U ovom radu bavim se argumentom za promjenu gradskih politika koje bi omogućile pristup smislenoj dokolici svim građanima, posebno onima koji se nalaze u najnepovoljnijem položaju. Kao najnepovoljnije stojeći pripadnici društva u kontekstu ovog rada određeni su oni pojedinci koji imaju nizak dohodak i poslove koji nisu kreativni, te otežanu mogućnost kreativne stimulacije i u domeni izvan radnog mjesta. Argumenti za kreativan/smislen posao, koji proizlaze iz teorija Johna Rawlsa i Marthe Nussbaum, mogu poslužiti i kao argumenti za kreativnu/smislenu dokolicu. Pri tome, gradovi imaju veću slobodu u promicanju određenog načina života nego što to imaju države. U radu se argumentira da gradske politike trebaju promicati barem smislenu dokolicu budući da mogućnost smislenog posla ovisi velikim dijelom o osnovnoj strukturi cijelog društva.