Iz aspekta kulturne politike i istraživanja u kulturi nedostaje poznavanje i razumijevanje načina rada kulturnih centara kao ustanova u kulturi višeslojne prirode te njihove povezanosti s kontekstom unutar kojeg djeluju. To obuhvaća pristupe u upravljanju, programiranju i financiranju, kao i odnose s osnivačima i zajednicom u planiranju njihova razvoja. Istraživanje u ovom radu bavi se analizom paradigmi ustroja, načinom upravljanja, programiranja i financiranja kulturnih centara, čime se ocrtava njihova institucionalna logika i krutost (engl. institutional stickiness). Metodologija istraživanja temelji se na kompozitnoj studiji slučaja s tri jedinice smještene u disparatnim kontekstualnim datostima manjih i većih sredina koje nose teret postindustrijskog i posttranzicijskog nasljeða. Rezultati ukazuju na strukturne okolnosti i mogućnosti razvoja kulturnih centara, razine njihove samostalnosti i kapaciteta u donošenju odluka vezanih za programsku orijentaciju, financiranje, konceptualna odreðenja i uvjete rada. Pravni je status i utjecaj osnivača u razvojnoj dinamici i smjerovima kulturnih centara odlučujući u odnosu na odreðenost kontekstom kao njihovom razlikovnom kvalitetom. Nesrazmjer strukturnih ograničenja i razvojnih mogućnosti implicira institucionalnu krutost i inerciju kao i neadekvatnost kulturne politike u specifičnom normativnom okviru koji se odnosi na rad i djelovanje kulturnih centara. Teorijski gledano, nedostaci institucionalnog značaja, učinka i društvene snage kulturnih centara ilustriraju ovisnost o prijeðenom putu (engl. path dependency), odnosno uvjetovanost razvoja institucije okvirima kulturne politike u vrijeme njezina nastanka te ograničavanje mogućnosti izbora na temelju ideja, izbora politika te prethodnih pravila i struktura koje su stvorile institucije.