivi. Česta je pogreška pri liječenju poremećaja spavanja da se lijekovi daju prebrzo, predugo, uz nepotrebno povišenje doze. Ako je poremećaj spavanja simptom, onda adekvatnu terapiju treba primijeniti u tretmanu osnovne (psihijatrijske i/ili tjelesne) bolesti. Psihoterapijske metode koje su se pokazale učinkovitima u tretmanu poremećaja spavanja jesu kognitivno-bihevioralne tehnike.