Benediktinska opatija sv. Mihovila arkanđela na Rudini nalazi se na platou (419 mnv) vinorodnih obronaka Psunja, nedaleko od sela Čečavac, s kojega se pruža pogled na Požešku dolinu. Opatija se prvi put spominje u ispravi kralja Bele IV. iz 1250. godine, no pretpostavlja se da su je osnovali pripadnici roda Borić tijekom druge polovice 12. stoljeća, u jeku romaničkog stilskog oblikovanja. Redovnici su je zauvijek napustili tijekom druge četvrtine 16. stoljeća,neposredno prije osnivanja Požeškog sandžaka. Iako je rudinska opatija monumentalno ostvarenje romaničkog tipa u sjevernim krajevima Hrvatske (A. Mohorovičić), već ga više od stoljeća prati zla kob koja je počela ekstenzivnim odvozom kamene građe u vrijeme M. Rajnera. Naime, iako su istraživanja potrebna za dokumentiranje, proučavanje i razumijevanje svakog nalazišta, upravo se na rudinskom primjeru pokazalo istinitim načelo M. Wheelera, prema kojem je svako istraživanje uništavanje. Tome je pogodovalo nepostojanje jasnog koncepta obnove i prezentiranja te nedostatno i neadekvatno provedena zaštita. Dva desetljeća nakon prestanka prvih radova na rudinskoj opatiji, zbog njezina alarmantnog stanja počelo se s revizijskim istraživanjima i izradom cjelovite nacrtne dokumentacije radi osmišljavanja sustavnih koraka potrebnih za konzerviranje i adekvatno prezentiranje toga iznimnog spomenika kasnosrednjovjekovne kulturne baštine.