Pojmovi medijacije i medijatizacije u literaturi se najčešće spominju u kontekstu politike, iako se danas i brojne druge društvene pojave, uključujući terorizam, mogu smatrati medijski posredovanima i medijatiziranima. Osnovna teza rada je da je suvremeni terorizam medijski posredovan i medijatiziran, s obzirom na to da građani informacije o terorizmu dobivaju pretežno iz medija te da se teroristi u svojem djelovanju vode medijskom logikom. Odnos terorizma i medija najčešće se promatra kao ”simbiotski’’ odnos, koji se, s jedne strane, manifestira interesom terorističkih skupina za što većom prisutnošću u medijima radi postizanja što snažnijih medijskih učinaka, odnosno, s druge strane, interesom medija za prenošenjem vijesti koje privlače pozornost javnosti. Na taj način mediji zapravo postaju glavni prenositelji terorističkih poruka, ali i kreatori javne percepcije i straha od terorizma. Koristeći Strömbäckov teorijski model o četiri faze medijatizacije, u radu je potvrđena teza o postojanju medijacije terorizma, s obzirom na to da je za veliku većinu građana Zapada izravan i osoban susret s terorizmom, osobito islamističkim, iznimno rijetka pojava, zbog čega se može zaključiti da mediji za građane danas predstavljaju najvažniji izvor informacija o terorizmu. Nadalje, analizom djelovanja terorističkih skupina, a osobito IS-a, uočljivo je da se ovi akteri u velikoj mjeri vode medijskom logikom, izraženoj kroz provođenje vlastite medijske strategije u svrhu manipulacije i eksploatacije mainstream masovnih medija. Stoga se zaključuje da je u radu potvrđena i teza o postojanju medijatizacije terorizma, za koju bismo mogli reći da po svojim karakteristikama pretežno odgovara Strömbäckovoj trećoj fazi medijatizacije.