U prvom poglavlju autorica ukazuje na novu sliku Crkve pape Franje, misionarski usmjerenu Crkvu. Misionarsko djelovanje Crkve usmjereno je na suvremene periferije koje snažno obilježavaju čovjekovu egzistenciju. Periferije su novi izazov za Crkvu. A temeljno poslanje Crkve je učiniti vidljivijim znakove Božje prisutnosti i blizine u svijetu koje se najvećma očituje u življenju i svjedočenju milosrđa. Misionarski izlazak na suvremene periferije postaje imperativ koji papa Franjo stavlja pred Crkvu. Milosrđe postaje danas više nego ikada temeljni kriterij vjerodostojnosti Crkve. Vizija Crkve pape Franje je Crkva koja izlazi, koja je na putu, koja nije usmjerena na sebe, nego na Božju slavu i spasenje ljudi. U drugom poglavlju definira se pojam periferija i detektiraju različite periferije koje obilježavaju egzistenciju suvremenog čovjeka. Među brojnim periferijama osobito mjesto zauzimaju siromašni i isključeni. Oni ne žive samo na rubnim dijelovima velikih metropola nego i u razvijenim društvima. Prakticiranje milosrđa jedini je put da se suprotstavi kulturi isključivanja i odbacivanja a promovira kultura integriranja. U trećem poglavlju autorica se među brojnim periferijama fokusira na grešnike, označavajući ih kao privilegirane naslovnike Božjeg milosrđa. Na temelju crkvenih dokumenata, osobito novozavjetnih prispodoba, autorica ukazuje na nužnost promjene stava prema grešnicima koji su bili privilegirani adresati u Isusovu djelovanju. U zadnjem poglavlju autorica ukazuje na zaboravljena djela milosrđa kao mogući odgovor na suvremene periferije. Duhovna i tjelesna djela milosrđa aktualizira pod vidom Matejeva izvješća o posljednjem sudu. Milosrđe se nameće ne samo kao temeljni kriterij vjerodostojnosti Crkve nego i kao temeljni kriteriji prepoznavanja na posljednjem sudu.