Korozijsku postojanost aluminija i njegovih legura u mnogim medijima moguće je povećati različitim postupcima, među kojima se ističu metode anodizacije ili anodne oksidacije, koja se obično naziva eloksiranjem. Korozivna postojanost aluminija nije apsolutna. Aluminij ima slabu otpornost na koroziju u okolišu sa slabom cirkulacijom kisika ili bez nje, obnavljanje pasivnog filma je onemogućeno, materijal više nije korozivno postojan i u tom slučaju odvijaju se korozivni procesi, što se očituje na različite načine. Kao korozivni mediji uzeti su: otopina NaCl (w = 3 %), otopina HCl (w = 3 %), otopina H2SO4 (w = 10 %), otopina NaCl + NaOH (pH = 10,09), otopina NaOH (pH = 10,17), morska voda iz Ploča. Eloksiranjem se postiže da su u svim korozijskim sredinama potencijali veći, što znači da se stvara zaštitni film oksida. Oksidni sloj najstabilniji je u otopini sumporne kiseline, a najmanju zaštitnu ulogu pokazuje u 3 %-tnoj otopini HCl, 3 %-tnoj otopini NaCl i morskoj vodi. Povećanjem debljine oksidnog sloja s 10 na 20 mikrometara ne postiže se poboljšanje zaštite od korozije izuzev u otopini NaOH. Eloksiranjem se smanjuju polarizacijski otpori prema sličnoj ovisnosti o korozijskoj sredini. Sličan i veći zaštitni učinak pokazuje eloksirani aluminij s debljinom sloja 20 mikrometara. Eloksiranjem se brzina korozije smanjuje za nekoliko desetaka puta, što potvrđuje da se eloksiranjem aluminij štiti od korozije. Vrijednosti su od 3,57 do 2699,00 mma-1.