U ovom se radu proučava kako se talijanski pridjevi morfonološki prilagođuju dubrovačkom govoru u djelima Marina Držića. Obrađuju se i pridjevske tvorenice koje su izvedene od talijanskih leksema. Analiza je obogaćena poredbenim zapažanjima o istim ili sličnim načinima prilagodbe u mnogim hrvatskim primorskim govorima. Uočava se da su pridjevi preuzeti iz talijanskoga u dubrovačkom govoru Marina Držića morfosintaktički potpuno prilagođeni sustavu jezika primatelja. Također, neki se oblici pridjeva razlikuju od onih zabilježenih u dubrovačkoj dramskoj književnosti od XVI. do kraja XIX. stoljeća, kao i od suvremenih dubrovačkih oblika. Na kraju se ukazuje na romansko nadslojavanje (latinski – dalmatoromanski – talijanski) i kao posljedica toga, na konvergenciju dalmatoromanske i talijanske leksičke komponente.