Premda je srpska vlada tek 2010. godine priznala nematerijalnu kulturnu baštinu kao pojam, ona je nezaobilazan dio antropoloških istraživačkih programa u Srbiji. U ovome radu uspoređujemo postojeće srpske nacionalne i socioantropološke prakse prema nematerijalnoj kulturnoj baštini te raspravljamo o važnosti tih praksi za očuvanje same baštine. Nadalje, kroz prizmu vizualne antropologije i vizualne etnografije proučavamo mogućnosti, prednosti i ograničenja korištenja vizualnih tehnologija u postupku očuvanja te baštine. Najzad, na vizualnu antropologiju primjenjujemo shvaćanje humanističkih i društvenih znanosti kao nematerijalne kulturne baštine (a ne samo kao organiziranog istraživanja te baštine), čime nadilazimo jaz između dekontekstualizacije nematerijalne kulturne baštine i njezina očuvanja.